TE VEČERI shvatio sam sve što znam i danas, u životu kao i u sportu postoje veliki ljudi i postoje oni mali, veliki ljudi ti ostanu zauvijek i u srcu i u duši i oni ne mogu biti nacionalisti jer su svjetski prvaci, onima malima mala je i zemlja u kojoj žive pa je zaborave i pretvore u još manju, onima malima domovina nije niti u srcu niti u sportu, domovina je tamo gdje su veliki i gdje su svjetski prvaci pametnim ljudima na ponos i diku, budalama na njihovu sramotu.

 

Ključnu utakmicu te burne 1979. godine igrao je Hajduk protiv zagrebačkog Dinama u dvadeset sedmom kolu na svom Starom Placu, a moj djed slomio je palac negdje kod desetog kata armature Splita 3 koji je nicao neslućenom brzinom. Sedam kola dijeli nas do kraja, a ostali smo bez Slaviše Žungula koji nas je vodio kroz prvenstvo, ono prvenstvo za koje se znalo da će biti prekretnica jedne generacije koja je grizući travu pod vodstvom Tomislava Ivića gazila sve pred sobom.

 

Cvilio sam kao ljuta godina, moj djed, moja uzdanica i fanatični navijač Hajduka tek je došao iz bolnice, a ja sam tulio u sobi držeći u rukama možda najvrjednije dvije ulaznice u svom životu. Moj otac kojeg nogomet nije zanimao poveo me na stadion pod jednim uvjetom, da moramo izaći ranije jer u dvadeset sati u Banjaluci počinje meč njegova života. Svoje djetinjstvo obilježio mi je Hajduk, strašni Hajduk od kojeg je strepila Europa, Hajduk koji je bio avangarda, Hajduk koji je igrao moderni – totalni nogomet nedokučiv tadašnjem vremenu, Hajduk koji nije umirao u ljepoti ali je umirao na terenu. Čovjek koji je svog unuka naučio plemenitosti igre i složenosti iste u rasporedu centarhalfova i Žungulovoj „drugoj stativi“, opsesiju svog unuka pretočio je u svakodnevicu koja se sastojala od škole i treninga Hajduka, od igre na improviziranom terenu iza obiteljske kuće i onom najsvetijem u tjednu, domaćoj utakmici nedjeljom na Starom Placu.

 

Naš ritual bio je uhodan i jednostavan, malo pivo „s ljudima“ i moja Toblerone, njegova čista bijela košulja i moj dres s brojem 11, sveti dres mog idola, mog božanstva, mog Ivice Šurjaka. Dok su se tribine tresle moj otac je uplašeno pogledavao mene onako sitna što visim na svom mjestu, žici tik kod lijeve korner zastavice, a kada je Boro Primorac zabio pobjednički gol za 2:1 Stari Plac je eruptirao. Ljudi su doslovno nagrnuli kroz žicu na teren, a moj me otac podigao visoko u zrak dok su reflektori kupali najdražu travu mog života, najdraže ljude mog djetinjstva i najdraži teren jednog grada zauvijek nestalog u vremenu.

 

 

Moj otac bio je amaterski boksač i čovjek duboko predan tom plemenitom sportu i kako to obično biva jedan od onih koji sportom smatraju isključivo boks, njegove mečeve Mate Parlova pamtim kao nešto najsmješnije što bih u životu gledao jer je moj otac za televizorom boksao s Parlovom refleksno lupajući šakama kroz zrak. No te večeri sve je bilo drugačije, u ring je ušao mrk i zbijen čovjek kojega ću puno, puno kasnije gledati kao Rockya u kinu i kao Razjarenog bika u jednoj možda najljepšoj večeri između oca i sina, Marijan Beneš bio je živući filmski lik i taj 17. Svibnja 1979. zapamtit ću kao prekretnicu u svom djetinjstvu. Sportaše koje sam gledao do tada, gentlemane i zvijezde tog doba zamijenit će jedan ulični borac, jedan razjareni bik koji je udarcem gonga krenuo iz svog kuta na Europskog prvaka po EBU verziji Francuza Ziberta Cohena.

