PISATI veliku taktičku analizu utakmice koja je završila 0:7 gotovo je besmisleno. Legendarni Ćiro Blažević je imao desetine pamtljivih izjava, ali nakon što je sinoć ušao sedmi gol u mrežu Dominika Livakovića kroz glavu autora ovog teksta prolazila je samo jedna koju je ispalio 2006. godine nakon što je Argentina na Svjetskom prvenstvu utrpala šest komada Srbiji i Crnoj Gori. "6:0 je velik rezultat, ali to se još da izdržati. 7:0 je posebna blamaža."

Hrvatska je protiv Engleske imala 36 posto posjeda, Englezi su stvorili 12 velikih prilika, imali 10 udaraca u okvir i ukupni xG od 6.43. Hrvatska je završila na jednom udarcu u okvir, jednoj velikoj prilici i 1.39 xG. Englezi su imali 45 dodira u hrvatskom šesnaestercu, Hrvatska 17 u njihovom. Možemo navesti bar 20 ovakvih podataka koji pokazuju ono što je svakome jasno. Tu nema jednog izgubljenog duela, krivo postavljenog igrača ili poteza kojim se utakmica mogla okrenuti. To je bio potop.

Bilić je sada saznao gdje je Hrvatska

Hrvatska je bila lošija u svemu i doživjela najteži poraz u svojoj povijesti. Slaven Bilić je nakon utakmice preuzeo odgovornost (što drugo bi uopće trebao napraviti) i rekao stvari kakve se očekuju nakon takvog poraza. Nema se toga puno pametnog za reći istu večer nakon katastrofe.

Ali jedna izjava grebe uši gore od zvuka noktiju po školskoj ploči: "... shvatili smo ovo natjecanje u Ligi nacija kao neku probu, da kroz nju dođemo do nekih saznanja i do nekih odgovora. Dobili smo neke odgovore, ne onakve kakve smo željeli, ali smo ih dobili."

U redu. Onda je danas najvažnije pitanje što ćemo s tim odgovorima napraviti. Bilić je još dan prije utakmice rekao da je jedno od glavnih pitanja ove Lige nacija može li se Hrvatska s postojećim profilom igrača nositi s najboljima. Ako ne može, treba vidjeti što mora promijeniti. Odgovor nakon Španjolske i Engleske prilično je brutalan.

Zlatko Dalić nije bio glup

Protiv Češke Hrvatska može igrati svoju utakmicu i biti bolja momčad. Protiv reprezentacija iz prvog europskog ešalona trenutno ne može. Španjolska i Engleska u dvije su joj utakmice zabile 11 golova, a Hrvatska je pritom izgledala kao momčad koja nema apsolutno ništa čime bi im parirala u igri otvorenog garda (stoperi na centru su itekako "otvoreni gard").

To ne znači da Hrvatska protiv Engleske mora igrati bunker niti da treba odbaciti sve što zna raditi s loptom. Znači da protiv objektivno kvalitetnijeg protivnika mora pronaći mehanizam kojim će ga minimalizirati. Kompaktnost, kontrola ritma, prekid, vrhunska utakmica vratara, kvalitetno čuvanje lopte... Nešto mora utakmicu držati živom. Zlatko Dalić je u najboljim razdobljima reprezentacije Hrvatsku pretvarao u izrazito neugodnu, čak i dosadnu momčad, vrlo napornu za protivnika.

Teško ju je bilo slomiti. To nije uvijek bilo lijepo, ali pobjede protiv Hrvatske morale su se krvavo zaraditi. Bilićeva Hrvatska protiv Španjolske i Engleske nije protivniku ništa otežala. Ne, to ne znači da nije bilo sazrijelo vrijeme da Dalić ode, nakon dva prilično neuvjerljiva natjecanja, ali se brzo pokazalo zašto imaju smisla neke stvari koje se nisu činile smislenima dok je bio na klupi.

Ako je ovo proba, što točno probavamo?

Dakle, prvi odgovor na pitanje gdje je Hrvatska danas u odnosu na elitu je Bilić dobio. Drugi odgovor je dugoročno puno važniji. Bilić od povratka na mjesto izbornika ponavlja da ne priznaje pomlađivanje kao cilj samo po sebi. U reprezentaciji, tvrdi, moraju igrati najbolji. To je ispravna teza. Reprezentacija doista nije klub koji razvija igrače kako bi ih jednog dana prodao.

Nitko ozbiljan ne može nakon jedne katastrofe zaključiti da Luka Modrić ili Ivan Perišić (ili netko treći) više ne trebaju Hrvatskoj. Modrić je samo nekoliko dana ranije zabio u pobjedi protiv Češke. Ako su oni i dalje među najboljim hrvatskim igračima, trebaju biti tu. Ali Bilić istodobno govori da je Liga nacija proba, da kroz nju treba isprofilirati igrače i pronaći rješenja za Europsko prvenstvo.

