POBJEDOM nad Tottenhamom proteklog vikenda (2:1) Liverpool nije samo upisao petu pobjedu u isto toliko ligaških utakmica. Pokazao je da je konačno vrijeme da se umirovi naziv "Looserpool" i da uzmu prvu titulu u Premiershipu.

Defenzivna perfekcija

Za razliku od nekih prijašnjih Kloppovih ekipa koje su živjele i umirale s presingom, što ih je znalo ostaviti s krive strane umora, pa posljedično i rezultata, ovaj Liverpool strahovito je napredovao u obrani od prve Kloppove utakmice. Prednja trojka izvrsno onemogućava stoperima lagan izlazak preko boka, a vezna linija drži kompaktnu zonu njima iza leđa. Kada suparnik odigra povratnu loptu u nedostatku opcija ili se otvori dodavanje do veznog igrača koji je okrenut prema svojim vratima, tada počinje intenzivan presing, baš onakav kakav možemo očekivati od Kloppove ekipe. Intenzitet i kompaktnost i dalje su postojani, ali dojam je da se snage troše na mnogo racionalniji i funkcionalniji način. Protiv Tottenhama nije nimalo lako stvoriti šanse, a Liverpool ih je imao barem 5 ili 6 koje su bile produkt isforsiranih grešaka. Da je prednja trojka donosila malo bolje odluke, Liverpool je mogao mnogo ranije riješiti ovaj susret.

Začuđujuće priprost Tottenham i revitalizacija zvijeri

Tottenham je, gledajući trend njihova razvoja, postao sinonim za progresivni nogomet na Otoku. Njihovo rješavanje situacija traženjem situacijskog viška u svakoj liniji u vrlo ih je kratkom roku vinulo u zonu Lige prvaka, a takav nogomet osvojio je i brojne neutralce. Pa ipak, Pochettino se odlučio za prilično zastarjeli, pravi "engleski" pristup – dugim loptama nastojao je kazniti visoko postavljenu zadnju liniju Liverpoola tako što bi Kane odvlačio stopere u sredinu terena, a Eriksen, bekovi ili Moura napadali taj prostor iz drugog plana, dok bi se ostatak ekipe postavio u formaciju idealnu za osvajanje druge lopte. Liverpool je i tu pokazao veliku dozu sigurnosti, ne samo u individualnim duelima stopera koji su bili neprikosnoveni veći dio susreta nego i u blizini veznih igrača koji su pomogli iskontrolirati odbijene lopte u sasvim zadovoljavajućoj mjeri.

Ako je početak ove sezone po nečemu dobar za Tottenham, tada je to povratak Lucasa Moure na velika vrata svjetskog nogometa. Nevjerojatno opasni Brazilac godinama je bio ponajbolji igrač PSG-a, dok ga sijaset novopridošlih zvijezda i rotacija nije bacio u treći plan. Brz, prodoran, okomit, izvrsnog driblinga, ali i kretanja bez lopte – Moura ima sve što je potrebno da bude jedan od najboljih ofenzivaca lige ove sezone. Tottenham bi ponovno mogao biti jako dobar, a nova prednja osovina nudi dinamiku kakva im je dosad ponekad nedostajala baš u tom dijelu ekipe.

Liverpool pobjeđuje i bez Salaha

Mohamed Salah nije ni na 30 posto lanjske forme – dijelom zbog ozljede, a dijelom i zato što je to vjerojatno bila sezona kakva stiže samo jednom u karijeri. Ali Liverpool i s takvim Salahom pobjeđuje i stvara šanse, što pokazuje dvije stvari. Prvo, koliko su podcijenjeni Firmino i Mane, njihova nogometna inteligencija i moć da u nekoliko poteza otvore suparnika lani su barem malo ostali zasjenjeni nevjerojatnom Faraonovom sezonom. Drugo, da Liverpool ima sustav u napadu puno profinjeniji od "pokušaj-promašaj-presing" metode otprije dvije sezone. Spuštanje krilnih igrača u međuprostor suparnika stalno dovodi u dubioze. S jedne strane, ako ih prate, ostavljaju prazan bok u koji pristiže Liverpoolov bek i Redsi su već u završnici. S druge strane, ako ga ne prate, ostavljaju slobodnog igrača tamo gdje je najopasnije, između dviju linija od kojih ih nijedna ne stigne na vrijeme pokriti. Dva od tri srednja vezna igrača, Wijnaldum i Milner zaduženi su za pružanje podrške boku preko kojeg se napada, kako bi bili blizu po eventualnom gubitku lopte i brzo vratili posjed. Keita kao treći vezni ima apsolutnu slobodu kretanja i često je onaj koji iz drugog plana koristi sjajne Firminove kretnje koje razvlače suparnikovu obranu. Liverpool ima, nakon dugog niza godina, jasnu kulturu igre. Već je to dovoljna pobjeda sama po sebi, a konačno ima i kadar da ona rezultira najiščekivanijim trofejem svjetskog nogometa.

Širina kakvu Redsi zaslužuju

Godinama je Liverpool bio sinonim za preplaćene igrače, loša i polovna rješenja na prijelaznim rokovima i neobjašnjivo nepostojeću kadrovsku politiku. Ovo ljeto odradili su briljantan prijelazni rok. Alisson je jedan od najboljih svjetskih vratara i već im je direktno donio nekoliko bodova koje s Kariusom možda ne bi imali. Keita, kao vrhunski "box-to-box" veznjak, komplementaran je s ostatkom kadra i predstavlja upravo ono što je Liverpoolu nedostajalo. Fabinho bi, jednom kada dobije šansu, mogao i trebao pokazati kako je barem malo bolje rješenje u srcu veznog reda od Milnera i Hendersona. Sama činjenica da su sezonu otvorili bez njega i Lovrena, kao potencijalno dva jako bitna stupa koji su kičma ekipe, te Salaha izvan forme, govori da ovaj Liverpool konačno ima širinu. Liverpool i dalje nije najbolji u ligi – City još uvijek ima veliku prednost jer bogatim kadrom i razrađenim sustavom igre može nadoknaditi dugotrajno izbivanje čak i prvog igrača ekipe, De Bruynea. Liverpool nema takav luksuz, ali bez dugotrajnih ozljeda ključnih igrača, ima sasvim dovoljno mesa da pokrije sva natjecanja i sve pozicije. Kloppa, sasvim površno i nepravedno, prati aura trenera koji uvijek gubi na pragu sna. Simbolično, baš takav trener pristaje uz profil koji prati Liverpool u najširim masama. Onako karizmatičnom i nasmijanom, kao da mu je suđeno da svijet podsjeti kako su i on i Liverpool veliki i bitni. Ako izuzmemo onu "Suarezovu sezonu", koja je stigla nenadano, u posljednjih 10 godina nije postojala ovako zdrava perspektiva na Anfieldu. Nikad nije bilo bolje vrijeme da "Looserpool" ode u ropotarnicu povijesti.