PUNIH 20 godina trajala je profesionalna karijera Roka Stipčevića, zadarskog košarkaša i dugogodišnjeg hrvatskog reprezentativca, koji se s 37 godina od igranja oprostio kao član slovenske Krke. Time je na neki način zatvorio krug, jer je u Sloveniji i rođen, ali ipak bi mu bilo puno draže da se mogao oprostiti u svom Zadru.

Taj 185 cm visoki bek bio je prirodni nasljednik zadarske legende Marka Popovića, kako u klubu tako i u reprezentaciji. Jedan je od rijetkih hrvatskih playmakera koji je u ovom mileniju ostvario ozbiljnu europsku karijeru, igrajući tri godine u Euroligi te na pet velikih natjecanja s reprezentacijom, ne računajući Mediteranske igre 2009. na kojima je Hrvatska osvojila jedino seniorsko zlato u svojoj povijesti.

Sa Zadrom je osvojio dva Kupa Krešimira Ćosića i dva naslova prvaka, među kojima i onaj 2008. kojim se klub oprostio od legendarne dvorane u Jazinama, a zatim veći dio karijere proveo u Italiji. Imao je i epizodu u Ciboni, u koju kao Zadranin prvo nije želio ići, ali ga je ta sezona bez plaće lansirala u Europu.

U Indexovu Intervjuu tjedna Stipčević se prisjetio djetinjstva u Zadru, rekorda plivačkog maratona koji je postavio, druženja s Lukom Modrićem koji je u izbjeglištvu živio pokraj njegova stana, basketa na košu u svom dvorištu koji je morao zaključavati lancima kako bi mu stariji dopustili da igra s njima...

Govorio je o svim stanicama svoje igračke karijere, lijepim i ružnim sjećanjima iz reprezentacije, problematici hrvatskih playmakera i Amerikanaca koji im uzimaju mjesto, kao što je Dontaye Draper svojedobno njemu. Prisjetio se i zloglasnog sukoba s 35 cm višim Stankom Baraćem na treningu reprezentacije, iskustva igranja protiv Amerikanaca, a za kraj iznio recept po kojem njegov Zadar može opet postati stabilan klub i izbjeći gašenje.

Kako si prelomio da je kraj, jesi li ga planirao za ovu godinu ili odlučio iznenada?

Planirao sam. Rijetko koju odluku u životu sam donio preko noći. Ušao sam u ovu sezonu znajući da će mi biti zadnja, da se pripremim na to, da svjesno prolazim kroz zadnje treninge, zadnje utakmice, zadnja natjecanja, da se pripremim za taj šok jer od svoje sedme godine imam loptu u ruci, trideset godina. Stvori se navika, a navike su zeznuta stvar.

Zašto? I mentalno i fizički sam još dobar i spreman, ali s jedne strane ti počinje oduzimati puno više nego što ti daje. Prestaneš biti sam sebi na prvome mjestu s loptom i košarkom, neke stvari se mijenjaju, drukčije je davati sve od sebe s 20, 25 ili 35 godina. Tako sam odlučio da ja budem taj koji će prekinuti, a ne neka ozljeda ili nemogućnost da nađem klub. Mislim da je najljepši mogući način kad sam kažeš da je dosta.

Što ćeš iz karijere najviše pamtiti, kako emocionalno tako i profesionalno?

Počeo sam s košarkom za vrijeme rata, a ona je imala vrhunac u Zadru od negdje 1997. do 2010., u razdoblju u kojem sam se ja stvarao i sudjelovao u svemu tome. Meni je kao djetetu bio san zaigrati u Jazinama, da nešto osvojim i zabijem neki važan koš da se povežem s publikom.

Snovi su se s vremenom podizali. Ako gledamo emotivnu stranu, ja sam s dva naslova prvaka sa Zadrom ostvario sebe. A ako gledamo profesionalno, bilo je uspjeha koji su me ispunjavali, osvajanje kupa u Litvi protiv Žalgirisa koji je tad bio na Final Fouru Eurolige. U Vilniusu je bilo 18.000 gledatelja, a pola naših navijača. 

Osim atmosfere, naravno da ti i osobni učinak podigne doživljaj, a ja sam stvarno imao velik utjecaj u završnici te utakmice. Izdvojio bih to, Olimpijske igre, možda derbi u Bologni između Fortituda i Virtusa jer to zaista treba doživjeti. Nisam mislio da su Talijani u stanju to napraviti.

To je uz PAO i Olympiacos te Zvezdu i Partizan najveće košarkaško gradsko rivalstvo u Europi. Kad bih bio na kavi ili u restoranu s Teodosićem i Markovićem, koji su igrali u Virtusu, ako konobar navija za Virtus, prvo bi donio kavu njima, pa onda meni, ili ako navija za Fortitudo obrnuto. I svi su uvijek obavezno pitali kako to da se družimo zajedno.

A normalno je da se u inozemstvu družiš s ljudima iz regije s kojima imaš isti mentalitet, jezike, kulturu odrastanja, zajedničke teme, još smo i isto godište pa dijelimo i neki biološki rast.

Zadnje tri godine igrao si u Krki, u rodnoj Sloveniji. Ime si dobio po slavnom skijašu Roku Petroviču, zar ne? Kako je do toga došlo?

Slovensku putovnicu imam, ali tek od dvadesete godine. Rodio sam se u Mariboru dok je još bila Jugoslavija jer mi je otac tamo radio i upoznao majku. Na popisu stanovništva trebalo se opredijeliti, a on je rekao da sam Hrvat. Samo godinu dana nakon mog rođenja došli smo u Zadar i tu nastavili živjeti.

Ali osim što respektiram zemlju u kojoj sam se rodio i to što mi je majka Slovenka, ja zapravo nemam veze sa Slovenijom, čak i slabo govorim jezik. Sva sjećanja me vežu za Zadar, Arbanase u kojima sam odrastao.

Dok je mama bila trudna, Rok Petrovič je bio jako poznat skijaš i bilo je puno transparenata po Mariboru. Onda je brat, koji je taman naučio čitati, stalno tati govorio Rok, Rok, Rok i na kraju su odlučili da neću biti Roko nego Rok, a tu je još i Sv. Rok na Velebitu, pa ajde.

Uvijek sam govorio da ću, kad napunim 20 godina, promijeniti ime u Roko. Svi me i zovu Roko, prijatelji iz djetinjstva, tako sam se i potpisivao. Ali onda sam ipak odlučio da neću, Rok mi je postalo nekako drago ime, prepoznatljivije je i ugodno se osjećam s njim.

I najponosniji sam bio kad je jedna obiteljska prijateljica sinu dala ime Rok po meni, to mi je jedan od uspjeha života i karijere, baš od ekstra značaja.

Još prije nego si se počeo baviti košarkom postao si rekorder maratona Zadar - Preko kao najmlađi koji ga je preplivao. Kako to da ti je u košarkaškom Zadru prvi sport zapravo bio plivanje?

Pratio sam brata. Da je on skočio s balkona na glavu, i ja bih za njim. On se bavio plivanjem, pa sam krenuo i ja. On je išao na maraton, pa sam rekao da ću i ja. Prvi put sam htio sa šest godina, ali doktor je rekao da sam premlad, da nisam još razvijen, da nitko to nije napravio i da ne mogu.

Počeo sam plakati i govoriti da ću podivljati ako mi ne daju ni iduće godine, tražio od doktora da mi da potvrdu da ću moći. I on mi ju je napisao, ja sam je dogodine donio i otplivao maraton. Imao sam sedam godina i mjesec i pol dana, do danas sam najmlađi koji ga je preplivao.

Pratio me brod, trebalo mi je malo duže jer su bili jaki valovi koji su me vraćali natrag, ali sam ga isplivao u zadanom roku. Djeluje kao da je blizu, ali kad skočiš u more, ne vidiš ništa. Plivanje je specifičan sport jer si u nekom mediju, ne čuješ ništa, sam si sa sobom, nema komunikacije kao u ekipnim sportovima. Pa te sol nagriza, pa si žedan... Ali da ti to neku čvrstoću.

Nakon toga sam ga još jedanput otplivao s devet ili deset godina i tad sam već bio dobar, ali to je bio zadnji put, nije me više vuklo. Plivanje sam trenirao negdje do desete godine, paralelno sam ubacivao i tenis i nogomet, ali košarka je uvijek bila prisutna. Imao sam koš u dvorištu, mijenjao mrežice, piturao tablu, lijepio je izolir-trakom...

Kako si prelomio?

U to vrijeme nije bila disperzija sportova kao danas, nisi imao zatvoreni bazen, pa si plivanje mogao trenirati samo ljeti. Zimi bi se ponekad skupili subotom ujutro pa išli u šibenski Solaris odraditi jedan trening i vratiti se. To je neozbiljno, pogotovo jer se nije išlo svaki tjedan. U gradu su bila dva teniska terena. Imao si samo košarku i nogomet.

Nogomet nije bio na tim razinama, košarka je bila najpopularnija, svi se poistovjećivali i pričali o njoj, tako da su svi iz moje generacije, plus-minus četiri godine, igrali košarku. Pa i Danijel Subašić je pričao da bi branio, vratio se doma i išao igrati košarku.

Tako da nije bilo teško prelomiti. Taman su mi bili postavili koš u dvorištu, doslovno ispred kuće, a u vrijeme rata se nismo smjeli previše udaljavati pa sam stalno tu boravio, tu smo se svi družili, i stariji. I stalno smo igrali, a to ti kasnije koristi jer preskočiš neke stvari.

Igralo se tri na tri, oni najstariji su uvijek morali igrati, a čekalo bi još po 4-5 trojki. Bio sam tamo najmlađi i želio sam igrati, ali nitko te neće uzeti. A kad te uzmu, nema da to ne opravdaš jer nećeš igrati sljedeća tri tjedna. A taj basket je od 6 popodne do 11 navečer.

I kad te izaberu, tučeš se, boriš, razviješ neke druge vještine koje ti kasnije dobro dođu. Toga po meni danas fali, napraviti varku, uštipnuti ili nagaziti nekoga, gledati desno, a otići lijevo, nema više tog šmeka i trikova u igri.

Onda je došla igrati ekipa iz drugog dvorišta, što je ovima starijima bilo OK, ali gdje sam tu ja? Pa sam jedne večeri omotao obruč lancima i rekao da ću ga otključati samo ako mi daju da igram. Ispalo je da sam izgubio ključ pa smo lance razbijali sjekirom (smijeh). Dan-danas je taj koš tamo.

Spomenuo si Subašića. Nedavno je u intervjuu za Index pričao kako te pobjeđivao u tricama. Kako se to dogodilo?

Sreli smo se na jednom turniru na Bilom Brigu, igralo se pet na pet i bilo je natjecanje u tricama. U finalu smo ostali ja, on i još jedan dečko. Ako me sjećanje ne vara, on je zabio osam od deset, a ja sedam. Nije pobijedio samo mene nego sve na turniru.

Misliš li da bi bio dobar da se odlučio za košarku?

Stajao bi u kutu, mahao i šutirao lijevom rukom, kao Davor Marcelić. Naravno, imao je Marcelić i drugih kvaliteta, da se ne uvrijedi, ali po tome je bio najpoznatiji.

U to je vrijeme u Zadru, u izbjeglištvu, odrastao i Luka Modrić. Koliko si se dobro s njim poznavao?

Modrići su boravili u hotelu Kolovare koji je primao prognanike, a tamo je najbliža škola u Arbanasima. Ja sam živio blizu hotela, tako da smo se družili, provodili vrijeme zajedno, bilo je tu košarke, nogometa, trčanja, hvatanja, tučnjave, prolazili smo skupa sve dječačke stvari.

Uvijek je pokazivao mirnoću, fokusiranost, prisutnost u trenutku, kao danas na nogometnom terenu. Ima takav IQ da je uvijek na pravome mjestu, bez obzira na to što radio. I u košarci, uvijek bi se znao postaviti na pravo mjesto da te zaustavi ili da mu se lopta odbije o ruke. To su stvari koje bez ulice i igranja milijun sportova teško naučiš. 

Sigurno je i to jedna od stvari koja mu je pomogla u karijeri. U to vrijeme se igralo sve, tri na tri, pet na pet, nogomet, košarka, graničar, igrali smo se hvatanja, rata, sve to razvija određene vještine.

Je li u tim godinama razmišljao o nogometnoj karijeri?

Ma nije, niti smo o tome razgovarali. To su bila svakodnevna nadmetanja, sučeljavanja, sve se svodilo na to tko će koga u čemu dobiti, tako se stvarao natjecateljski duh. Bio je dobar dečko, pristojan i drago mi je da je napravio to što je, postao najbolji hrvatski sportaš ikad. 

Nismo ni sami svjesni kakva je to veličina, kakvo je to lice u svijetu sporta, cijenjeno i priznato i od sportaša i novinara i ljudi općenito. Tek kad malo ideš po svijetu shvaćaš koliko je napravio. To nitko nije mogao očekivati jer to što radi je nemoguće. To je karijera za filmove koje treba svima puštati.

Iako poznat kao odličan šuter, uvijek si imao čudan izbačaj. Je li ti to ostalo od malena kad je bilo teže dobaciti se do koša?

Upravo tako. Ja bih prvi rekao da ne bih učio djecu tako šutirati, ali otac mi je uvijek govorio da nije bitno kako izgleda nego kakav mi je osjećaj, jer na kraju će ti i zglob i prsti biti u položaju kakav treba biti kod šuta. A kako ćeš ti doći do takve mekoće, manje je bitno, samo da nije sporo i da ne traje dugo.

Puno ljudi mi je to htjelo promijeniti, čudno su me gledali, ali brzo bih ih uvjerio da je to-to. Počelo je s time da se nisam mogao dobaciti. Igrao sam sa starijima pa sam morao šutirati i morala je parabola biti što viša da bi išla preko čovjeka od 40, 50 godina. Izbacivao sam iz desnog kuka jer mi je tako bilo najlakše šutnuti s osam metara i tako je ostalo do danas. Specifičan je šut, ali mi je donio dosta sreće i zadovoljstva.

Ta borba za mjesto u ekipi u vlastitom dvorištu vjerojatno ti je usadila radne navike kojima si kasnije kompenzirao i manjak visine za vrhunskog pleja?

Nikad ni u jednoj selekciji ni generaciji nisam bio "taj", a uvijek sam težio da budem kao najbolji. Ali nasreću, mentalni sklop u mojoj obitelji je uvijek bio rad, i otac i brat su mi govorili da ću biti bolji ako treniram više. Rad se uvijek isplati, nekad čekaš više, nekad manje, ali uvijek se isplati.

Danas većina roditelja opravdava djecu, a krive trenera. A meni su doma govorili da, ako sam bolji od nekoga pet posto, možda trener u njemu vidi nešto drugo i da moram biti bolji 40% pa će onda i trener to vidjeti. Tako da sam uvijek upirao prstom u sebe i nastojao biti toliko bolji da i trener to vidi.

Zato sam u svakom uzrastu morao raditi više od svih. Išao sam korak po korak i dobivao male nagrade, ili bih pobijedio u tricama, ili bih bio izabran u neku selekciju pa se izborio za prvu petorku, sitne stvari su me zadovoljavale. Danas si djeca postavljaju prevelika očekivanja i samo gledaju kako će što prije u NBA, a do toga imaš milijardu koraka. Veseli se svakom malom.

Možda će se oni koji su ekstra talentirani i kojima svi govore da su najbolji teže održati na zemlji i veseliti se svakom malom koraku, ja nikad nisam bio na toj razini, ali jako sam zadovoljan onim što sam postigao u karijeri, mislim da puno više nisam ni mogao.

Igrao sam u pet zemalja, tri godine igrao Euroligu, osam godina Eurokup... Nekad me Amerikanci znaju pitati koji sam bio draftiran, u prvoj ili drugoj rundi, a ja se smijem i kažem da, da ih je bilo 500, ja bih bio 628. Tako da, taj red, rad i disciplina jesu moji, ali i cijele obitelji.

Prva profesionalna sezona ti je bila 2003., taman nakon osvajanja ABA lige, ali i odlaska Marka Popovića. Bio si mu prirodni nasljednik, jesi li ga gledao kao uzora i jesu li ti usporedbe smetale ili godile?

Zašto bi mi smetale? Marko je prije svega dobar dečko i moj prijatelj, imao je vrhunsku karijeru. Bio sam pretkadet kad je on počeo stvarati rezultate. Kad su on, Planinić, Dijan i trener Joško Pulja osvojili srebro na juniorskom EP-u u Zadru protiv Tonyja Parkera i Francuza, ja sam čistio parket.

Ali da, slične smo visine, crni, tamnoputi, sličan stil igre... Dan-danas nas ljudi miješaju. Evo, nedavno su ga zaustavili u gradu i pitali kako je sad tu kad je jučer igrao u Sloveniji jer misle da sam ja, a mene bi godinama znali pitati kako je u mirovini jer su mislili da sam on.

