SVJETSKO PRVENSTVO U RUKOMETU

Oprostio se u njemačkom selu. Kako milenijalcima objasniti tko je Ivano Balić?

Oprostio se u njemačkom selu. Kako milenijalcima objasniti tko je Ivano Balić?

POSTOJE rijetke i manje rijetke životinje koje u hibernaciji provode određeni dio godine. Ona probuđena ovih dana pod imenom rukometni ekspert s otvorenim očima provede maksimalno 25 dana godišnje. Hiperaktivna, sve zna i u sve se miješa. Svake zime je udari takva euforija koja je totalna suprotnost onom "pravi se mrtav" stanju u kojem provede ostatak godine.

>>> Sve o Svjetskom prvenstvu pratite na Indexovoj temi klikom ovdje

Rukomet na ovim prostorima, a prije svega u Hrvatskoj, svake godine ima taj svoj "Dan svizaca" kada svi režu vene na linijama 40x20. Onaj originalni u Gobblers Knob Pennsylvaniji koji dolazi 2.2., već pada u vrijeme duboke rukometne hibernacije. Vidio svoju sjenu ili ne, što se tiče hrvatskog rukometa, isto je. I medalja i koje mjesto ispod padaju u zaborav tri do pet dana kasnije. Ni 13 medalja koje je hrvatski rukomet osvojio na najvećim natjecanjima, nisu mu pomogle da izbjegne titulu zimske medijske senzacije koja služi za razbibrigu dok stadioni ne ozelene i kao intermezzo između dva ski-vikenda.

Rukomet je hit mjesec dana godišnje 

Sjećanje na rukomet brzo izblijedi, a prosječni konzument bude ostavljen na milost i nemilost sljedećih 11 mjeseci. U prijevodu, "sve to, o mila moja, prekriju 13 poena, sedam asistencija jedne NBA noći u Philadelphiji i šaš".

Tada Domagoj Duvnjak, za čije zdravlje često kucaju sva srca nacije pa makar ga liječila i srpska čudotvorka Marijana, nastanjen u nekom sivom njemačkom gradiću na Baltiku po imenu Kiel, za medije ostaje samo neka virtualna kreacija kojoj nema mjesta u našim životima - sve do nove zime.

Druge zemlje Ex-YU prostora ne mogu u istu rečenicu s Hrvatskom kada se priča o rukometu, ali on i dalje ima status utjehe dok ne dođu neka bolja vremena u (urednicima) dražim sportovima.

Čuveni "nadrealist" Dr. Nele Karajlić je uvijek govorio da bi sva ta srpska (nekada srpsko-crnogorska) zlata u košarci, vaterpolu i ostalim sportovima zamijenio za jedno "dobro četvrtfinale svjetskog prvenstva u nogometu".

Što se tiče Hrvata, prije par mjeseci sve je završeno, prošli su igricu. Luka Modrić je sišao na zemlju. Povijest sporta može ponovno početi, a vrijeme se ponovno računa od nule.

Sport bez Hall of famea 

Sve te medalje od 1995. nisu od hrvatskih rukometaša napravile mitska stvorenja. Kada čitate dogodovštine Dine Rađe, vama voda ide na usta. Svaka psovka ima svoju mjeru i mjesto u mitu o košarci, a iza rukometaša koji su 24 puta više uspjeha donijeli svom narodu, manje-više nikakav trag ne ostaje. Brzo padaju u zaborav. Sport bez "final countdowna", bez "hall of famea", bez "golden balla", bez suza, iskre u očima, ovacija, bez glamura koji traži današnji svijet. Kada su pitali Ulija Hoenesa zašto je Bayern iz Münchena odlučio napraviti košarkašku ekipu prije rukometne, koji je popularniji sport u Njemačkoj, odgovorio je: "Čitav svijet zna gdje su New York i Los Angeles, a samo mi znamo gdje je Gummersbach."

