Mnogo vike ni za što
Foto: Getty Images / Guliver Image
DA silno utučene milijarde ne moraju nužno značiti vrhunski proizvod znaju svi koji su se barem jednom razočarali u neki holivudski blockbuster. Sinoć je utakmica između Real Madrida i PSG-a (3:1), kao skupocjeni proizvod, podsjetila na tisuću filmova labave radnje, loših dijaloga, promašenih uloga i razočaravajućeg završetka.
Zadovoljni ni s čim
Iako su obje ekipe odigrale izrazito lošu i siromašnu utakmicu, do zadnjih 10-ak minuta u kojima je Real preokrenuo utakmicu, činilo se kako su obje ekipe zadovoljne odlaganjem pitanja prolaska do pariškog susreta. Teško je sjetiti se utakmice u kojoj su Isco, Modrić i Kroos na jednoj, te Verratti i Rabiot na drugoj strani imali tako mali učinak na igru, ritam i kontrolu. Pariški dvojac bio je zadovoljan spuštanjem u krilo obrani kako bi uspješno iznijeli loptu protiv Realovih pokušaja presinga (i u tome su griješili), dok su svi najopasniji igrači bili izolirani ili daleko u vrhu napada (Cavani) ili na krilima (Neymar i Mbappé). Emery je poznat kao veliki ziheraš, a strategija guranja lopte na izoliranog Neymara to je potvrdila. Najbolji igrač PSG-a loptu je dirao 86 puta, čak duplo više od Mbappéa. Istovremeno, izostao je ikakav značajan učinak. Dijelom zato što je loptu dobivao u situacijama u kojima nije imao rješenja i morao je besciljno driblati kako je ne bi izgubio (a Emery rizik gubitka lopte želi samo uz aut liniju), a dijelom zato što i dalje ima kompleks superheroja. Jednostavno, osim ako se ne radi o samoj završnici napada, preskače jednostavna i efikasna rješenja i obavezno ugazi loptu kako bi oduzeo svaku nadu svojoj ekipi kako će biti brzo proslijeđena dalje.
PSG-ova ideja nije imala logičan slijed i lopta nije „prirodno“ putovala kroz linije. Real je imao slične probleme. U napadu mu se igra svodila na brze lopte iza leđa obrani, što je tek u nekoliko navrata tijekom utakmice djelovalo smisleno, a ne kao forsiranje tamo gdje prostora i opcija nema. A kada se najbolji vezni igrači svijeta ne nametnu, tada dobivamo ono što smo sinoć gledali – slučajnu utakmicu. Utakmicu u kojoj ne postoji osigurač u obrani i opcija prema naprijed. Rulet u kojem odbijanac, sudačka odluka ili neki sličan slučajni faktor presudi.
„11 na 11“ nije isto što i 11 puta „1 na 1“
Takva postavka imala je za posljedicu utakmicu bez jasnog uzorka i uigranih linija, onu u kojoj se utakmica svela na 11 „1 na 1“ duela po cijelom terenu. Gol PSG-a, u kojem Mbappé driblingom prolazi svog čuvara na 40 metara od gola i centaršutom stvara gol-šansu, najbolji je argument toj tvrdnji. Obje ekipe su „visile“ i bilo je samo pitanje čiji će krivi pas ili dribling stvoriti prednost koju nijedna ekipa nije tražila sustavno stvoriti.
Ronaldo i Emery kao manekeni slučajnosti
Jedan je apsolutni junak Madrida, neporeciva moć koja je opet isporučila kada je bilo najpotrebnije. Drugi je papak, luzer, tip koji ne zna i ne može voditi ovakvu ekipu. I koliko god takva tvrdnja bila istinita (barem jednim dijelom) za Ronalda, odnosno Emeryja, sinoćnja utakmica dokaz je koliko je sreća bitan, a po definiciji i izrazito prevrtljiv faktor u ovakvim utakmicama. Pri rezultatu 0:1 Ronaldo kao igrač postavljen uz liniju dvaput propušta ispratiti Berchiechea koji s Neymarom stvara višak 2 na 1 protiv Nacha i stvara dvije gol šanse za goste koje Brazilac upropaštava lošim odlukom. U istoj utakmici zabija penal, koji je stigao kao posljedica neobjašnjivo nepotrebnog prekršaja, i gol koljenom u koje ga pogađa Areola pomalo neobičnom intervencijom.
Unai Emery 25 minuta prije kraja uvodi Meuniera umjesto Cavanija, s namjerom da podupla bokove i time stavi pečat na rezultat kojim je apsolutno zadovoljan. Nije ovo prvi slučaj Španjolcu da zatvara i rotira ekipu koja ima utakmicu pod kontrolom i da mu se to obije o glavu. Nakon Barcelonine šestice, Realova trica mogla bi ga stajati glave. Životna je i nogometna ironija da su oba gola u završnici pala preko tog, poduplanog i osiguranog boka. Ali kad odbijaš pokušati događaje staviti pod svoju kontrolu, ništa bolje od ruleta i tragikomičnog poraza ne zaslužuješ.
Gledajući ukupnu vrijednost ekipa, medijsko-navijačko napumpavanje susreta i prikazanu igru, sjetim se Zvonimira Magdića koji je nakon finala Lige prvaka 2003. godine napisao najbolju analizu koju sam u životu pročitao. Objasnio je utakmicu jednom rečenicom, citirajući Shakespearea – mnogo vike ni za što.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati