PUT BELGIJE prema polufinalu Svjetskog prvenstva započeo je gorkim razočaranjem, piše Rory Smith za The New York Times.

Put do uspona

"Prije dvadeset godina Belgija je poslala izvanrednu, marljivu ekipu na Svjetsko prvenstvo u Francusku. Belgija tada nije izgubila ni utakmicu, no tri neriješene utakmice s Nizozemskom, Meksikom i Južnom Korejom nisu bile dovoljne za prolazak skupine. Bilo je to veliko poniženje koje je istovremeno potaknulo belgijske nogometne čelnike na promjene.

Oni su se potom odlučili na promjenu načina regrutacije mladih nada u belgijski nogomet. Proveli su godine istražujući način na koji je država trenirala svoj podmladak, uspoređujući ga s onim glavnih nacionalnih zvijezda iz elitnih klubova poput Barcelone i Ajaxa. Pomoću te metode su dosegli nogometni zlatni standard u razvoju mladih talenata.

Identificirali su svoje pogreške i izradili nacrt za njihovo uklanjanje. Izgradili su nacionalni nogometni centar u gradu Tubizeu nedaleko od francuske granice. Pažljivo su analizirali metode rada u nogometnim akademijama, uvježbali eskadrilu trenera i otvorili stručne škole."

Belgija kao studija slučaja

"Belgija je odjednom postala studija slučaja, a nacionalni nogometni savezi diljem Europe, ali i u udaljenijim područjima, željeli su ući u njihove mozgove kako bi saznali njihovu metodu rada. Belgijci su bili pozivani na seminare kako bi ljudima objasnili tajnu svojeg uspjeha. Tako su održali predavanje o belgijskom modelu na St. George's Parku, domaćem terenu engleske nogometne reprezentacije.

Iako su detalji bili različiti, odnosno prilagođeni specifičnim belgijskim okolnostima, glavni princip bio je isti kao i kod Njemačke, Španjolske i Francuske; općenito svih zemalja koje su slijedile takav put. Te tri reprezentacije su nakon uvođenja i provedbe posebnih metoda treniranja osvojile naslov svjetskog prvaka - Njemačka 2014. godine, Španjolska 2010. godine i Francuska 1998. godine. Belgiju trenutno dijele dvije utakmice od pridruživanja ovoj listi. A ona ne bi tada bila samo svjetski prvak, već bi bila i najmanja država koja se okitila tim naslovom još od 1950. godine, kada je krunu odnio Urugvaj. Bila bi to pouka ostalima da i male nacije mogu uspjeti uz pomoć supermoći te paradigme izvlačenja maksimuma iz relativnog minimuma.

Dok je Belgija prije dvadeset godina ispadala iz grupne faze, Hrvatska je bila na putu do polufinala. Bio je to njezin prvi put u polufinalu nakon osamostaljenja, a postignuća te reprezentacije ostala su referentna točka za svaku skupinu igrača u usponu-"

Priča iz Hrvatske

"Hrvatska priča na mnogo je načina još posebnija nego belgijska. Hrvatska broji tek četiri milijuna stanovnika, a mnogi njezini sadašnji reprezentativci stasali su tijekom ili neposredno nakon krvavog rata koji je označio raspad Jugoslavije. No nitko dosad nije pozvao predstavnike Hrvatskog nogometnog saveza da objasne tajnu svojeg uspjeha, kao što su to učinile zemlje poput Španjolske, Njemačke, Nizozemske i Italije. Nitko nije istaknuo potrebu za primjenom hrvatskog modela i pronalaskom novog Luke Modrića, Ivana Rakitića ili Matea Kovačića. No za to postoji dobar razlog: hrvatski je nogomet u stanju kaosa. Dvojica igrača - kapetan Modrić i branič Lovren, osumnjičeni su za davanje lažnog iskaza u slučaju Zdravka Mamića, bivšeg predsjednika nogometnog kluba Dinamo iz Zagreba.

Mamić je godinama vodio nacionalni nogometni program kao svoj vlastiti posjed; u lipnju je osuđen na šest i pol godina zatvora zbog pronevjere i utaje poreza. I hrvatski nogometni klubovi na klimavim su nogama - Hajduk iz Splita je dvaput bio na rubu bankrota, dok se Dinamov poslovni model zasnivao na promociji mladih talenata koje bi potom Mamić prodao europskim divovima. Navedeni slučajevi pokazuju da ovdje nema ravnog puta te objašnjavaju zašto hrvatski model nije dobar primjer za objašnjenje ovog slučaja."

Trbuhom za kruhom u inozemstvo

"Za nogomet je lako promotriti belgijski slučaj te se zapitati što bi se iz njega moglo naučiti, pod pretpostavkom da se uz posuđene metode može postići identičan rezultat. Osim toga, Belgija je još posebnija od Hrvatske i po tome što su mnoge njezine današnje zvijezde, poput Vertonghena, Alderweirelda i Thomasa Vermalena, prešle u Nizozemsku još u tinejdžerskoj dobi. Zanimljiv je i slučaj veznjaka Mousse Dembelea koji je najprije prešao u nizozemski Willem II, a zatim u AZ Alkmaar.

Mnogi smatraju da je upravo rano iskustvo u inozemstvu današnjih belgijskih reprezentativaca glavni razlog procvata Belgije na ovom prvenstvu. A nogometno otvoreno tržište te ponajviše njegova nepredvidljivost najbolje pokazuju zašto Belgiju i Hrvatsku još dvije utakmice dijele od statusa besmrtnika, dok su mnoge snažnije reprezentacije već odavno pokojne", zaključuje Smith.