”MNOGO je pjesnika u nogometu, ali pjesnici ne osvajaju mnogo titula”. Jose Mourinho nikad nije lirski i entuzijastično govorio o idealima i vrlinama nogometne igre. Njegovu perspektivu utjelovljuju jedva skrivene strelice usmjerene na ”pjesnike” koji su kritizirali njegovu trenersku filozofiju nakon osvajanja Europske lige s Manchester Unitedom u svibnju 2017. godine. Otkako je osvojivši Ligu prvaka s Portom ušao u europski nogometni mainstream, njegova nepomirljiva priroda nagnala je bezbrojne kritičare da ga oslikaju kao narcističnog diktatora koji će iskoristiti sva moguća sredstva da bi postigao pobjedu, započinje svoj tekst o slavnom portugalskom stručnjaku Callum Patrcik s britanskog nogometnog portala These Football Times.

Bilo da se radi o mračnoj psihologiji ili otvorenom pragmatizmu, jasno je da se Mourinho, na nezadovoljstvo nogometnih romantičara i čistunaca, uputio dalje nego bilo koji drugi trener prije njega u potrazi za slavom. Međutim, da nije rođen prije više od 500 godina, jedan bi čovjek sasvim sigurno zagovarao i poticao Mourinhov koncept vođenja, a zvao se Niccolo Machiavelli. Renesansni diplomat, filozof i političar živio je u Firenci početkom 16. stoljeća. Machiavelli je 14 godina bio među vodećim ljudima svoga grada i jedan od najzaslužnijih za svrgavanje moćne obitelji Medici. Uspio je u tome zahvaljujući političkoj oštroumnosti i buntovnoj prirodi. Naposljetku je 1512. i sam zbačen s vlasti, da bi potom počeo pisati o svojim iskustvima u politici i filozofiji koja je iz toga proizašla.

Ne možeš istovremeno biti dobar vođa i dobra osoba

Svoje prvo i najpoznatije djelo ”Princ” izdao je godinu dana nakon progonstva. Iz njega proizlazi većina njegova utjecaja kojeg je ostavio na suvremeni svijet. ”Princ” se bavi idejom vođenja, poučava kako ljudi postaju lideri i što ih čini učinkovitima. Machiavellija je zaintrigirala dilema može li netko biti dobar vođa i istodobno se držati kršćanskog morala, odnosno biti dobra osoba. Zaključio je kako to jednostavno nije moguće.

Cilj vođenja u politici vidio je u zaštiti države od potencijalne prijetnje. Da bi se to postiglo, lider mora znati kako se boriti i što treba učiniti da bi se došlo do cilja, unatoč tome što se te radnje mogu smatrati podmuklima i perfidnima. Vođa također mora znati kako upravljati svojim narodom da bi mogao osigurati red. Dok su kršćani vjerovali kako lideri trebaju biti milostivi, velikodušni i miroljubivi, Machiavelli je te kvalitete smatrao slabostima. Umjesto toga, teoretizirao je kako će vladavina biti učinkovita uspostavom ravnoteže između straha podanika i represije prema njima.

Machiavelli je zbog svojih ideja jedan od najznačajnijih filozofa u povijesti, koji je utjecao na mnoge kasnije mislioce kao što su Karl Marx, Friedrich Nietzsche i Adam Smith. Izraz ”makijavelist” zadržao se do danas za opisivanje političara koji koriste nepoštene metode kako bi se postigli svoje ciljeve, a njegov pragmatični pristup može se primijeniti na druga životna područja poput nogometa.

Što je, dakle, zajedničko Mourinhu i Machiavelliju?

U umjetnosti pragmatizma leži poveznica između Mourinha i Machiavellija. Nogomet nije u posebnoj korelaciji s filozofijom, no teško je osporiti tvrdnju da je Mourinho makijavelistički lider. Mourinho je stalno žedan pobjeda, to je jedino što ga zanima i uvjeren je da su pobjede jedini cilj igre. Zato se suprotstavlja ”pjesnicima” koji naglašavaju estetiku kao podjednako važnu ili čak važniju od pobjede.

