JULIO MAMUTE u jednom je trenutku težio 310 kilograma. Dvije godine proveo je u krevetu, ovisan o aparatu za kisik. "To nije bio život, nego puko preživljavanje. Postao sam talac vlastitog tijela i ovisnik o hrani", rekao je Brazilac. Ove nedjelje nastupa na utrci Cursa Bombers u Barceloni.

U njegovoj obitelji nije bilo pretilosti, a djetinjstvo pamti kao aktivno razdoblje na ulicama Recifea i na treninzima plivanja. Problemi s težinom počeli su u ranoj adolescenciji, s 11 ili 12 godina, piše Marca. "Dobio sam više slobode, kasno sam išao spavati, jeo sam što sam htio... Ta se navika razvijala zajedno sa mnom. Kao odrasla osoba godinama sam naizmjence gubio i dobivao kilograme", objašnjava Júlio.

Izgubio je 120 kilograma

Najteže razdoblje bilo je tijekom pandemije. "Prekinuo sam vezu baš u mjesecu kad je počeo lockdown. Zatvorio sam se u kuću, a hranu sam naručivao preko aplikacija. U dvije godine dobio sam više od 100 kilograma i prešao 310. Jedva sam ustajao iz kreveta, a spavao sam s aparatom za disanje. Tuširanje me umaralo više nego što me danas umara utrka", prisjeća se.

Do danas je prirodnim putem, kombinacijom vježbanja i prehrane, izgubio više od 120 kilograma. "Nakon 25 godina kompulzivnog prejedanja isprobao sam sve, čak i želučani balon. No, nagon za hranom bio je toliko jak da je balon puknuo u želucu, pa sam završio u bolnici na operaciji. U tom najtežem trenutku, zatvoren u mračnoj sobi u kojoj se godinama nisam micao, shvatio sam jedno, za unutarnje probleme ne postoji vanjsko rješenje", ističe Júlio.

Plivanje mu je spasilo život

Prekretnica se dogodila prije tri godine, na njegov rođendan 13. studenog. Bio je zatvoren u kući i nije želio nikoga vidjeti osim majke. Samo tri tjedna ranije rodio mu se nećak, na isti dan i u isto vrijeme kad i on. "To sam shvatio kao jasnu poruku da život ima smisla. Plakao sam kao nikada prije."

Nekoliko dana kasnije otišao je posjetiti sestru da joj odnese poklon, ali nije mogao izaći iz automobila. "Osjetio sam bijes i duboku bol. Osjećao sam se kao smeće, kao da ništa nema smisla. U tom trenutku bol zbog takvog života postala je veća od bilo kakve žrtve potrebne za mršavljenje", priča Júlio.

Istog se dana upisao na plivanje. Hodanje tada nije dolazilo u obzir, pa mu je trebala aktivnost bez utjecaja gravitacije. "Plivanje mi je spasilo život. Od ovih 120 kilograma koje sam skinuo, barem 100 sam izgubio u vodi. Trčanje je došlo kasnije, kad mi je tijelo to dopustilo. Teško je riječima opisati što osjećam dok prelazim duge staze. Reći ću samo ovo, ljudi su najbolje prilagođeni za duge staze, a pretilost mi je oduzela sposobnost da napravim i nekoliko koraka. Zato sam emotivan na svakoj utrci i zato mi je cilj sudjelovati na natjecanjima diljem svijeta", dodaje.

Dužina staze i vrijeme nisu mu važni. "Moj maraton je osoban: počeo je s 310 kilograma u krevetu, a završit će kad padnem ispod 100. Cilj mi je pretrčati originalnih 42 kilometra od Maratona do Atene u Grčkoj", otkriva.

Svoju priču počeo je dijeliti na društvenim mrežama kako bi potaknuo druge, a danas ga prati više od pet milijuna ljudi. "Često se šalim da je ovo putovanje posljednjeg živućeg mamuta koji izumiranje ne prihvaća kao opciju", kaže ovaj 35-godišnjak.

Za svaki izgubljeni kilogram donira hranu

Njegova prva utrka bila je San Silvestre u Sao Paulu prošle godine. Stazu od 15,8 kilometara, s težinom od 220 kilograma, prešao je za nešto više od šest sati. Prvu utrku izvan Brazila trčao je u Portugalu, a zatim su uslijedili maratoni u Argentini, Urugvaju i nedavno na Kineskom zidu.

Ove nedjelje prvi put trči u Španjolskoj, na utrci od 10 kilometara u Barceloni. 

Za svaki izgubljeni kilogram Júlio donira hranu, a dosad je donirao dvije tone u Brazilu i inozemstvu. "Ono što je mene ubijalo jer sam imao previše, sada ide onima kojima je najpotrebnije. To je moj način da svijetu uzvratim za sve dobro što mi se događa", zaključuje.