RASPAD Hajduka u drugoj polusezoni donio je smjene na ključnim trenerskim pozicijama. Mislav Karoglan očekivano više nije trener Bijelih, ali puno veću pompu izazvao je odlazak Lukše Jakobušića, predsjednika kluba koji je na toj poziciji bio od listopada 2020. godine.

Vlada skoro plebiscitaran stav među navijačima Hajduka, ali i šire, da je Nadzorni odbor kluba napravio ogromnu grešku jer se po mnogim parametrima radi o iznimno uspješnom predsjedniku. Neki ga čak i smatraju najboljim u modernoj povijesti kluba, a fanovi ga svrstavaju u red najvećih ikad jer je Hajduk za vrijeme njegove vladavine ponovno postao rezultatski relevantan.

Ipak, tu postoji više od jednog "ali". U suštini, skoro je nemoguće iz ove perspektive donijeti realnu ocjenu kakav je Jakobušić predsjednik bio. Koliko god bilo legitimnih argumenata da dobije novi mandat, toliko se lako zaboravlja i druga strana medalje.

Jasni uspjesi u puno polja

Povijesne istine radi, valja zabilježiti kako je Jakobušić ubilježio niz uspjeha koji prije njega Hajduku nisu bili poznati nikad ili barem jako dugo. Za vrijeme njegovog mandata osvojena su dva kupa, a zadnji trofej prije toga, isto u kupu, Hajduk je osvojio 2013. godine.

Važnije od toga, Hajduk je bio konkurentan u prvenstvu, a prije dvije sezone je bitno skuplji Dinamo držao u neizvjesnosti sve do predzadnjeg kola u SuperSport HNL-u. Na sličnom putu je bio i ove sezone sve do potpunog raspada nakon zimske pauze.

Uz sve to su već opjevani brojni marketinški uspjesi, od onih koji su klubu dali veću pojavnost što im se vratilo odličnim sponzorskim ugovorima, preko direktnih prihoda od prodaje svojih proizvoda pa sve do brojki članova i gledatelja koje su u ovom trenutku praktički nezamislive za čitavi Balkan. 

Momčad je bila puno ozbiljnija nego bilo kad od zadnjih pravih trofejnih godina, ranih 2000-ih. Stigla su neka velika imena bez kojih ništa od ovog na čemu je Hajduk sagradio par kvalitetnih sezona ne bi bilo moguće.

Čovjek koji tu nije trebao biti

U dane kada je vrlo aktualna priča oko toga da Josip Pavić ipak neće postati novi predsjednik Hajduka jer ne ispunjava kodeksom predviđene zahtjeve, valja spomenuti kako to jednog drugog čovjeka nije spriječilo da dođe na čelo kluba.

Naime, Jakobušić je na tu funkciju odabran bez visoke stručne spreme iako je iz tumačenja kodeksa jasno da je to uvjet bez kojeg ne može postati predsjednik, a i njegov odabir bio je izvan uvriježene i propisane procedure. 

Bio je to, pomalo simbolično, prvi znak da su Naš Hajduk i ljudi okupljeni oko te ideje spremni na određene kompromise, iako je dojam da on do kraja mandata nije bio čovjek po volji članova okupljenih oko udruge. Suprotno popularnom mišljenju, to je pomoglo i Jakobušiću i Hajduku.

On je čovjek koji je iz dana u Jugu odavno spoznao relacije hrvatskog sporta i društva. Bilo mu je jasno da je u profesionalnom sportu nužno u nekoj mjeri surađivati s većinom onih koji su odavno završili na Hajdukovoj crnoj listi.

Od prvog dana je naglašavao da želi "uspješni, a ne kmečavi Hajduk" i nije se libio otvoriti odnose prema HNS-u. Znao je držati balans između nekog novog Hajduka koji vuče poslovno riskantne, ali potrebne poteze s jedne strane te NO-a i NH-a s druge strane.

Prethodno spomenuti su donijeli ideje i praksu koji su spasili klub, ali se slabo prilagođavaju duhu vremena pa se i dalje pomalo džihadistički drže određenih principa koji postaju svrha sami sebi. Da život bude ironičan, najuspješniji predsjednik Hajduka u eri NH-a bio je prvi s kojim se prekršio kodeks i koji po istim mjerilima kojima se mjeri Pavića to ne bi ni postao.

Ta sposobnost da istovremeno žonglira s poslovanjem kluba, pritiskom navijača, zahtjevima čuvara časti, sportskim rezultatom i još tisuću drugih stvari je daleko najvažniji razlog njegovog uspjeha za prethodno opisana dostignuća. No za duševni mir iste povijesne istine sve ove činjenice treba (pokušati) staviti u ispravan kontekst.

Hoće li iza Jakobušića doći novi Brbić?

Da upitate bilo kojeg navijača Hajduka što misli o Marinu Brbiću kao bivšem predsjedniku Hajduka, velike su šanse da nećete dobiti pretjerano pozitivan odgovor. Brbić je bio suštinska suprotnost Jakobušiću.