On je neumoljiv u svojim metodama koje polariziraju nogometnu zajednicu. Ponekad su to njegovi zagonetni i lukavi govori na konferencijama za novinare, koje privlače više pažnje nego neke utakmice Lige prvaka ili zlobno zamršene psihološke mreže koje plete oko suparnika, a katkad je to ”negativni” nogomet kojeg je osmislio kako bi se dokopao svakog mogućeg trofeja. Sve su to elementi njegova liderskog stila, makijavelističkog stila. Mourinho je to i sam priznao, rekavši u razgovoru za britanski Telegraph 2015. godine kako je čitao neka Machiavellijeva djela i pronašao sličnosti s njim. U tom istom razgovoru, međutim, Mourinho je rekao kako se želi distancirati od mračnih metoda i vještina. Obećanje nije održao ni tri godine kasnije.

Kult ličnosti koji je Mourinho stvorio kako bi se uvukao u tkivo ovog sporta s vremenom je postao veličanstveniji nego ikad prije. Istodobno je nogomet kojeg su njegove momčadi prikazivale ponekad bio strašno oprezan i suzdržan. No, barem pobjeđuju, zar ne? Međutim, Mourinhova sretna karta više ne funkcionira, a čudesna opojnost zlatnog poljupca slave pretvorila se u ledenu hladnoću činilo se beskrajne zime na Old Traffordu.

Prve znakove poniranja pokazivao je još u Madridu

Vrijeme tijekom kojeg je Mourinho sjedio na krovu svijeta je prošlo. Danas je on progonjen čovjek ograničen prošlošću i naizgled opsjednut svojom osobnošću, a ne više svojim uspjesima. Problem s makijavelistima je što postaju neučinkoviti i nepotrebno beskrupulozni ako se njihove metode ne pokažu uspješnima. I dok se svijet divi strasti i sposobnosti trenera poput Guardiole i Kloppa, Mourinho je gurnut u stranu.

Znakovi njegova poniranja počeli su se pojavljivati puno prije dolaska na Old Trafford, zapravo i prije njegova povratka u Englesku nakon šestogodišnjeg izbivanja. Njegov mandat u Real Madridu, klubu kojeg je želio voditi od samog početka trenerske karijere, bio je buran. Mourinho je u španjolsku prijestolnicu stigao kao zvijezda, a otišao kao negativac. Vodio je brojne bitke, ponajprije s Guardiolinom Barcelonom dok je pokušavao izbaciti katalonski klub iz pobjedničkih tračnica svojim otrovnim riječima i osvetoljubivim pristupom.

Iako je Guardiola spriječio Mourinha da prve sezone s Real Madridom osvoji Ligu prvaka i LaLigu, sljedeće sezone napustio je privremeno trenerski posao, umoran od sukoba dvaju velikana španjolskog nogometa. Te godine, Mourinho i Real Madrid osvojili su prvi naslov u LaLigi nakon četiri sezone uz rekordan broj bodova i postignutih golova. Bitka je bila dobivena, ali ne i rat. Realova berba iz sezone 2011./2012. bila je Mourinhova posljednja koja je uključivala sve aspekte njegove trenerske filozofije, tako dominantne u prethodnih desetak godina. Igralo se strogo defenzivno, kao i obično kad je Mourinho u pitanju, ali ekipa je bila izuzetno potentna s obiljem ritma i snage u svojim redovima, kojom su u trenutku mogli razbiti suparnika.

Dinamika kojom živi Real neprestano je na rubu kaosa

Napadačka linija u sastavu Cristiano Ronaldo, Karim Benzema, Mesut Özil i Angel di Maria bila je nemilosrdna u kontranapadima na način koji nijedna druga Mourinhova momčad nije uspjela ponoviti. Svlačionica Reala bila je prepuna individualne izvrsnosti, svakako više nego Portova, Interova i Chelseajeva, gdje je Mourinho dotad radio. No, unatoč svemu što je imao na raspolaganju, portugalski trener našao se pred problemom koji ga nikad prije u karijeri nije mučio. Dobro je poznato da je Realova svlačionica najpolitičnija u nogometnom svijetu, dinamika kojom živi najslavnija momčad svijeta neprestano je na rubu kaosa. Ako je ekipa sretna i zadovoljna, treneri Real Madrida obično dobro prođu, poput Zinedinea Zidanea, koji je danas jedan od samo trojice trenera s tri osvojene Lige prvaka. Ali kad se dogode lomovi, onda se oni prelamaju po leđima trenera, poput Rafe Beniteza koji je otpušten nakon samo šest mjeseci unatoč tome što je bio treći na ljestvici sa samo četiri boda manje od vodećeg.

