HAJDUK je ovog ljeta pod vodstvom Roberta Grafa posložio kadar u kojem se iza gotovo svakog poteza prepoznaje jasan razlog. Zna se gdje će određeni igrač igrati, što će ondje raditi i zašto je baš takav profil bio potreban. Dobrih prijelaznih rokova Hajduk je imao i ranije, ali rijetko je logika iza transfera bila ovako dosljedna na skoro svakoj poziciji.

Na gotovo svakoj poziciji Hajduk danas ima dva rješenja, a ta rješenja imaju smisla na dva različita načina. Na nekim pozicijama su dva igrača namjerno slična, pa jedan drugog mogu zamijeniti bez pada kvalitete i potrebe da se zbog izbora bilo što drugo u momčadi prilagođava.

Drugdje su namjerno različiti, poput Dennisa Hadžikadunića i Darija Marešića na stoperu, jer Hajduk u SHNL-u i Konferencijskoj ligi neće uvijek igrati istu utakmicu niti mu protiv svakog suparnika treba isti tip igrača.

Jedina upitna pozicija

Desno krilo je jedina pozicija koja se po tome izdvaja. Ondje se Hajduk pojačao dvojicom igrača, Anđelom Šutalom i Carlosom Martinom, ali njihovi profili nisu ni čista zamjena ni čisto usmjeravanje prema tipu utakmice.

Nijedan od njih nije prirodna verzija onoga što ta pozicija u dosadašnjem sustavu Gonzala Garcije zahtijeva, pa njihov izbor, za razliku od svih ostalih pozicija, povlači i pitanje prilagodbe drugih dijelova momčadi.

Šutalo je u Hajduk došao iz Dinama i predstavljen je kao polivalentan igrač, ali primarno ofenzivni veznjak. Na desno krilo prebačen je iz pragmatičnog razloga: Hajduk je nakon ozljede Roka Brajkovića spao samo na Abdolieua "Bambu" Sanyanga, dok je u sredini postojala ozbiljna konkurencija pored Dalissona, Rokasa Pukštasa, Etnika Brrutija i Noe Skoke.

Na krilu je pokazao dovoljno da se vidi kako ta ideja nije bila suluda. Pokazao je energiju i agresivnost u oba smjera, pratio je intenzitet koji Hajduk pokušava nametnuti, a u tome je uspijevao pokazivati svoje kvalitete.

Koliko se god Šutalo može dobro snaći u manjim prostorima, ono što mu nedostaje jest čista eksplozivnost kojom bi iz utakmice u utakmicu bio pouzdana izolacijska prijetnja na širokom prostoru, onakva kakvu ima Šotiček na suprotnoj strani.

Martin je više Šego nego Almena

Dolaskom Carlosa Martina u konkurenciju desnog krila Hajduk je dobio novu opciju, ali možda ne onakvu kakvu je idealno zamislio. Martin je pojačanje na temelju svog renomea, igrač koji kvalitetom i iskustvom može podignuti momčad, ali ni on nije profil desnog krila kakvo Hajduku treba.

Najopasniji je kad može napasti prostor: odgovaraju mu otvorene utakmice, tranzicija, situacije u kojima intenzitetom može napraviti razliku u kaznenom prostoru, što ne može raditi izoliran na desnom krilu kao dešnjak. Po tome više podsjeća na Michelea Šegu u vrhu napada nego na krilo koje stalno prima loptu široko, rješava beka driblingom pa suprotnom nogom centrira ili ulazi prema sredini.

To ne znači da Martin ne može pomoći Hajduku na desnoj strani. Može, i vjerojatno će ondje odigrati dosta minuta zbog svog intenziteta i dinamike, pogotovo u europskim utakmicama. Ali, kao i kod Šutala, postoji razlika između toga može li igrač nešto odigrati i toga može li na njoj dati svoj maksimum.

Hajduk trenutačno u kadru nema pravo desno krilo, onakvo kakvo je bio Iker Almena, igrača koji ostaje široko, prima loptu u izolaciji, a izbacivanjem prema sredini ima kvalitetu i viziju riješiti situaciju dodavanjem, udarcem ili ubačajem.

Garcijin sustav jest fluidan, ali se od oba krila primarno očekuje držanje širine uz, naravno, povremene rotacije prema sredini. Ustalila se ideja da u 3-2-5 u lijevi međuprostor s beka ulazi Šimun Hrgović, a u desnom igra Dalisson, dok u 4-3-3 obje pozicije u međuprostoru pune dva veznjaka.

Široko postavljeno i dinamično krilo puno bolje odgovara takvim idejama, a Hajduk u nedostatku takvih igrača na desnom krilu mora paziti na ravnotežu cijele momčadi na način na koji s nijednom drugom pozicijom u ovom trenutku ne mora.

Uklapaju se u važnu širu sliku, ali ne u samu poziciju

Garcia uvijek može prilagoditi strukturu, rotacije i mehanizme kako bi Martinu i Šutalu oslobodio prostore u kojima su najkorisniji, no Hajduk ovog ljeta nije krenuo putem kompromisa i improvizacija. Ideja je bila dovesti igrače kojima sustav prirodno odgovara i time smanjiti potrebu za stalnim prilagodbama.

S obzirom na to, Martin i Šutalo ističu se kao jedina pitanja koja iskaču u inače kompletiranom prijelaznom roku. Po standardima nekih bivših prijelaznih rokova, takvi problemi ne bi upadali ni u top 5 najproblematičnijih, ali Robert Graf je standarde pri kadroviranju u samo četiri mjeseca podigao na višu razinu.

Oni će se u Hajduku snaći. Zadovoljavaju šire kriterije koji su se tražili, poput fizičke kvalitete i borbenijeg karaktera, te će i u podređenijim ulogama moći pomoći momčadi, ali hoće li se u kontinuitetu u potpunosti moći iskoristiti njihove kvalitete, to je pitanje za nastavak sezone.