Nikad nije tražio pozornost ni veliko priznanje, svaku kunu je prevrtao tri puta i veliku većinu mandata je proveo krpajući dugove koje su ostavili predsjednici i uprave prije njega. Jakobušić je, s druge strane, čovjek koji pati od kapitalnih projekata i igrača i koji je po mnogočemu u financijskom smislu zaigrao dosta riskantnu ruku.

Prema zadnjim izvještajima, Hajduk je 2023. godinu završio sa skoro 13 milijuna eura minusa (iako neke rate, poput onih Vuškovićevih, Hajduk tek treba dobiti). To je teret s kojim se neće morati nositi Jakobušić nego neki idući predsjednik koji će možda morati biti novi Brbić.

Povijesna sreća kakvu drugi nisu imali

Možda je tu ključna riječ, jer Hajduku tek trebaju sjesti određene rate od transfera, ali dojam je da su Bijeli u nastojanju da ispune Jakobušićevu suludu "strategiju" s početka mandata živjeli iznad mogućnosti. A njih je nevjerojatno teško servisirati i klubovima koji puno češće igraju Europu i dobivaju značajne UEFA-ine nagrade.

Tek ostaje za vidjeti hoćemo li Jakobušića pamtiti kao predsjednika općine koji je sagradio deset cesta i tri mosta ili kao čovjeka koji se kraj njih slikao dok je na druge otpao teret otplaćivanja istih. 

U tom smislu Jakobušić je imao i povijesne sreće da se pojavio Luka Vušković, dijete koje je od svoje 13. godine proglašeno generacijskim talentom i koje je prodano u rekordnom klupskom transferu za 11 milijuna eura.

Ne treba Jakobušiću ništa oduzeti na uvjetima koje je ispregovarao, ali to da mu je produkt Škole donio 11 milijuna eura "ni iz čega", čista je sreća. A pregovarati s Josipom Brekalom oko plaće je baš zbog toga bilo puno lakše.

Poliranje vlastitih imidža i nepoštivanje struke

Za razliku od prethodnog pasusa, koji počiva na puno pretpostavki za koje zasad nemamo točnu informaciju nego samo indikatore, postoje drugi, realni i jasni pokazatelji da je Jakobušić u nekim stvarima potpuno podbacio.

Onaj najočitiji je možda i najuvjerljiviji - nije ispunio ciljeve koje je zacrtao niti je iz ove pozicije izvjesno da bi ih klub barem izbliza ispunio. U tome mu nije pomoglo ni najmanje to što, najblaže rečeno, nije dovoljno poštivao struku.

U tri i pol godine odradio je sedam smjena trenera. Trener može biti loš i može dobiti otkaz, ali u nekom trenutku postaje jasno da je problem u onom koji ih bira. Posebno su pamtljive i teško objašnjive dvije epizode.

Prva je suluda smjena Valdasa Dambrauskasa koji je podigao momčad kao nijedan trener u posljednjih 20 godina iz ni dosad neutvrđenih razloga. Drugi je onaj u kojem se dotad superuspješnog Mislava Karoglana mijenja velikim trenerskim imenom, Ivanom Lekom.

Istovremeno klub nije doveo niti jednog igrača za sustav igre koji Leko igra godinama i momčad je potrošila pola godine na uhodavanje s novim trenerom, da bi u trenutku kada je ponovno zagustilo, Jakobušić ponovno pozvao Karoglana u nadi da će spasiti stvar.

Dovođenje Leke, kao i kada su u Hajduk stizale marke poput Krovinovića, Livaje ili Perišića, imali su osim sportskog motiva još jedan jednako bitan - pažljivo poliranje kulta ličnosti Jakobušića kao mesije koji jedini može vratit dite materi, hajdukovce na Poljud i titulu u Split.

U svim tim potezima mudro je igrao karte pa su tako svaki Livaja ili Melnjak bili igrači "koje je Lukša vratio", dok je svaki Odjidja-Ofoe bio "igrač kojeg se mora guglati i koje je dovela litavska prevara".

Kako će povijest pamtiti Jakobušića? 

Na kraju svega je jasno zašto je svaka procjena Jakobušićevog mandata iz ove perspektive vođena gotovo isključivo emocijom, klupskom ideologijom ili idejom kako bi Hajduk trebao izgledati. Napravio je velike stvari za Hajduk i za HNL koji je s bitnim Hajdukom ponovno zanimljiva liga i neke rezultate će nasljedniku biti gotovo nemoguće doseći.

S druge strane, ako su u pravu svi oni koji misle kako je idealno posložio klub, onda je jasno da zamjena jedne figure ne smije prouzročiti tektonske promjene i da Hajduk ne smije patiti preko svake mjere njegovim odlaskom.

Čak je i ta crtica, njegova zadnja u Hajduku, doprinijela izgradnji kulta ličnosti. Priče po kojima se u klupskim prostorijama plače nakon odluke da je on bivši neodoljivo podsjeća na maksimu "što nakon Tita". Preživjele su se i gore stvari.