Nakon osvajanja španjolskog prvaka, sezona 2012./2013. bila je kritična za Mourinha i Real Madrid, jer očekivala se La Decima, povijesna deseta titula europskog prvaka i nastavak dominacije u LaLigi. Međutim, Real je počeo posrtati već u prvim utakmicama, dok je Barcelona rekordnom brzinom izjurila iz startnog bloka, stvorivši do Božića gotovo nedostižnu prednost na ligaškoj ljestvici. Razočaranje zbog bodovnog zaostajanja izazvalo je pukotine na Bernabeuu. Mourinho se doimao gotovo paranoidnim zbog moći koju su uživali igrači i osjećao je da se sprema pobuna.

Kako bi uveo red i strah u svlačionicu i ponovno uspostavio kontrolu, Mourinho je posegnuo u svoju vrećicu makijavelističkih trikova. Kad je otkrio da je kapetan i klupska legenda Iker Casillas nazvao svog kolegu iz Barcelone Xavija, kako bi pozvao na smirivanje strasti uoči El Clasica, Mourinho je dobio savršeni izgovor za napad na igrača s božanskim statusom, te konsolidaciju svoje moći. Osim toga, vjerovao je da može iskoristiti činjenicu da je Casillasova djevojka bila istaknuta španjolska novinarka, do koje su možda dolazile povjerljive informacije.

Svlačionica mu je presudila zbog sukoba s Ikerom

Portugalac je potkraj godine nekoliko puta izostavio Casillasa i na vrata poslao rezervu Antonija Adana. Potom je još više izolirao Realova kapetana dovođenjem Diega Lopeza iz Seville. Ovaj pristup podijelio je Realove navijače. Madridisti su bili ogorčeni zanemarivanjem Svetog Ikera, dok su Mourinhisti vjerovali da trener radi u najboljem interesu kluba. Jedino mjesto gdje je presuda bila jednoglasna, naravno, bila je Realova svlačionica. Igrači su bili bijesni zbog Mourinhove odluke, a njihovi su lideri krenuli u akciju. Njegov se odnos s Pepeom, Sergiom Ramosom i Cristianom Ronaldom počeo kvariti, dijelom zbog kontroverze s Casillasom, dijelom zbog drugih osobnih problema.

Do svibnja je nastavak napuklog braka između Mourinha i Reala postao nezamisliv. Predsjednik Florentino Perez najavio je rastanak nakon poraza 1:2 protiv gradskog rivala Atletica u finalu Cope del Rey. Real je i treću godinu zaredom ispao u polufinalu Lige prvaka, izgubivši ukupnim rezultatom 3:4 od Borussije Dortmund koju je predvodio Robert Lewandovski. Barcelona je očekivano osvojila LaLigu, a Mourinho je ostao bez trofeja, ne računamo li španjolski Superkup osvojen na početku sezone.

Neposredno prije odlaska, sam Mourinho opisao je sezonu kao ”najgoru u karijeri”. Odmah se vratio u Englesku, u klub u kojem je ostavio dubok trag. Otkako je otišao iz Chelseaja, na vruću klupu londonskog kluba sjedalo je sedam novih lica u šest godina. Chelsea je pod pritiskom Romana Abramoviča neprekidno nešto mijenjao, osjećalo se da mu nedostaje Mourinhova ruka. Portugalac je vraćen kako bi ponovno donio stabilnost i trofeje. S obzirom na nevolje prethodnih dana, Mourinho se na prvoj konferenciji za novinare pojavio neočekivano dobro raspoložen: ”Ja sam sretan... Obično klubove zavolim s vremenom, a sad sam došao u klub koji volim od prije”.