Jedan Balić je završio karijeru u nekom njemačkom selu prije par godina uz nekoliko prijatelja i dvije zalutale kamere. Ni filma, ni oproštajne tekme, ni knjige, ni bilo čega. Još malo će YouTube podsjećati na to da je po zemlji hodao. Mi, suvremenici, ćemo se truditi opisivati neopisivo dok smo živi, ali "milenijalci" i oni koji dolaze sumnjičavo će prevrtati očima dok im budemo "prodavali" nekog nepoznatog heroja nekih "naših vremena".

Gledao sam ovu Hrvatsku i još ništa nisam vidio 

Gledao sam dvije utakmice Hrvatske na HEP Kupu i vidio otprilike ništa. Siguran sam da postoji neka ideja kada se za protivnike biraju ekipe (Crna Gora i Italija) koje vas ne mogu ugroziti ni pod razno. Nisam siguran da se iz njih može bilo što pametno zaključiti. Zna "mali čovjek iz Istre" što skriva...

Lino je preživio neuspjeh na Europskom prvenstvu prošle zime u Zagrebu. On je vjerojatno jedini trener kojem glava ne bi odletjela poslije izostanka polufinala pred domaćom publikom. Tako i treba. I što god da učini na SP-u 2019., hrvatski rukomet i sportska javnost bi morali pozdraviti (i ispratiti ga, ako do toga dođe). Lino Červar je važna ličnost za rukomet globalno.

Voli Lino zaviriti u druge sportove da pokupi neku foru, ali ništa nije naučio na iskustvu košarkaškog maga Željka Obradovića, koji je 2005. godine krahirao s čuvenom generacijom srpsko-crnogorskih košarkaša. Sjećate se možda, najtrofejniji trener svih vremena u europskoj košarci, vratio se na klupu reprezentacije poslije osvajanja EP-a 1995., 1997. i SP-a 1998. (druge medalje ne navodim) i pozvao neke momke s kojima je proživio lijepe devedesete. Doživio je debakl. "Zemlja košarke" ostala je bez polufinala u beogradskoj Areni ispred koje je tih dana osvanuo "spomenik zahvalnosti košarci". Priča je završila čuvenom presicom na kojoj je Obradović bljuvao vatru o "splavovima koje su igrači pohodili", bijesan, srdit, divlji, za medije zanimljiviji od Červarovih nemuštih opraštanja pred kraj Eura 2018., kada je bilo jasno da Hrvatska ne može do polufinala.

Taj "comeback" nije upalio ni kada je u pitanju hrvatska rukometna reprezentacija. Vrijeme se ne vraća. Energija jednog vremena ne radi u drugom. Na visokom čelu mu je pisalo da je pogriješio. I sam je znao da su Balić i Lacković Atenu doživjeli sredinom svojih dvadesetih, govorio da su igrači "najgladniji" u tim godinama, tako je organizirao i skopski Metalurg, koji bi napadao isto što i Vardar (osvojio EHF Ligu prvaka) da nije bilo financijskog kraha. Od Hrvatske koja gazi, više smo gledali "siromašni klub iz predgrađa koji pokušava iznenaditi/prevariti bogate", kako je često Červar nazivao svoju uspješnu misiju u Skoplju. Previše je bilo dekadencije, a ona je ipak izum nogometa, gdje sjediš u svom šesnaestercu 90 minuta i... pobijediš.

Dovoljno je sedmo mjesto

Na kraju, vratio se na ono na čemu je Željko Babić trasirao hrvatsku budućnost do Tokija.

A točno prije dvije godine, Bergerud je obranio sedmerac Zlaji Horvatu za finale s Francuzima u Bercyju. Četvrto mjesto poslije čuvenog preokreta Slovenaca nije bilo dovoljno da Babić nastavi dalje, odnosno da ne bude ekspresno smijenjen 48 sati poslije gašenja svjetala u Parizu. S Babićem, otišli su Balić i Metličić.

