vremeplov

Pištolji, mito, lov na ljude i samoubojstvo mitskog kapetana: Kako se dogodio Heysel

Pištolji, mito, lov na ljude i samoubojstvo mitskog kapetana: Kako se dogodio Heysel
Foto: EPA

NA današnji dan prije 35 godina na stadionu Heysel u Bruxellesu dogodila se jedna od najvećih tragedija u povijesti nogometa, ali i sporta općenito.

Finale tadašnjeg Kupa prvaka igrali su branitelj naslova Liverpool i Juventus, a prije početka utakmice dogodila se tragedija u kojoj je poginulo 39 ljudi, uglavnom talijanskih navijača.

Najmlađa žrtva bio je 11-godišnji dječak kojeg su ubile horde engleskih huligana nasrnuvši na Juventusove navijače sat vremena prije utakmice. Bježeći od rulje Engleza, talijanski navijači bili su potisnuti na vanjski zid stadiona koji se pod njihovom težinom srušio. Hejselska tragedija mnogima je promijenila način razmišljanja o nogometu, a poduzete su i mjere koje su utjecale na kulturu navijača u Engleskoj.

Međutim, uzroci tragedije puno su kompleksniji i da bi ih se ispravno objasnilo, potrebno je ispričati cijelu priču. Od početka. Zato ćemo iskoristiti tekst koji je izvorno na Indexu objavljen u svibnju 2018., uoči uzvrata polufinala Lige prvaka između Liverpoola i Rome. Naime, upravo su ta dva kluba bili glavni akteri drame 1984. koja je za posljedicu imala smrt 39 navijača Juventusa godinu dana kasnije.

Mržnja između navijača Rome i Liverpoola traje punih 36 godina, a svoj mučni i krvavi vrhunac imala je 30. svibnja 1984. na ulicama glavnog grada Italije.

Te su se večeri za titulu najbolje momčadi Starog Kontinenta u Rimu borili Roma i u to vrijeme najbolja europska ekipa Liverpool.

S obzirom na to da se radi o možda najnevjerojatnijoj nogometnoj priči u povijesti, red je da je ispričamo ispočetka, što detaljnije i preciznije, a da bi stvari bile posve jasne, potrebno se nakratko prebaciti u 1983. godinu.

Englezi su tada dominirali Europom, a Roma je stvorila momčad za sam vrh

Tih su godina europskim nogometom carevali Englezi. Nakon ere Bayerna koji je ''klempavu kantu'' dizao tri godine zaredom (1974.-76.), počela je era engleskih klubova. Liverpool je trofej osvajao tri puta (1977., 1978. i 1981.), Nottingham Forest dva puta (1979. i 1980.) te jednom Aston Villa (1982.). Jasno da su frustracije ostatka kontinenta bile goleme, činilo se da Englezima nitko ništa ne može te da su isključivo oni pretplaćeni na tron. Roma je odlučila napraviti sve kako bi stvorila novi svjetski poredak.

Prvi korak koji je talijanski nogometni savez poduzeo da vrati Serie A na vrh bio je dekret kojim se omogućilo da stranci mogu igrati u Italiji iako nemaju talijansko državljanstvo. Među prvima je na Apenine stigao čuveni Brazilac Roberto Falcao. Nijemac, kako su ga zvali u domovini (u Brazilu je svaki nogometaš koji je imao svijetlu kosu nosio taj nadimak), bio je član slavnog i nikad prežaljenog Selecaa, koji je za mnoge stručnjake na Mundijalu u Španjolskoj 1982. igrao najljepši nogomet ikad viđen, ali nije stigao do kraja. Paolo Rossi i Italija bili su kobni u četvrtfinalu.

Uz Zica i Socratesa, vođa tog Brazila bio je Falcao. U Rim je došao 1980., godinu dana nakon što je klub preuzeo najveći švedski nogometaš svih vremena (veći čak i od Zlatana) Nils Liedholm. On je kao igrač bio dio legendarnog terceta Gre-No-Li (Gunnar Gren, Gunnar Nordahl i Nils Liedholm) koji je u 50-ima i 60-ima igrao za Milan, a reprezentaciju Švedske doveo je do drugog mjesta na SP-u 1958.