Uzdrmao je momčad prodajom klupskih legendi

Početkom sezone 2013./2014., Frank Lampard, John Terry i Petr Čech bili su nositelji dobrog raspoloženja na Stamford Bridgeu. Drugi Mourinhov mandat nije odmah počeo proizvoditi trofeje, bilo je potrebno određeno vrijeme prilagodbe. Bilo je i žrtava. Popularni i talentirani Juan Mata ušao je u sukob s Mourinhom zbog neslaganja s njegovom trenerskom filozofijom. Kao što već znamo, Mourinho je tvrd u svome pragmatičnom pristupu i ne želi se nikome prilagođavati. Kreativni playmakeri poput Mate mogu postati višak i smetnja ako se ne prilagode momčadi te posvete i obrambenim zadacima. Šest mjeseci nakon što je gurnut na periferiju, Mata je otišao u Manchester United za 38 milijuna funti.

Osim prodaje jednog od najboljih Chelseajevih talenata, Mourinho se riješio još trojice igrača. Otišli su u klubove koji se ne mogu mjeriti s Chelseajem, a Mourinho se doimao ravnodušnim. Ipak, s vremenom će biti itekako zabrinut zbog Mohameda Salaha, Kevina De Bruynea i Romelua Lukakua. Chelseajev trud u 2014. nije donio nikakve plodove, ali pod novim trenerom klub je uspio dosegnuti respektabilno treće mjesto iza Liverpoola i Manchester Cityja. U polufinalu Lige prvaka Chelsea je ispao od madridskog Atletica. U drugoj sezoni, Mourinho je uzdrmao momčad Chelseaja prodavši klupske legende Lamparda i Ashleyja Colea. David Luiz je otišao u Paris Saint-Germain za rekordnu odštetu za jednog braniča. Potom je doveo Cesca Fabregasa i Diega Costu, dva igrača sposobna povesti Chelsea prema naslovu u Premier ligi. Iz Galatasaraya se vratio Didier Drogba, Chelseajeva ikona, što je podignulo moral u klubu.

Pronicljivi potezi u prijelaznom roku donijeli su ono što je Mourinhu trebalo – trofeje. Chelsea je osvojio Premier ligu i Liga kup. Naslov prvaka stigao je u tipičnom Mourinhovom stilu, odmah početkom sezone stekao je bodovnu zalihu i beskompromisno ju čuvao. Nogomet koji je Chelsea igrao, posebice u prvom dijelu sezone, bio je uzbudljiv, ali ustrajnost kojom je Mourinhova ekipa gazila suparnika, bila je ključna u konačnom uspjehu. The Special One je na tome inzistirao u svim svojim klubovima.
Problemi su se pojavili u Ligi prvaka. Chelsea je nakon lošeg izdanja ispao u osmini finala od PSG-a. Još jedna Mourinhova prilika da se dokopa europskog trofeja je propala, ali svi su bili uvjereni da će i u trećoj sezoni biti kandidat za europski naslov.

Otkaz samo sedam mjeseci nakon osvojenog naslova

Što je pošlo po zlu? Samo sedam mjeseci nakon što je osigurao naslov prvaka, uprava Chelseaja pokazala je Mourinhu vrata. Bio je to dramatičan pad u nemilost. Trener koji službeno nikad nije dobio otkaz, iako se treba zapitati koliko su sporazumni bili njegovi rastanci sa Chelseajem 2007. i Real Madridom 2013. godine, morao je otići prije Božića. Chelsea je u tom trenutku bio samo bod iznad zone ispadanja. Zapravo je bilo čudo da je uopće izdržao do prosinca, s obzirom na užasnu formu momčadi od početka sezone.