U ekipu sam ušao 2003. kao junior. Starter je bio Vladimir Krstić, ali nešto se dogodilo u klubu i kad je on otišao, mene su kao juniora uzeli prvo na stipendijski ugovor, nakon čega sam potpisao na pet godina. Tako je počelo.

U sedam godina osvojio si dva naslova prvaka i dva Kupa, je li ti neki među njima najdraži?

Naslov prvaka 2008. kad smo pobijedili Split u finalu, to je bila zadnja sezona u Jazinama, a po putu od dvorane do Poluotoka sve je bilo krcato, ljudi su se bacali u more, cijela ta noć i sljedeći dani su nešto što pamtiš kroz cijelu karijeru, što ti se ureže. 

Mislio sam da će toga biti još, pa sam u Italiji bio osam godina bez trofeja, iako stalno u nekim polufinalima i finalima, pa porazi na dvije lopte. Gdje god, kad god nešto osvojiš, uvijek je lijepo i nikad nije lako.

Kako si proživio prelazak u puno moderniji i prostraniji Višnjik?

Konkretno, meni je pomogao. Tu sam sazrio, tu sam već preuzeo veliku odgovornost, postao sam prvi igrač, nositelj, počeo je interes vanjskih klubova... Zadar je tad bio puno cjenjeniji u Europi nego danas, igrači su odlazili u Španjolsku, Francusku, Italiju i igrali bitne uloge.

Mene je taj prelazak u Višnjik osvijestio da smo europski klub, da dolaze dobre ekipe, da te prate skauti... Tad sam počeo sa željom da odem iz Zadra, u Europu, da se ne zadovoljavam lokalnom pričom. Meni je tu pasalo, doživljavao sam to kao inkubator. Jure Šango, koji je stalno bio uz mene od početka karijere, u Višnjiku je sa mnom provodio sate i sate ekstra rada, dodavao mi lopte i pratio moj entuzijazam i ludost.

Višnjik mi je ostao u jako lijepom sjećanju. Ponosan sam da Zadar ima ovakvu infrastrukturu koja ima četiri pomoćne dvorane, koja je klimatizirana, zaštićena, da ima teretanu... To u ovom dijelu Europe nisam vidio. 

Uz ovakvu dvoranu, tradiciju i navijače koji se ne mogu kupiti, Zadar ima sve preduvjete da raste i postane Meka mladih igrača i stvaranja rezultata. Nadam se da će se to s vremenom i ljudima koji imaju volje i znanja oploditi.

Koliki je minus drukčija atmosfera u usporedbi s paklom Jazina?

Sad gledajući, minus je jer, ako dođe 800 ljudi na utakmicu, Višnjik je prazan, a ako ih dođe 1000 u Jazine, tu se već da stvoriti atmosfera koju će primijetiti i gledatelji i igrači. Ali društvo evoluira, rastemo, ovo je ipak kvalitetnije, bolje, prihvatljivije za roditelje s djecom... Ovo je prirodan rast, ali nigdje kao u Jazinama nisi mogao pritiskom preokretati utakmice.

Iz Zadra si otišao 2010., ali ne u inozemstvo nego u - Cibonu, i to taman kad je ulazila u recesiju u kojoj je i danas. Kako si završio u najvećem rivalu i kako si to proživljavao?

Priča nije tako jednostavna. Sezonu prije trener Cibone je bio Velimir Perasović, koji me zvao da dođem još na ljeto 2009., bili smo po sat vremena na telefonu. Tad sam još to izbjegavao jer sam smatrao da ne bi bilo u redu da tamo dođem kao Zadranin, ali ne mogu reći da mi nije godilo, tad se igrala Euroliga...

Ali Zadar je moj grad, nisam znao kako će ljudi to prihvatiti, a on mi je iz iskustva govorio kako to u životu ide, kako se već dogodilo i drugima... Ipak, odbio sam i ostao u Zadru.

Idućeg ljeta imao sam neke ponude, ali nisu bile nešto. Tog sam ljeta bio u reprezentaciji, u Turskoj na Svjetskom prvenstvu, preko telefona se sve rješavalo jer nisam bio prisutan, a sam još nisam imao nekih kontakata u Europi.

U to vrijeme su me predstavljali Danko Drakulić i Bobo Jablan. Došli su kod mene doma u Zadar. Drakulić ima takve vokabularne sposobnosti i tako je elokventan čovjek da te uvjeri da je čaša vode Coca-Cola. Predstavio mi je da je Cibona ipak najbolji izbor, da će imati mladu ekipu s Bojanom Bogdanovićem, Pašalićem, Radoševićem, Zubčićem, da ću igrati 40 minuta u Euroligi i da me trener Radulović želi.

Neke druge ponude su bile financijski bolje, ali stvarno sam htio igrati Euroligu. I odlučio sam se za Cibonu. I zaista, igrao sam 38 minuta u prosjeku Euroligu i imao dobru statistiku. Gubili smo, ali nitko nas nije gazio, i s Barcelonom smo cijelo vrijeme bili u egalu.

Ali nikad se nisam uspio poistovjetiti ni sa sredinom ni s klubom ni s gradom. Ljudi su u toj kriznoj sezoni i dalje dolazili na utakmice, podržavali Cibonu, punila se dvorana i to je bilo lijepo, ali niti jednu plaću nisam dobio, a ni stan mi nije bio plaćen. Kad je završila Euroliga, oblaci nad klubom su dodatno pocrnili.