 

 

Ono što će se dogoditi u iduće dvije sekunde promijenilo je zauvijek moje poimanje sporta i života koji se isprepliću kroz moje odrastanje i s pravom mogu kazati da su jedinstven i neodvojiv spoj mog karaktera, ono što će uslijediti u iduće dvije sekunde kada je moj otac ustao i ukućanima objasnio da će sve što su do sada gledali od omiljenog Cassiusa Claya do Mate Parlova koji je bio ikona u mojoj kući zaboraviti kao što je u iste dvije sekunde zaboravio preneraženi Zibert Cohen na kojeg je nasrnuo razjareni bik, čovjek koji je boks naučio u kavanskim tučama i čovjek koji se boriti navikao na ulicama Banja Luke tukući se sa radnicima rafinerije i pijanim gostima kojima je lomio vilice. Na Ziberta koji je kao plemeniti boksač nosio jednu vrijednu titulu nasrnuo je gladan streetfighter, žestoki ulični borac, jurišnik koji je napadao otvorena garda, brz kao kobra, s arsenalom ubojitih krošea i aperkata.

 

Te večeri promijenio se boks kao sport, te večeri promijenio se moj otac kojem sam vidio novi i neobičan sjaj u očima, te večeri sam se promijenio i ja koji sam shvatio da sport nije samo nogomet već je sport ljepota i raznolikost koji objedinjuje sve ono što se igra rukama, nogama, glavom i šakama, naučio sam da u sportu pobjeđuju samo oni gladni, samo oni sa sjajem u očima i samo oni koji su spremni bez straha nasrnuti na Europskog prvaka i bez respekta, samo oni koji toliko jebeno vjeruju u sebe da pred sobom ne vide stroj već samo jednog kojeg prebiti treba i izbaciti ga iz kavane. Marijan Beneš te je večeri uradio upravo to, prebio je nesretnog Cohena kako se prebija u kavani kada protivnika polomiš o stol, prebio ga je u prve tri runde kako se prebija pijane mornare pred lučkim gostionama, prebio ga je kako se prebija one koji treniraju u toplim i ugodnim dvoranama dok je Marijan Beneš trenirao po prljavim ulicama i mračnim podrumima. Marijan Beneš tukao je onako kako tuku redari koji nemaju tehniku ali imaju jeben i razarajući kroše, Marijan Beneš tukao je kao maljevima neprikosnoveno i bez zadrške lomeći kosti sebi i protivniku, Marijan Beneš stjerao je preneraženog Cohena u kut i mlatio ga širokim zamasima kakve nikada do tada nisam vidio da bi mu se zabio u gard i lomio ga udarcima u jetru, udarcima u tijelo koji su ga odvajali od tla. Sve Benešove iduće borbe biti će preslika te povijesne i obično nisu trajale tri runde, završavale su nokautom ili prekidom.

 

U četvrtoj rundi Marijan Beneš je nasrnuo na nesretnog Cohena poput razjarenog bika potpuno svjestan da je to runda njegova života, da su to sekunde ili – ili, da je to minuta kada će ga ili polomiti ili polomiti sebe, a tako je Marijan i krenuo dok smo ga ja i otac ispratili bez daha u tri koraka prema Cohenu koji se sagnuo da izbjegne udarce, a primio je onaj presudni, onaj koji ga je odvojio od poda, onaj koji prime samo najveći i ostao na nogama. Marija Beneš koji je tada s leđa izgledao kao Rocky shvatio je da je taj trenutak onaj presudan i uhvatio ga u klinč udarajući ga prvo lijevo pa desno dok se nesretni Cohen nije konačno srušio, a dvorana u Banja Luci eksplodirala kao i naša obitelj pred televizorom, srce mi je udaralo snažno vjerujem kao i njemu Marijanu Benešu novom heroju i novom idolu mog djetinjstva.

 

 

 

“Sve je to život. Od najljepših trenutaka kada sam ostvario pobjedu nad, do tada, 11 godina neporaženim prvakom svijeta Elisom Obedom 1978. godine, pa do ovog najtužnijeg i najtežeg trenutka, kada sam izgubio oko u meču protiv Toresa. Inače, tijekom svoje karijere, imao sam puno ozljeda. Dvadeset šest puta su mi slomljene kosti na različitim mjestima", kazat će Marijan Beneš, a ja ću u godinama koje slijede svoje neprospavane noći obilježiti još jednim razjarenim bikom Mikeom Tysonom ali nitko nikada neće obilježiti moje srce kao što ga je te večeri obilježio taj ulični borac iz Banja Luke, taj jaki i beskompromisni momak koji nam je te večeri pokazao što je boks zaista, što je sport uistinu i što je život kada želiš toliko jako i toliko žestoko uspjeti u njemu dok nitko u tebe ne vjeruje. Beneš je u karijeri 400 puta ulazio u ring, a u samo 29 mečeva borilište je napustio pognute glave. Beneš je imao ukupno 39 profesionalnih mečeva, od kojih je 32 pobijedio (21 meč nokautom), a šest je izgubio (tri nokautom) i jedan meč je boksao neriješeno. Beneš se povukao iz boksa 1983. godine i boksao je još dva egzibicijska meča tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.

 

Na njegov finale došlo je pola Banje Luke, a cijeli grad ga je dočekao kao svog heroja. Marijan Beneš je bio pop-ikona države koje više nema, tukao se krvnički šakama, a kad bi skinuo rukavice, svirao je violinu i flautu, pisao poeziju i pokazao svijetu da ljudi koji se tako tuku i razbijaju kavane nisu samo strojevi već da imaju dušu.

 

 

Danas, 42 godine poslije ne spominjemo ga kao “našeg” europskog prvaka. Beneš je Hrvat iz Banje Luke, a on će reći da nije ni Hrvat, ni Srbin, ni Bosanac, nego “ja sam i Hrvat, i Srbin, i Bosanac“ i to je razlog zbog kojeg je Marijan Beneš doživio što je doživio raspadom Jugoslavije, Marijana Beneša i njegove titule nije htio nitko jer nikada i nije pripadao nikome, nikakvom krdu. Mate Parlov objasnit će jednom taj mentalni sklop kratkom rečenicom da on ne može biti nacionalista jer je svjetski prvak, upravo tako razmišljao je i Marijan Beneš ostavši do dana današnjega, zaboravljen i siromašan upravo to ničiji prvak jedne zemlje o kojoj se više ne govori i koja se ne spominje. Pred njegovom kavanom posljednji put su ga pretukli upravo govoreći mu to: “A tko je sad jači, šampione?” Napustila ga je žena s djecom i otišla u Srbiju. Brat Ivica mu je ubijen, a on je morao ponižavan u egzil među izbjegličke kampove kopajući rovove za vojsku, ponižavan i šikaniran. Sve je izgubio, ostao je bez ičega, sramili su ga se svi i ismijavali ga, svjetskog prvaka koji nije ničiji, u Hrvatskoj četnik, u Banja Luci ustaša.

 

Marijan Beneš promijenio je boks kao sport, te večeri Beneš je promijenio mog otac kojem sam vidio novi i neobičan sjaj u očima, te večeri sam se promijenio i ja koji sam shvatio da sport nije samo nogomet već je sport ljepota i raznolikost koji objedinjuje sve ono što se igra rukama, nogama, glavom i šakama, naučio sam da u sportu pobjeđuju samo oni gladni, samo oni sa sjajem u očima i samo oni koji su spremni bez straha nasrnuti na Europskog prvaka i bez respekta, samo oni koji toliko jebeno vjeruju u sebe da pred sobom ne vide stroj već samo jednog kojeg prebiti treba i izbaciti ga iz kavane. Te večeri shvatio sam sve što znam i danas, u životu kao i u sportu postoje veliki ljudi i postoje oni mali, veliki ljudi ti ostanu zauvijek i u srcu i u duši i oni ne mogu biti nacionalisti jer su svjetski prvaci, onima malima mala je i zemlja u kojoj žive pa je zaborave i pretvore u još manju, onima malima domovina nije niti u srcu niti u sportu, domovina je tamo gdje su veliki i gdje su svjetski prvaci pametnim ljudima na ponos i diku, budalama na njihovu sramotu.