Gostovanje u Swanseau nije trebalo biti mjesto na kojem će započeti Mourinhov pad, ali okolnosti na Liberty Stadiumu bile su zaista neuobičajene. Vlasnik kluba Roman Abramovič bio je prilično konzervativan u potrošnji. Umjesto da se investira u novi naslov prvaka, u ljetnom prijelaznom roku nije bilo velikih transfera, što je uzrujalo Mourinha. Kontaktiralo se s nizom igrača koji bi vjerojatno ojačali momčad. Među njima su bili Paul Pogba, Raheem Sterling, Gareth Bale i John Stones. Bilo tko od njih ne samo da bi pojačao Chelsea, nego i unio konkurenciju u svlačionicu, što je glavni čimbenik u borbi za naslov. Nije bilo ni prvi, ni zadnji put da se Mourinho, koji je upravo potpisao novi četverogodišnji ugovor, uplete u politiku transfera. Iz današnje perspektive, imao je pravo na to.

Nakon gola Batefimbija Gomisa za domaću momčad, Chelsea je u Swanseu odigrao neodlučeno. Postao je prva momčad u povijesti Premier lige koja u obranu naslov nije krenula pobjedom. Medijski naslovi, međutim, bili su usmjereni na jedan sasvim neočekivani događaj, spor između Mourinha i klupske liječnice Eve Carneiro. Portugalac se nikad nije suzdržavao zapodjenuti svađu, ali sukob s kolegicom iz Chelseaja, koja je samo radila svoj posao, bio je zaista nizak udarac.

Zbog Eve se iz makijavelista pretvorio u tiranina

Mourinho se naljutio zato što je Carneiro ušla na teren kako bi pomogla ozlijeđenom Edenu Hazardu, koji je ostao ležati, te tako izazvala prekid upravo u trenutku dok je Chelsea bio u kontranapadu. Mourinho je vikao ”filha de puta” (kurvina kći). Mjesec dana kasnije Eva Carneiro je otpuštena. Tužila je klub zbog otkaza, a u lipnju 2016. postignuta je nagodba. Machiavelli je savjetovao iznalaženje ravnoteže između discipline i poštovanja, no Mourinho je svojim drskim potezom prešao granicu između makijavelističkog i tiranskog.

Ono što se kasnije događalo, ostalo je obavijeno tajnom. Znamo da je Mourinhov autoritet u svlačionici oslabio, a potom su se i rezultati pogoršali. Porazima od Manchester Cityja, Crystal Palacea, Southamptona, West Hama i Liverpoola, Chelsea je postao najgori starter među braniteljima naslova u povijesti Premier lige. Strast koja je donedavno nosila Chelsea, brzo se ugasila, a Hazard, Costa i Fabregas iz pojačanja su se u samo nekoliko tjedana pretvorili u prosječne igrače. Bilo je jasno da Mourinho, nekoć majstor u vođenju ljudi, sposoban dovesti igrače na razinu iznad očekivanja, više ne kontrolira svlačionicu.

Nakon Chelseajeva poraza od Leicestera, Mourinho se požalio da su igrači ”izdali njegov rad”. Tri dana kasnije morao je otići zbog ”opipljive nesloge s igračima”. Navijači koji su ga obožavali od 2004. godine bili su razjareni i optuživali su igrače za manjak dostojanstva zato što nisu željeli podržati trenera. U prvoj utakmici nakon Mourinhova odlaska, protiv Sunderlanda, pojavio se transparent na kojem su Costa, Hazard i Fabregas nazvani štakorima. Bez obzira na politiku ili namjere u svlačionici, Mourinho je sad već drugi put postao neprijatelj vlastitim igračima. Njegov sljedeći posao bit će presudan za njegovu reputaciju. Ima li išta pogodnije pozornice za to od Teatra snova i Manchester Uniteda?

Novi početak u klubu kojem se oduvijek divio

Crveni vragovi bili su u sličnoj situaciji kao Chelsea prije Mourinhova povratka. Od umirovljenja besmrtnog Alexa Fergusona, United je pod Davidom Moyesom i Louisom van Gaalom bio daleko ispod svojih visokih standarda. Ovaj prvi nije bio dorastao zahtjevima Unitedove klupe, dok je drugog koštala njegova hladna narav, kako na terenu, tako i na konferencijama za novinare. United je shvatio da treba trenera svjetske klase kako bi popunio rupu nastalu Fergusonovim odlaskom. Mourinho je na svojem Instagramu 27. svibnja 2016. potvrdio da preuzima Manchester United. Bio je to novi početak za njega i to u klubu kojem se oduvijek divio.