Nisam bio ispunjen ni kao čovjek ni kao sportaš, izrazio sam želju da odem i otvorilo mi se puno opcija. Bilo je opcija iz Španjolske, Italije, Azovmaš, ali Carlo Recalcati, tada najbolji trener u Italiji, osobno me zvao u Varese i odlučio sam otići tamo.

To je bio vrhunski potez, ne znam ni kako ni zašto, ali sve je procvjetalo mojim dolaskom, ušli smo u play-off, što su mislili da je nemoguće, odmah su mi produljili ugovor na još dvije godine.

Bojan Bogdanović tad je došao iz Reala i od početka govorio da Cibona mora biti favorit u svakoj utakmici, ali to nije bilo realno od tako mlade momčadi.

On mi je bio susjed, živjeli smo stan do stana i znali se već iz reprezentacije. On je vukao tu ekipu, ali svi smo bili zeleni, mislili da možemo sami bez iskusnijih igrača... A baš sam nedavno vidio da Euroliga ima četiri godine veći prosjek dobi igrača od iduće "najstarije" lige. Bez iskustva nema kvalitete, na mladost ideš kad nemaš novca ni drugog izbora, ali nema tog treninga koji ti može dati ono što dobiješ kroz iskustvo kad nešto prođeš 100 puta.

Bio si član reprezentacije koja je 2009. osvojila zlato na Mediteranskim igrama, što je posljednja hrvatska seniorska košarkaška medalja. Što pamtiš iz Pescare?

To je bilo top iskustvo i top ekipa - Žorić, Tomić, Rudež, Barać, Lalić, Simon, Rančić, Vladović, ja... Dobili smo u polufinalu Talijane nakon dva produžetka, družili smo se, zabavljali, dan-danas pamtimo svi neke gluposti. Hoćeš-nećeš, to je jedino hrvatsko zlato ikad i jedina medalja nakon 1995.

Nismo tada bili svjesni toga, iako nije sad to neka medalja kao sa svjetskog ili europskog prvenstva, ali kad nemaš za što drugo, moraš se za nešto uhvatiti.

SP u Turskoj iduće godine ti je bilo prvo veliko natjecanje s reprezentacijom. Čega se sjećaš, osim poraza od Srbije u zadnjoj sekundi nakon Kusove ozljede i prekršaja?

Još jedno od milijun nesretnih natjecanja, ali tako je to u sportu. Pamtim da sam stekao neko iskustvo, a kao turnir to je isto natjecanje kao Eurobasket ili Mediteranske igre, samo su Olimpijske igre nešto drugo. Hotel, dvorana, ručak, sastanci i to je to. 

Igrali smo protiv Amerikanaca kojima je Stephen Curry bio 12. igrač, na skautingu ga nismo ni gledali jer smo mislili da neće ni ući, da nije nešto (smijeh). Tu reprezentaciju su kritizirali da nema šutere, a tamo su bili i Klay Thompson i Kevin Durant. 

Ali njima je najvažniji igrač bio Chauncey Billups, on ih je vukao, davao im mirnoću, ubrzavao i usporavao igru... Kad igrač nema samo igračku kvalitetu, nego i ljudsku i karakternu, to ekipa osjeti. Kad bi on uzeo loptu, sve bi se smirilo, a kad ga nije bilo, sve je zujalo, tako da mogu otići na +50 ili na -20. 

U jednom napadu mi je "slomio kičmu", išao sam mu ukrasti loptu, a on je napravio crossover i dok sam okrenuo glavu, već je bio na košu.

Godinu poslije u Litvi bilo je svašta, a i prije rezultatskog debakla, bilo je optužbi za pijančevanja na pripremama u Osijeku. Što se tada događalo?

Ma dobro, sve se to malo prenapuhuje jer, kad netko to prepričava, nije dovoljno zanimljivo reći da je netko ostao do dva ujutro nego se to pretvori u četiri pa se doda da si izgubio patiku i skočio u more, a onda za tobom još trojica. Te priče treba uzimati s rezervom i ne okrivljavati nekoga na račun priča i glasina. Nije to baš bilo tako.

Specifična je bila karakterna garnitura te ekipe, s puno jakih ličnosti. Bilo je u Litvi i naših ispada, i individualnih i unutar treninga, pa i moj incident sa Stankom Baraćem, ali to su sve stvari koje se u sportu događaju.

Ta tučnjava s Baraćem eksplodirala je u hrvatskoj javnosti, posebno zbog nekih 35 cm razlike između vas dvojice, iako je sve trajalo samo nekoliko sekundi. Kako je do nje došlo?

To je bilo dan prije prve utakmice, tenzije i nervoza bile su ogromne, i kad dođe takav trening, normalno je da se zakačiš. To su stvari koje se stalno događaju u sportu, samo što nekome tko nije u sportu svaki dan može izgledati ružno. 

Njega su boljela leđa, svaki dan je radio posebne vježbe i već zbog toga je bio nervozan. Ja sam prethodnu utakmicu igrao manje pa je i kod mene bilo nervoze. Uglavnom, igrali smo na treningu pet na pet, on je igrao leđima, a ja sam mu s leđa uzeo loptu i krenuo u kontru, a on me povukao za dres.

Nakon toga me opet povukao za dres, a to se u košarci ne radi kao u rukometu ili nogometu. Pogodio sam ga loptom, ušli smo u klinč, ali Žorić nas je odmah razdvojio i sve je začas bilo gotovo. Neka volonterka je to javila i sve je vrlo brzo izašlo vani.

To je samo nepotrebno stvorilo negativnu atmosferu, dan poslije dobio sam milijun poruka. A to su stvari koje se dogode u žaru. Nekoliko dana se ne gledaš s njim, ali danas sam sa Stankom dobar.

Te je godine za Hrvatsku prvi put igrao Amerikanac. Draper je igrao tvoju poziciju. Kako si ti to tada doživljavao?

