DINAMO je nakon godinu dana pauze u svoje vitrine vratio oba domaća trofeja. Nakon debakla u prvenstvu prošle sezone, ove je stigla prva prava proljećarska titula. Ona osvojena pod Sergejom Jakirovićem bila je formalno s njima u sedlu, ali su igrači i sustav koji su tada iznjedrili uspjeh produkti prijašnjih klupskih vlasti. Dinamo je prvu sezonu pod vodstvom Zvonimira Bobana odradio odlično.

Riješio se većine neproduktivnih ugovora. U svlačionicu je doveo sjajne igrače od kojih su neki odmah uskočili u uloge lidera, kao što su Scott McKenna ili Miha Zajc, dok su drugi, poput Diona Drene Belje ili Sergija Domingueza, pokazali da bi mu mogli puno donijeti i na sportskom i na financijskom planu. Odigrali su proljeće za pamćenje, zabili 89 golova u 34 kola, a nova momčad s pregršt upitnika je, uz očajan dojam i igru u nekoliko utakmica, ipak uspjela proći ligašku fazu Europske lige.

Dinamo nije samo rezultat

Zagrebački klub će uskoro krenuti u prve "normalne" kvalifikacije za eurokupove nakon dvije godine, a navijači već tjednima špekuliraju tko će biti protivnici na putu do europske nogometne kreme. To je normalno i razumljivo jer Dinamo je prije svega uspješan sportski klub kojem je rezultat vrlo važan.

Pritom se lako zaboravi da rezultat nije jedini važan i da je Dinamo puno više od toga. Nestrpljivim iščekivanjem budućnosti olako se pada u zamku kontinuirane evaluacije u kojoj se nimalo ne uživa u procesu. A Dinamo dugo nije proživljavao ovako lijepe dane.

Sve ono što se događalo u Maksimiru od devedesetih naovamo išlo je u suprotnom smjeru i malo po malo crpilo djelić Dinamove duše. Ona je, sada više nema sumnje, u potpunosti vraćena. Nijedno prvenstvo, kup ni Europa ne mogu biti veći kapital za budućnost kluba.

Lako je zaboraviti gdje je Dinamo bio prije samo dvije godine

Ljudski mozak ima nevjerojatnu sposobnost adaptacije na promjene oko sebe i kodiranja istih na način koji nam je u danom trenutku najkorisniji. Ta pojava ima jasnu evolucijsku funkciju, ali često nas navede na krivi trag. Ono što je jučer bilo nezamislivo, danas nam je potpuno normalno. Ono za čim smo nekad žudjeli, danas uzimamo zdravo za gotovo, a sutra se toga nećemo ni sjećati.

Prije samo dvije godine demokratski izbori bili su mrtvo slovo na papiru, ideal koji je u praksi neostvariv. Režim je držao klub hermetički zatvorenim za sve koji ne dijele njihovu viziju Dinama. Postojala je potpuno jasna podjela na "naše" i "njihove", one unutar kluba i one izvan njega koji su se stalno sukobljavali.

On je nekad djelovao kao bitka na otvorenoj fronti, a nekad kao pokušaj diplomatskog uspostavljanja odnosa kako bi se kupilo vrijeme ili smanjili gubici za obje strane. Neka vrsta rata koji je u kodu svakog Dinamovog navijača.

Glavna tema bile su Hanželove prijetnje onima koji neće glasati za Barišića i jeftini pokušaji potkupljivanja skupštinara. Samo malo prije toga glavna tema oko kluba bile su USKOK-ove i svake druge moguće optužnice na teret klupske vrhuške, peglanje Dinamove kartice u velikim aferama i međusobni prljavi rat dotad monolitne mase koja je upravljala klubom zadnjih dvadeset godina.

Dinamo je daleko od savršenog. Ali je možda postao čak i normalan

Danas su u opticaju nešto drugačije teme. Glavne rasprave su oko toga kako će izgledati četvrti dres, na koji način će se vrednovati godišnjaci na novom stadionu, treba li novi lijevi bek i gdje će biti proslava titule. Snažno vjerujem u nadnaravnu snagu copranja, ali ovo moram napisati koliko god suludo zvučalo – Dinamo je možda čak i postao normalan klub.

Slike općenarodnog slavlja s Opus Arene dale su nagovijestiti kakav će iskorak biti moderan stadion i kako bi mogla grmjeti podrška s tribina koje su poredane tik uz travnjak. Pipsi i Fosili nakon utakmice bili su posebno emotivan trenutak i za navijače i za upravu. Možda je i sudbina htjela da se finale odigra baš 13. 5.

Naravno, idila će trajati do prvog lošeg poteza na prijelaznom roku ili prvog primljenog gola u kvalifikacijama. Tako u nogometu i treba biti, ali dinamovci konačno uče kako je to uživati i s guštom pratiti nogomet.

Oni malo stariji i danas se sa sjetom prisjećaju i prepričavaju kultnu '82, Zeku, Mlinku i Cerina. 2026. je po svemu savršena nulta točka za novu etapu u evoluciji kluba. Koji nije savršen, ali ide prema tome da bude onakav kakvog smo ga dugo sanjali.