Na Old Traffordu je predstavljen 5. srpnja, ali nije bilo osmijeha kao na Stamford Bridgeu. Umjesto toga Mourinho je pokazao kruto i okorjelo lice, a pred novinarima je izostala sentimentalnost koju je iskazivao prije tri godine. Temeljna je poruka bila da je Mourinho došao pobjeđivati. U Unitedu su htjeli čuti upravo to, jer u tri sezone klub je osvojio samo jedan FA kup. Ako su trofeji bili primarni cilj prve sezone, onda je Mourinho bio uspješan. United je osvojio Community Shield, Liga kup i Europsku ligu. Nisu to bili trofeji po ukusu navijača i uprave, ali privremeno su ih zadovoljili.

Prinove su klubu donijele novu inspiraciju. Dovođenje Zlatana Ibrahimovića, Erica Baileyja i Paula Pogbe uvjerilo je navijače da je United ponovno postao moćan faktor. Međutim, ligaški učinak bio je daleko od savršenog. Šesto mjesto bilo je daleko od Mourinhovih prognoza da će se boriti za naslov prvaka, ali pobjeda u Europskoj ligi osigurala je nastup u Ligi prvaka. Bila je to sezona prilagodbe i za Mourinha i za United, ali druge sezone, one u kojoj portugalski trener obično dostiže vrhunac, očekivao se juriš prema naslovu.

Novi okršaji s najvećim suparnikom i trenerskom antitezom

U uvodu sezone 2017./2018. Mourinho je doveo Nemanju Matića iz Chelseaja i Romelua Lukakua iz Evertona za 115 milijuna funti. Ambicije su porasle i očekivala se borba za titulu u Premier ligi s gradskim suparnikom Manchester Cityjem. Ovaj dvoboj imao je i osobnu crtu za Mourinha, jer City je vodio njegov slavni suparnik i filozofska antiteza Pep Guardiola. Njih su dvojica toliko suprotni u metodama i idejama kako treba igrati nogomet da je njihovo osobno natjecanje obilježilo modernu eru.

United je sezonu otvorio neobičnom serijom pobjeda od 4:0 protiv Swansea, West Hama i Evertona. Činilo se da je Mourinho pronašao pobjedničku formulu koja sadržavala obrambenu čvrstoću i vatrenu moć u napadu i koja može klub pogurati prema naslovu. No i Guardiola je imao impresivnu ekipu koja je startala s istim učinkom. Nakon pet utakmica i United i City imali su po četiri pobjede i jedan remi. I tri kola i tri pobjede kasnije, obje momčadi imale su isti učinak, a dijelila ih je samo gol-razlika. Međutim, United se uskoro poskliznuo, remizirajući prvo u Liverpoolu, a potom šokantno izgubivši 1:2 od Huddersfielda, kandidata za ispadanje. Nakon još jednog poraza od Chelseaja, između Uniteda i Cityja stvorila se razlika od sedam bodova. City je držao vodeću poziciju i bio u pobjedničkoj seriji.

Pokušaji da se posrtaj forme sanira pobjedničkim nizom od četiri utakmice nije bio uspješan, jer i City je nastavio pobjeđivati. Došla je konačno i međusobna utakmica na Old Traffordu, posljednja prilika da Mourinho svojim majstorskim umijećem sruši naizgled nepobjedive susjede. Bio je to izazov s kojim se Portugalac nije uspio nositi. City je pobjedom 2:1 odnio bodove i čvrsto zgrabio titulu prvaka. Tri Unitedova neodlučena ishoda u prosincu omogućila su Cityju da stekne nenadoknadivu prednost. Iako je United u travnju pokazao određeni inat, stigavši zaostatak od 0:2 protiv Cityja na Etihadu, te tako spriječio gradskog rivala da već tada osigura naslov, porazom već u sljedećem kolu kod kuće protiv West Bromwicha 0:1 United se oprostio od titule u Premier ligi.