Tko god kaže da bi u mojoj situaciji bio sretan, laže. On je super momak, normalan dečko, pristojan, najmanje je to njegova krivnja. Ali igramo za hrvatsku reprezentaciju i očekuješ da je Hrvatska hrvatska. Ako tu dodaješ naturalizirane Amerikance, to je kao da igraju klubovi protiv klubova.

Nisam bio previše oduševljen time, pogotovo što na kraju to nikad nije donijelo rezultat. Da nije bilo Lafayettea i Drapera, rezultati bi bili isti. Da, u Sloveniji je bio važan za ulazak u polufinale, ali opet nismo osvojili medalju.

Da se Amerikanac poveže sa sredinom, da igra za reprezentaciju 5-6 godina, potpiše za neki domaći klub, to je jedno. Ali kad ovako dovodiš jednog pa drugog pa trećeg, nisam pobornik toga, ako nije klasa koja se uspjela povezati sa svim suigračima. Trebala bi postojati procedura za to, da igrač tu provede dvije godine, za toliko vremena već znaš kakav je momak.

Dakle, nisam bio sretan, direktna konkurencija mi je bio netko tko nema veze s Hrvatskom, uzima mi minute, a opet nije Chauncey Billups. Nije ovo usmjereno protiv nikoga, samo nisam za takve epizode.

A svi su oni dolazili jer se uvijek potencira problem pleja u Hrvatskoj. U ovom mileniju samo Planinić, Popović, Ukić i ti imali ste ozbiljne europske karijere. Zašto Hrvatska ne proizvodi plejeve?

Dvije su strane te priče. Jedna je ta što se stvorila pompa oko playmakera da se počela koristiti kao opravdanje i trenerima i drugim igračima. Trener kaže da ne može napraviti rezultat bez pleja i tako je sebe pokrio. Pa kombiniraj! Nema ni Slovenija pleja, Dončić to igra. Talijani su često igrali sa slabijim plejevima pa iskoči Spissu i sam dobije Srbiju na Eurobasketu.

Druga strana priče je to što se stvorila takva pompa da se nikom ne da raditi s njima. Danas se tako ocjenjuje playmakere da nakon dva mjeseca kažu "nije to taj" i daj novoga. Mijenjamo ih k'o čarape. Kad je neki trener preuzeo odgovornost za nešto, stao iza nekog igrača? Svi samo žele opstati, nema nikakvog kontinuiteta. Nikome se ne daje prilika dugoročno.

Ja sam bio sretan što sam u Zadru dobivao priliku i što su mi vjerovali pa sam mogao igrati, trenirati i rasti. Nema ništa bez igre. Nemaš danas više Planinića koji neće igrati tri mjeseca pa u prvoj utakmici biti top, takvu klasu imaš jedanput u 20 godina.

Te dvije strane za rezultat imaju nedostatak plejeva, ali postoji milijun načina da se to iskompenzira i da se drukčije igra. Pa evo, Zadar je ove sezone igrao bez playmakera, ali igrao je kroz Božića. Zašto se to ne može i u reprezentaciji? Zašto se Šariću nije moglo dati više loptu? Zašto se nije bolje iskoristilo Simona? On je s loptom bolji od svih, a u obrani ga se može sakriti u zoni ili mu dati drugi match-up, a na pleja staviti Bojana koji može čuvati četiri pozicije kad se napali.

Što ti se čini od današnjih plejeva, Mavre, Kapuste?

Prije svega im fali velikih utakmica, igraju na lokalnoj razini, malo je šira ABA liga u kojoj vide 2-3 jaka kluba, a ostali nisu kompetentni u europskim natjecanjima. Fali im sučeljavanje s Europom, ne kompariraju se s playmakerima iz Belgije, Španjolske, Grčke na redovitoj razini. U Hrvatskoj igraju jedan protiv drugoga i nitko ne može reći koliko je to vrijedno u Europi.

Obojica su imali lijepe sezonice, ali problem je što im hrvatska košarka ne omogućava da iskoče, naprave korak više, jer godinama ne igraju europska natjecanja. Možeš biti super u Zadru ili Splitu, ali ne možeš se prodati vani, više nismo ni na mapi. Njih se uključuje u pitanja bi li mogli igrati drugu talijansku ligu.

Dok su naši klubovi prije 10-15 godina igrali Euroligu i Eurokup, znalo se da igrači mogu igrati u tim natjecanjima, nitko ih nije zvao u drugu talijansku ligu.

Zašto nisi igrao na Eurobasketu 2013., ozljeda ili?

Nije bila ozljeda nego Jasmin Repeša. On me odlučio maknuti, njegov izbor. S tom se odlukom nisam slagao, ali sam je prihvatio, i to je dio odrastanja.

Puno bolja iskustva imao si s Perasovićem koji ga je zamijenio.

Kod njega sam imao najveću ulogu u reprezentaciji i najveću minutažu. Njegova jednostavnost i pozitivna ludost su mi odgovarali, dao mi je dosta prilika, to mi je bilo najbolje razdoblje. Šteta što na Eurobasketu 2015. nismo dobili Čehe, bilo je puno ozljeda. Simon je na zagrijavanju iskrenuo zglob, Bogdanović imao potres mozga, Tomasu list nije zarastao, meni je Šengelija pao na nogu pa sam dobio frakturu kosti s kojom sam igrao... I onda se svi sjećaju poraza od Češke, a nitko tih stvari.

S Perasom na klupi si zabio i jedini buzzer-beater za pobjedu reprezentacije, makar u prijateljskoj protiv Novog Zelanda.

Je, Ukić je krenuo u prodor, ostavio loptu za Ramljaka, koji mu ju je vratio na tricu s lijeve strane. Te trice se dobro sjećam i značila mi je puno, iako bi naravno bilo ljepše da sam to napravio na nekom natjecanju.