Tu se kriterij ipak mora malo proširiti. Ako tražiš odgovore za 2028., nije dovoljno samo stalno provjeravati ono što već jako dobro znaš. Mi znamo tko su Modrić i Perišić, znamo i da guranje igrača koji nisu krila na krilne pozicije ne donosi ništa, znamo da Hrvatska ne može imati stopere na centru protiv elitnih protivnika... Što će nam Liga nacija da bi to naučili?

U studenom više nema alibija

Hrvatska "nema prirodno rješenje" na lijevom beku, pa ondje protiv Engleske igra 37-godišnji Perišić. Hrvatska ima vrlo malo pravih krila, što je i sam Bilić isticao čim je preuzeo reprezentaciju, pa to igra Franjo Ivanović iz nekog razloga. Takve pozicije upravo su mjesto na kojem proba mora nešto proizvesti. Moraš zvati i probati igrače koji su tu negdje na rubu da uđu na popis. Ne zato što su mladi. Nego zato što Hrvatska traži igrača na toj poziciji.

Ako mladi bek, za kojeg nisi baš uvjeren da je još razina za reprezentaciju, odigra 90 minuta protiv vrhunskog engleskog krila možda će biti jako loš. Ali nakon te utakmice Hrvatska bi znala nešto što prije nije znala. Perišić s 37 godina neće postati bolji jer ga je Saka uništio, a mladi bek bi postao bolji. Naučio bi nešto isto kao i Bilić. Ovako se samo opet otvaraju ista pitanja kao prije Lige nacija.

Za ovo okupljanje postoji vrlo dobar protuargument. U-21 reprezentacija imala je vlastite važne utakmice i završavala kvalifikacijski ciklus za Europsko prvenstvo. Hrgović, Segečić, Jagušić, Vrbančić i ostali nisu sjedili kod kuće dok je A reprezentacija igrala Ligu nacija. U-21 reprezentacija osigurala je Euro i imala svoj posao. To treba poštovati.

Ali na sljedećem okupljanju toga alibija više nema. Ako se Liga nacija koristi kao laboratorij, onda popis treba biti dovoljno širok da Bilić na deficitarnim pozicijama može probati više profila. Četiri utakmice u kratkom razdoblju upravo su idealne za takav posao. Moramo saznati može li Segečić biti krilo koje Hrvatskoj dugo nedostaje. Moramo saznati može li Jagušić biti taj. Moramo vidjeti je li Hrgović rješenje na lijevom beku. Jer gledamo što će biti za dvije godine.

Josip Mišić je dobar primjer druge strane priče. Bilić ga je s 32 godine vratio u reprezentaciju nakon gotovo desetljeća i dao mu priliku od prve minute protiv Španjolske. S tim nema ništa sporno ako vjeruje da mu Mišić može pomoći. Godine same po sebi ne smiju biti ni plus ni minus.

Ali ako cijelo natjecanje nazivamo probom, onda svaki takav potez mora dati neki odgovor za reprezentaciju koju Bilić želi imati za dvije godine. Nije dovoljno skupiti 27 najboljih imena koja danas postoje. Treba pronaći rješenja za rupe koje momčad očito ima, pa makar se osramotili. Zasad se Bilić samo osramotio s ekipom koja je 2.2 godine starija od Engleza.

Hrvatskoj treba Bilić iz 2006.

Ovakav Bilić koji priča o nekom velikom rezultatu u trenutku dok Hrvatska to ne može, ne treba reprezentaciji. Paradoksalno, najbolji primjer za ono što bi sada trebao napraviti Bilić je sam Bilić. Kad je 2006. preuzeo Hrvatsku, nije napravio dječji vrtić niti izbacio sve starije reprezentativce. Ostali su Niko i Robert Kovač, Josip Šimunić, Dario Šimić i drugi iskusni igrači, ali mladi kojima je vjerovao nisu došli nositi vodu senatorima. Modrić, Ćorluka i Eduardo vrlo brzo dobili su stvarne, važne uloge.

Bilić je ovog ljeta sam rekao najbolju rečenicu za aktualnu situaciju. Modrić, Eduardo i Ćorluka 2006. nisu igrali zato što su bili mladi, nego zato što su bili bolji. Ali tko bi znao uopće da su bolji ili da više pašu reprezentaciji profilom da ih Bilić nije gurnuo unutra? Upravo tako treba gledati i današnju Hrvatsku. Treba pronaći sljedeće igrače koji mogu postati bolji.

Modrić će na Euru 2028. imati gotovo 43 godine, Perišić 39. Možda će obojica tada još biti dovoljno dobri za reprezentaciju. Ako jesu, neka igraju. Ali Hrvatska već danas mora ulaziti u utakmice s idejom da budućnost ne ovisi o tome hoće li njih dvojica i dalje moći nositi momčad. Mogu biti tu, ali se ne smijemo potpuno oslanjati na njih. Tranzicija koja počinje tek onog dana kada Modrić i Perišić kažu da više ne mogu nije tranzicija. To je zakašnjela reakcija.