Pragmatizam je opravdan toliko koliko ga prate rezultati

U ostalim natjecanjima United je razočarao. U Liga kupu ispao je u četvrtfinalu od drugoligaša Bristola, u osmini finala Lige prvaka bolja je bila Sevilla, a u finalu FA kupa Eden Hazard je pogotkom iz kaznenog udarca za Chelsea zapečatio Unitedovu sezonu bez trofeja. I dok se u plavom dijelu Manchestera pričalo o četverostrukoj kruni, Unitedovi su navijači osjećali da se moglo učiniti više u borbi za naslov u Premier ligi, te osvojiti barem jedan domaći kup.

Mediji su kritizirali Mourinha zbog negativnog pristupa u utakmicama u kojima je mogao dopustiti svojim moćnim napadačima da se razmašu. Njegov je pragmatizam dio njegove prirode, ali to je opravdano samo dok postoje konzistentni rezultati. Mourinho je to činio tijekom cijele svoje karijere, ali vremena su se promijenila i Portugalčeve metode bilo je sve teže prihvatiti. U tom trenutku trebala mu je treća sezona kako bi se iskupio, a povijest je pokazala kako u njegovom slučaju fraza “treća sreća” ne vrijedi.

I tako stižemo do sadašnjosti. Razlozi njegova odlaska iz Uniteda zapanjujuće su slični onima zbog kojih je morao napustiti Chelsea. I okolnosti su vrlo slične, izostanak ulaganja od strane uprave, te neslaganje s igračima doveli su do otkaza sredinom prosinca. Nezadovoljan dotadašnjom potrošnjom koja je u proračunu Eda Woodwarda stvorila manjak od barem 350 milijuna funti, Mourinho je sastavio popis igrača, mahom braniča, koje je namjeravao dovesti sljedeće sezone. Kad mu je uprava odbila ispuniti sve želje osim veznjaka Freda, koji je za 52 milijuna funti doveden iz ukrajinskog Šahtara, poput razmaženog djeteta bacio je igračke i cvilio zbog toga tijekom predsezonske turneje u SAD-u. Posebno ga je zasmetalo što je francusko krilo Anthony Martial izabrao ostati sa svojim tek rođenim sinom, umjesto da bude tisućama kilometara daleko u Unitedovu kampu.

Olakšanje u klubu zbog odmicanja od Mourinhove ere

U međuvremenu, trener za kojeg su mnogi smatrali da u ljeto treba preuzeti uzde na Old Traffordu, Mauricio Pochettino, nije rekao ni riječi kad je Tottenhamova uprava odlučila da u prijelaznom roku neće dovesti nikoga. Unatoč tome, Mourinho je i dalje tražio poštovanje iznoseći šuplje statistike za koje je smatrao da će ga sačuvati od kritika. Tjedan dana prije nego će Tottenham slaviti na Old Traffordu, Brighton je na svom stadionu pobijedio United 3:2. U rujnu, samo dan nakon što je Derby izbacio United iz Liga kupa, Sky Sports objavio je snimku Mourinhova sukoba s Pogbom.

Video od 30 sekundi mediji su prenapuhali, uživajući u prilici da se naslađuju zbog svađe trenera i igrača, pogotovo na takvoj razini. Uskoro su svi počeli zauzimati strane. Sukob se dodatno razbuktao nakon poraza od West Hama 1:3 u Londonu, kad je glavna zvijezda Pogba zamijenjen u 70. minuti. Bio je to najgori ligaški start Manchester Uniteda u gotovo tri desetljeća. Mourinhovo vrijeme za kormilom bilo je na izmaku. Serija poraza i blijedih igara zaključena je porazom od Liverpoola i neprekidnom četveromjesečnom medijskom olujom. Mourinho je došao do kraja, još jednom. Njegovo je mjesto preuzeo Ole Gunnar Solskjaer, a momčad koja je pod njegovim vodstvo zamuckivala i štucala, odjednom je opet živnula.

Kad je Mourinho napuštao Chelsea, mnogi su žalili zbog toga, no kad je otišao iz Uniteda, moglo se osjetiti olakšanje što će se klub odmaknuti od njegove ere. Nekoć najtraženiji trener Europe ostao je sasvim sam. Mourinho će u svom londonskom domu planirati sljedeći potez. Kao trener, oduvijek je bio metodični taktičar, još od onih dana kad je u Barceloni brinuo o teškim dosjeima Bobbyja Robsona punim analitičkih podataka za sljedeće utakmice.

Slike s namrštenim licem zasjenjuju one s trofejima

Mourinho je nogometu pristupao kao partiji šaha, kao što mnogi veliki pragmatičari prilaze životu. Sve što radimo ima neke posljedice, a da bismo uspjeli, moramo uvijek gledati nekoliko poteza unaprijed. Niccolo Machiavelli koristio je taj pristup kako bi saznao što treba učiniti da bi osigurao pobjedu nad konkurentima.

Nitko ne zna koji će biti sljedeći Mourinhov potez. Njegovo nasljeđe polako gubi sjaj, jer njegove slike kako svake sezone redovito diže trofeje padaju u sjenu pred slikama njegova namrštenog lica dok uz aut-liniju šeta nakon remija 1:1 s nekom ekipom iz sredine ljestvice. Ako Mourinho nogometu pristupa kao partiji šaha, onda možemo pronaći korijene njegovog sunovrata kroz sličnu uzročno-posljedičnu logiku.

Ključni i ponavljajući faktor drugog dijela Mourinhove karijere, odnosno mandata u Real Madridu, Chelseaju i Manchester Unitedu, svakako su sukob sa svlačionicom. No, okolnosti tih rascjepa relativno su nepoznate zato što klubovi uglavnom ne iznose svoje prljavo rublje na vidjelo. Iz onoga što znamo da se dogodilo u Madridu, sukob Mourinha i Casillasa imao je presudan utjecaj na odnos trenera i njegove momčadi. Udaljavanje tako popularne i utjecajne figure uz neuvjerljive argumente bio je vrlo riskantan potez.

Da bi se vratio na vrh, morat će prilagoditi filozofiju

U Chelseaju je tijekom dvije sezone sve bilo u najboljem redu. Mourinho je londonsku momčad vratio na vrh engleskog nogometa. Međutim, događaji tijekom ljeta i u prvoj utakmici protiv Swanseaja bili su presudni. Politika transfera bila je vrlo škrta za klub s ambicijama u Ligi prvaka, te je ostavio Chelsea bez neophodne konkurencije unutar ekipe. Mourinho je, vjerujemo, imao pravo kad je osjećao da zaslužuje bolje ”osoblje”, ali to ne opravdava što je Chelsea u prosincu postao kandidat za ispadanje.

Skandal s Evom Carneiro narušio je Mourinhovu reputaciju, ali nije sasvim jasno jesu li mu igrači okrenuli leđa zbog tog incidenta ili se iza kulisa dogodilo još nešto važno što je izazvalo koroziju atmosfere u tako kratkom vremenu. Tijekom jednog ljeta igrači su napustili svoga trenera. Možemo samo pretpostavljati zašto.

Do treće sezone u Old Traffordu, Mourinho je postao pragmatičniji no ikad, a njegov stil igre besramno defenzivan i oprezan. Istodobno se nije libio javno prozivati svoje igrače i često nekorektno kritizirati njihove izvedbe ili ponašanje. Luke Shaw, Anthony Martial, Marcus Rashford i drugi našli su se na Mourinhovu udaru na uvijek živopisnim konferencijama za medije.

Mourinho se razvijao u skladu s promjenama koje su se dogodile u nogometu, a nikad nije shvatio ni da igrači bolje reagiraju na prijateljski zagrljaj nego na hladne pokude. Čini se da je u svojoj nakani da pobjeđuje pod svaku cijenu Mourinho izgubio iz vida da njegove metode ne funkcioniraju kao prije. Čak je i Machiavelli s vremenom ipak izbačen iz firentinske republike. Nema sumnje da Mourinho ima jedinstvenu perspektivu i nevjerojatno iskustvo u prekrasnoj igri, ali u načinu prenošenja toga leže uzroci njegova pada. Njegovo je uvjerenje da treba pobijediti pod svaku cijenu, ali da bi se vratio svome vrhuncu, morat će prilagoditi tu filozofiju, zaključuje Callum Patrick.