Već si izdvojio Olimpijske igre kao posebno natjecanje. Kakvo je bilo reprezentativno ljeto 2016. s Acom Petrovićem, od kvalifikacija u Torinu do Rija?

Najbolji mogući osjećaj za sportaša, svi najbolji sportaši svijeta su tamo, dijele jedan prostor i jednu menzu, boravljenje u malim sobicama, daje to poseban gušt. I sam način na koji smo došli do tamo, preko Torina, kad smo dobili najjaču moguću Italiju koju su svi vidjeli kao sigurnu za Rio. 

Prvo smo išli u Cordobu na 10 dana zbog privikavanja na vremensku razliku, igrali s Argentinom pa smo onda išli u Rio. Jedina je mana što su nam kasno bile utakmice, termini od 22:30, dok se vratiš u Selo, večeraš u dva ujutro. Totalno smo u nekom drugom ritmu bili. I onda ne možeš zaspati, a u menzu već polako dolaze veslači i oni kojima natjecanja počinju rano ujutro.

Jesi li među svim tim sportašima nekoga posebno htio upoznati, slikati se?

Išli smo gledati i plivanje, atletiku, naše na vaterpolu, pokušavali smo gledati što više naših. Nisam imao nekog koga sam posebno htio upoznati, ali koga god da vidiš, bude ti drago, a vidiš ih sve, jer su tamo svi osim Dream Teama. To mi je malo bezveze jer bi svi trebali podlijegati istim pravilima, a oni još od 1992. imaju potpisan ugovor da ne moraju biti u Selu i da ne moraju na doping testove.

OK, ako se boje da će ih stalno netko zaustavljati, napraviš im neku posebnu menzu da nisu u gužvi, ali da su opet dio toga. Pa i najbolji svjetski tenisači su na Igrama i sve to prolaze.

Poslije toga za reprezentaciju si igrao samo na nekoliko utakmica kod Dražena Anzulovića u ovim nesretnim kvalifikacijskim prozorima. Kako gledaš na sustav kvalifikacija?

To je problem generalno košarke kao sporta, teško se ljudima poistovjetiti s natjecanjima kad imaš Euroligu, Eurokup, FIBA-inu Ligu prvaka, FIBA-in Eurokup, pa ABA liga, hrvatsko prvenstvo... Milijun je prozora u kojima jedni sudjeluju, a drugi ne.

Ako žele košarku podignuti na razinu, trebaju se donijeti univerzalna pravila, koja su ista svugdje u svijetu, kao u nogometu, koji je isti u Europi, Africi, Americi, i na svim natjecanjima sudjeluju svi igrači. S nogometom se najlakše poistovjetiti i najlakše ga je pratiti. Te prozore još ne mogu prihvatiti, ali kad su tu, treba ih doraditi. 

Nedavno smo dobili novog izbornika, kako komentiraš izbor Josipa Sesara u konkurenciji Darija Gjergje?

Stvar izbornika je puno kompleksnija nego što izgleda, treba svatko preuzeti odgovornost za ono što je obećao, rekao i napravio. Svatko je imao svoju poziciju i situaciju u kojoj je donosio odluku. Nisam bio uključen pa ne mogu govoriti čija je što krivnja, ali Dario Gjergja radi odličan posao u Belgiji i na tome mu treba čestitati.

I Josip Sesar je napravio jako dobar posao s Cibonom i zaslužio je i on svoju priliku, pošto je vjerojatno najbolje upućen u situaciju. Ne treba u njega upirati prstom, samo je prihvatio ono što su mu ponudili. Jožu znam iz reprezentacije kao Zulinog pomoćnog trenera, znam ga kao igrača, mislim da radi dobro i da je izvlačio maksimalne moguće rezultate, poznaje situaciju i problematiku. 

Neće mu biti lako, ali mislim da je osoba koja će se izboriti, dati maksimum i želim od srca njemu i igračima da se stvori kemija. Atmosfera je puno bitnija na kratkim natjecanjima jer moraš u nekoliko dana stvoriti neku tenziju, neku pozitivu i na temelju toga stvarati rezultate, nemaš vremena za provođenje svoje metodike rada.

Većinu inozemne karijere, prije zadnje tri godine u Krki, proveo si u Italiji. Što te veže za svaki od šest klubova za koje si igrao?

Varese mi je bio prvi klub u inozemstvu, dosta iskusna ekipa, jako su me dobro prihvatili i ta mi je epizoda puno pomogla jer sam stvorio ime u Italiji i pridonio klubu jako puno u tom trenutku. 

Nakon toga sam išao u Milano gdje je Sergio Scariolo tražio playmakera, to je bio vrhunac te ekipe za koju su igrali Cook, Basile, Langford, Gentile, Hairston, Melli, Fotsis, Bourousis i Giachetti, ne znaš tko je bolji od koga, na tim treninzima je sve pucalo. Ali nije sve u imenima i te sezone ih rezultat nije baš pratio.

Nakon toga sam odradio pola sezone u Pesaru i bio jedan od najboljih strijelaca prvenstva. Trener je bio Zare Markovski, polumakedonac, poluhrvat, koji ima stan u Zadru i još tu ljetuje. S njim sam se zbližio, odlična je osoba i trener.

Zatim sam išao u turski Tofas, gdje sam igrom slučaja igrao s današnjim sportskim direktorom Krke Jurom Balažičem. Dobra sezona, izgubili smo u play-offu od Banvita, koji je tih godina dominirao. Drukčija kultura, drukčiji mentalitet, Turska je drukčija u svakom segmentu.

Onda sam se vratio u Rim, sezona u Virtusu mi je donijela puno ponuda iz inozemstva, ali već pred kraj sezone sam potpisao za Sassari, koji je igrao Euroligu. Tamo sam proveo tri prelijepe godine i ostao u kontaktu s ljudima iz kluba i izvan, to mi je drugi grad. Drago mi je da Hrvati tamo još dobro igraju, Krušlin je ostao, bio je tamo Miro Bilan, svi su ostavili dobar dojam. Uživao sam te tri godine na Sardiniji, koja je stilom i ritmom života, prehranom, klimom, vrlo slična Dalmaciji.

Nakon toga Lietuvos Rytas. Iz te vrućine na sjever gdje četiri mjeseca nema sunca. Vilnius je super, proeuropski orijentiran grad, svi komuniciraju na engleskom, ali sunca nema. Te smo sezone osvojili kup i bili blizu polufinala Eurokupa, a protiv Torina sam imao valorizaciju 41, što je i danas jedna od najvećih.

Uslijedio je Fortitudo iz Bologne, jednog od najkošarkaškijih gradova u Europi. Tu je bilo milijun anegdota, na pripremama nam je skandiralo tisuću ljudi samo da nas pozdrave. Nakon korone, najzgodnije mi je bilo zbog privatnog života da igram negdje blizu pa sam otišao u Krku i, jednu po jednu, ostao tri godine.

Krki si za kraj pomogao s 20 poena u finalu da se vrati u ABA ligu. Puno ljudi koji vole košarku presretno je zbog povratka Krke i kultne dvorane Leon Štukelj. Što je toliko posebno u njima?

Nekako se ljudi poistovjećuju s Krkom i vole ju od samih početaka, to je školska dvorana u kojoj je drukčija atmosfera, drukčiji "vibe". To je uredan klub što se tiče financija, Krka je ozbiljna firma na svjetskim razinama.

Osvojili smo ABA 2 ligu, svi su očekivali da ću se vratiti još godinu dana igrati prvu ligu i srušiti neke rekorde kojima sam blizu, ali to je bilo to. Ispunjen sam jer sam ih vratio u ABA ligu, neka sad mlađi uživaju, igraju i dobiju priliku.

Zašto se nikad nisi vratio u Zadar i kad ste zadnji put o tome razgovarali?

I prošle godine i prije tri godine, više na moje nego njihovo inzistiranje, ali to je sve bilo tako neozbiljno... Ja sam stvarno bio spreman na kompromise, razumio trenutno stanje u klubu, ali nisam htio doći pod cijenu toga da uništim sve. Želio sam da mi obećaju da će biti isplaćen minimum plaća, da se neće raspasti ekipa u pola sezone. Raspali su se pregovori jer nisam vidio ozbiljnost ni želju za tim razgovorima.

I nisam jedini. Od deset sportaša devet ih se nije vratilo, samo je Luka Žorić tu završio karijeru. Tako da nismo mi krivi niti je u pitanju jedan igrač koji nije htio. Svi ti igrači su željeli tu završiti karijeru, svi prate i vole Zadar. 

Zato treba pogledati to iz drugog kuta. Ja ću uvijek voljeti Zadar, gledao sam sve njihove utakmice i ove sezone, pratio ih i kad su bili i na dnu i na vrhu. Zadar je moj grad i moj klub, koji je jako puno dao meni i ja njemu, s kojim sam živio i odrastao. To je ljubav za vijeke vjekova.

Kako komentiraš proteklu sezonu i naslov prvaka?

Ono što se događalo na zadnjoj utakmici je slika i prilika Zadra, to samo Zadar i Tornado mogu. To treba iskoristiti. Na taj temelj i tradiciju treba se pozivati, a ne je se sramiti. Uz navijače i infrastrukturu imamo bazu, a ostalo se može sagraditi u nekoliko mjeseci, ali na tome trebaju raditi svi skupa, a ne se postavljati kao da se sve zna jer ćemo se za deset godina dovesti do toga da neće biti košarke u gradu. A to nitko ne želi.

Zašto onda nema ulaganja u klub?

Ma to se može, ne treba tu puno ulagati, neke stotine tisuća eura, to se može kao u Sassariju, koji ima top model funkcioniranja. Imaš konzorcij čiji si dio i ako uložiš 2000 eura, a zna se što zauzvrat dobivaš, ovisno o rangu - reklamu, sliku... To je postao klub cijele Sardinije, s kojim se svi poistovjećuju i nešto mu daju.

Tako može biti i ovdje. Ako ne možeš naći jednog sponzora čije će klub nositi ime, nađi puno malih, svi žele pomoći klubu. Uz malo poznanstava, dobre volje ljudi koji su to proživjeli, koji su igrali vani, u sinkronizaciji s ljudima koji su tu, svi zajedno možemo nešto postići. I ne trebamo se gledati kao protivnici nego kao prijatelji koji jedni drugima pomažu.

Zadar je samo mikrocjelina, ali sve to vrijedi i na razini cijele Hrvatske. Hrvatska košarka zaslužuje više. Bivši igrači trebaju biti involvirani u nju, preolako puštamo velika imena da odlaze, završavaju karijere i udaljavaju se od košarke a da nisu vratili ono što im je košarka dala. Vjerujem u svjetliju budućnost, ali treba raditi homogeno, biti kompaktna cjelina, koja radi i poštuje jedan drugoga. Mali smo i trebamo jedni drugima pomagati. Igrači, klubovi i savez, svi imaju svoj udio.

Sad kad si završio karijeru, hoćeš li opet isplivati maraton Zadar - Preko?

Ove godine ne, ali hoću. Moram imati neki ispušni ventil, volim i treninge, košarku, trčanje, teretanu, ali plivanje mi je gušt, to je nešto s čim sam počeo pa zašto ne?