I sada, dvije godine kasnije, gotovo pa isti sastav, uz kozmetičke promjene, juriša na samoprozvani uspjeh zvan plasman na kvalifikacije za Olimpijske Igre u Tokiju. Za to će biti dovoljno i sedmo mjesto u Njemačkoj i Danskoj. Čudno zvuči, ali ako izdržite još nekoliko pasusa, možda i naletite na ponuđeno objašnjenje. Nema Mamića, tu je Slišković. Duvnjak je u boljem stanju nego prije dvije godine, Cindrić je stavio europsku krunu na glavu u međuvremenu, razbranjeni Šego će zamijeniti Pešića, Kozina Kontreca. Teorijski, Hrvatska bi trebala biti jača za dvije godine iskustva velikog broja igrača koji su još u pravim godinama.

Ne igraju svi u top klubovima, ali hrvatski rukometaši su i dalje ozbiljna europska marka. Najveći problem hrvatske momčadi je institucija "babaroge", odnosno, igrača koji uzme loptu i završi posao, kakvi su godinama bili Nikola Karabatić, Thierry Omeyer, Mikkel Hansen, Arpad Šterbik. Da ga je bilo, osvojila bi se medalja u Bercyju. Nije ga bilo. Dule je to bio jedno vrijeme, 2013. i najbolji na svijetu, ali ga je Bundesliga "iscijedila kao limun". Slišković se približavao tom nivou, ali ga je mononukleoza dvije godine držala u "leru".

Mogu se složiti s izjavama da je plasman u kvalifikacije za Tokio realan domet. Ako ste svjesni da je debakl Njemačke i Danske na prošlom SP-u (ispali i jedni, i drugi u osmini finala) doveo do promjene sustava natjecanja, odnosno ponovnog uvođenja glavne faze u kojoj jedna utakmica nokaut-faze neće otjerati velike rukometne nacije s turnira, onda vam je dosta toga jasnije.

Institucija domaćina 

Ponovit ću ako nisam bio dovoljno jasan - Dance i Nijemce "nećete otjerati". Povijest rukometa, negdje tamo od Tunisa 2005. pa preko Njemačke 2007., Španjolske 2013. i Katara 2015., govori nam da se institucija domaćina mora ozbiljno shvatiti. To je rijetka zvijer koja se pazi i njeguje.

Do polufinala se mora preko domaćina pred 20.000 u Koelnu, a kulise u "Lanxess Areni" još crvene na sjećanje kako su Nijemci prije 12 godina došli do zlata preko Francuza i Poljaka. Mora se preko europskih prvaka Španjolaca i svjetskih prvaka Francuza. Francuzi su ostali bez tih "babaroga" Omeyera i Karabatića (svi rukometni špijuni svijeta rade na otkrivanju njegovog realnog stanja u ovom trenutku), ali takvih igračina imaju u nastajanju...

No medalja nije nemoguća misija za Hrvatsku. Hoće li, međutim, plebs biti zadovoljan ako se ne dođe do finalnog vikenda? Neće. Brzo će otpjevati "Ne volim januar" od Balaševića.

Srpski rukomet = hrvatska košarka 

Pored Hrvata, Makedonci i Srbi sudjelovat će na SP-u 2019. Slijede im epizodne uloge u "njemačkom dijelu ždrijeba" koji je daleko teži od danskog. Plasman u drugi krug bio bi velika stvar za obje ekipe. Plasman u olimpijske kvalifikacije bi Makedonce više obradovao nego Hrvate medalja. Ako volite rukomet, onda biste od Djeda Mraza poželjeli da rukomet u vašoj zemlji ima status kakav uživa u Makedoniji. Nema tog rukometaša čija se popularnost može mjeriti s onom Kirila Lazarova u njegovoj zemlji. Status nacionalnog heroja je samo u jednoj zemlji rezerviran za jednog rukometaša. Status sportske ikone za sportaša koji nije osvojio nijednu medalju s velikih natjecanja govori o dvadeset godina borbe za svoju zemlju. Odavno je zaslužio mjesto među spomenicima na onim svježim antičkim mostovima preko Vardara.

Srpski rukomet = Hrvatska košarka. Status je nepromijenjen.

Elaborat vam, pretpostavljam, nije potreban.

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz Svjetsko rukometno prvenstvo, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: sp rukomet 2019.

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara