PREKID, prekid, VAR, prekid. Otprilike tako izgleda sažetak dosadašnjeg dijela prvenstva. Zašto je to tako?

Veliki porast golova iz "mrtvih lopti"

U grupnoj fazi ovog Svjetskog prvenstva pala su 122 gola, što iznosi 2,54 gola po utakmici. To otprilike odgovara trendu u posljednjih nekoliko turnira s obzirom na to da smo 2006. i 2010. gledali 2,3 gola po turniru, dok se u Brazilu taj prosjek popeo na 2,68. Međutim, ono što svakako odudara od prijašnjih turnira i po čemu je ovo Svjetsko prvenstvo apsolutno neprikosnoveno su golovi iz prekida. U JAR-u 2010. palo je 26 golova iz prekida (penali, korneri + auti nakon kojih je direktno slijedio gol) u grupnoj fazi, što je ukupno 25,7 % svih golova. U Brazilu 2014. vidjeli smo 40 golova iz prekida u grupnoj fazi, odnosno 29,4 % od svih golova u prvoj fazi turnira. (Na oba turnira brojke su se pomaknule prema  25 %, što je otprilike očekivani udio golova iz prekida na ovoj razini - ove sezone je u Premiershipu 25,3 % golova palo iz prekida, a u Ligi prvaka 22,5 %). U Rusiji je dosad čak 48 golova palo iz prekida, što čini gotovo nevjerojatan udio od 39,3 %. Pritom se povećao i broj golova iz prekida kada isključimo penale – u JAR-u je tako palo 17,8 % iz prekida, u Brazilu 22,7 %, a u Rusiji 24,5 % golova. Međutim, glavna anomalija ipak se tiče penala – u JAR-u ih je zabijeno 8 (7,9 %), u Brazilu 9 (6,5 %), dok se u Rusiji taj broj udvostručio – zabijeno je 18 penala, što čini čak 14,7 % ukupnog broja golova. VAR mijenja nogomet – "on" je izravno dosudio 10 penala, što taman odgovara razlici odudaranja od prosjeka prethodnih turnira na kojima se VAR nije koristio.

VAR ne samo da naknadno vidi sporne situacije i dozvoljava sucima da naknadnim pregledom ustanove što se dogodilo u gužvi već očito i tjera ekipe koje brane prekid na puno konzervativniji pristup u čuvanju, koji na kraju pogoduje ekipama koje izvode prekid.

Nogomet je danas reaktivna igra

Ovakve brojke, u širem smislu, idu uz liniju trenda nogometa kakav se igra na klupskoj sceni posljednjih godina, a reprezentativna scena u pravilu dolazi tek kao posljedica svega ono što se događa u klupskim natjecanjima. Postoji izrazito malen broj ekipa koje smisleno i sustavno stvaraju višak na terenu i imaju raznovrsne mehanizme za slamanje protivnika – svjedoci smo vremena u kojem i Real Madrid, i PSG, i Barcelona, kao i hrpa drugih vrhunskih klubova utakmice rješavaju zahvaljujući individualnoj kvaliteti koju posjeduju. Takav obrazac igre uvjetuje činjenicu da imamo sve manje ekipa s jasnom kulturom nogometa. Prije četiri godine su svjetski prvaci Nijemci imali 7 igrača Bayerna u početnom sastavu, uz dodatak trojice iz Borussije Dortmund – Low je imao puno manje poteškoća usaditi ekipi određeni stil igre jer je on već postojao i trebalo ga je samo prilagoditi turnirskom tipu natjecanja. Slično vrijedi i za španjolsku generaciju koja je vezala tri velike krune – bazu je i kadrovski i taktički činila Barcelona, uz nekoliko dodataka sa strane koji su bili dodatna klasa.

Ekipe danas dolaze na prvenstvo iz sve različitijih nogometnih podneblja u kojem nerijetko igraju u sasvim drugom sustavu ili na sasvim drugoj poziciji nego što je to slučaj u reprezentaciji – što stavlja nezahvalan zadatak pred izbornike da u kratkom roku povežu sve te dijelove u optimalno posloženu mašinu. Zato se čak i favoriti prvenstva, s iznimkom Belgije koja je ipak bila u skupini s dva "topovska mesa", izrazito muče, čak i protiv znatno slabijih suparnika. Jednostavno, klubovi sve manje riskiraju u igri i postoji izrazita preferencija tranzicijskog nogometa. A kada dođete na Svjetsko prvenstvo, gdje svaka utakmica nosi ogroman ulog i na kojem je "prirodnije" manje riskirati, tada se jako teško stvaraju šanse. To su možda najbolje prikazali primjeri Njemačke i Španjolske – prvi su ispali, a drugi su plesali na rubu. Obje ekipe njeguju kulturu napadačkog nogometa, obje više nemaju jednako efikasne mehanizme za to ostvariti i obje su opasno "visjele" u defenzivnoj tranziciji zbog toga što su puno riskirale, i to na krivi i iracionalan način.

Nema nespremnih

Danas ne postoji nacija koja na Svjetsko prvenstvo dolazi nespremna – budite sigurni da je svaka od "mali"“ ekipa već par mjeseci uoči turnira izanalizirala kako će neutralizirati najveće snage jakih ekipa. Disciplina i organizacija te jasan plan u igri onih koji su donedavno bili vreća za nabijanje stavlja još teži zadatak pred favorite, a oni jednostavno nemaju dovoljno sistemskih rješenja protiv toga. Takav nogomet bio je možda još očitiji na Euru 2016. godine, gdje igraju igrači koji su geografijom i kvalitetom ipak manje raspršeni nego što je to slučaj u Rusiji.

 

Sada postaje malo jasnije zašto su prekidi tako moćno oružje u Rusiji. Prekid je teoretski najisplativija vrsta napada u pogledu omjera rizika i potencijalnog dobitka – iskoristiti slabog suparničkog skakača, neuigranu zonu koja brani skok ili jednostavno zabiti iz prekida zahvaljujući velikom volumenu pokušaja, veliki je prečac do gola koji rijetko kada ostavlja suparniku ozbiljniju šansu za kontranapad. Od 30 golova iz prekida (pri čemu možemo izbaciti 4 direktna gola iz slobodnih udaraca), njih  20 zabijeno je preko jednog od svoja dva najbolja, ili protiv nekog od trojice najslabijih suparničkih skakača. Ekipe danas ne analiziraju samo kako se ponašate dok imate loptu ili način na koji se branite, već i koliko visoko se postavljate kada branite prekid sa strane ili koju zonu vam na skoku brani najbolji skakač. Kada je Aime Jacquet nakon finala 1998. izjavio kako su zabili dva gola jer su znali da će tamo Zidane ostati slobodan, mislio sam da se radi o trenerskoj mitomaniji. Dvadeset godina kasnije, moram se ispričati svjetskom prvaku. Prekidi nekad zbilja caruju nogometnom igrom.

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz Svjetsko prvenstvo u Rusiji, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag SP 2018

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.