Liedholm je 12 godina nosio dres Rossonera, a koliko je bio čudesan najbolje govori jedna legenda. Šveđanin navodno skoro dvije godine nije odigrao pogrešan pas, a kad se to napokon dogodilo, cijeli San Siro je ustao i ovacijama nagradio jednog od najboljih igrača svoga doba.

Odmah po dolasku u klub, Liedholm je stvari postavio na svoje mjesto i od Rome, kluba koji je desetljećima bio naviknut na prosječnost, stvorio jednu od najboljih momčadi na svijetu. Dvije godine zaredom Roma je osvojila kup, a kulminacija moći dogodila se 1983., kad je nakon 41 godine posta osvojila titulu prvaka.

Nakon Scudetta Rimljani su željeli i Kup prvaka, a da bi došli do njega nisu birali sredstva

Nakon što je proslavljena titula Roma se na miru mogla pripremati za svoju debitantsku kampanju u Kupu prvaka. Premda su prvi put dobili priliku zaigrati u najjačem klupskom natjecanju, Rimljani su imali velike ambicije. Željeli su otići do kraja, a kad je Uefa donijela odluku da će se finale igrati na Olimpicu, za sve romaniste naslov prvaka Europe postao je opsesija.

Očekivanja Rimljana nisu bila bez pokrića. Roma je u tom trenutku imala vjerojatno najbolju momčad na svijetu, s više talentiranih igrača čak i od Liverpoola. Liedholm je imao Grazianija i Contija, svjetske prvake iz Španjolske. Na vratima mu je stajao Franco Tancredi, budući prvi čuvar mreže Azzura. Brazilski majstori Falcao i Toninho Cerezo u poslovično pragmatičnu talijansku momčad implementirali su atrakciju i čaroliju, golove je zabijao Roberto Pruzzo, najbolji golgeter natjecanja, a produžena ruka Liedholmu na travnjaku bio je Agostino Di Bartolomei, mitski kapetan Rome i jedna od najtragičnijih figura u povijesti talijanskog nogometa.

Roma je do polufinala stigla bez većih problema, a kako je nastup među četiri najbolja izborio i Liverpool, cijeli je svijet već vidio spektakularno finale na Olimpicu između momčadi koja je obilježila posljednjih desetak godina i one koja će obilježiti idućih deset.

U svom polufinalu Liverpool se rutinski riješio bukureštanskog Dinama i čekalo se samo da Roma odradi posao protiv škotskih debitanata u Kupu prvaka Dundee Uniteda.

Priča počinje u Škotskoj

U ovom trenutku počinje naša priča.

Danas, kad je škotski nogomet, kako reprezentativni, tako i klupski, dotaknuo dno, treba reći da su Škoti krajem 60-ih, kroz cijele 70-e i u prvoj polovici 80-ih bili nogometna velesila. Celtic je bio prvi klub s Otoka koji je podigao pokal prvaka Europe (1967.), Rangers je osvojio Kup pobjednika kupova (1972.), a Aberdeen Alexa Fergusona je u finalu istog natjecanja 1983. srušio veliki Real. I dok su škotski klubovi postizali fantastične rezultate u europskoj konkurenciji, za reprezentaciju možemo kazati da u cijeloj povijesti svjetskog nogometa nije bilo nesretnije ekipe. Devet puta Škotska se plasirala na SP, uglavnom bi na Mundijal došla s velikim ambicijama, ali nikad nije prošla skupinu. I gotovo svaki put je ispala na nevjerojatan način.

Škoti su najveći pehisti svjetskog nogometa, a sudbina Dundee Uniteda bila je samo završni čin tragičnog Decamerona škotskog nogometa

Na Mundijalu u Zapadnoj Njemačkoj 1974. Škote je predvodio Dennis Law, osvajač Zlatne lopte i jedan od najboljih nogometaša Manchester Uniteda svih vremena. Škoti su remizirali s Jugoslavijom i Brazilom, a pobijedili su Zair 2:0. Kako je Jugoslavija napunila Afrikance s devet komada, a Brazil s tri, Škotska je morala kući zbog jednog jedinog gola. Još bizarniji peh dogodio im se četiri godine kasnije u Argentini. Strašna Škotska predvođena golmanom Roughom, Jordanom, Kennedyjem, Gemmillom, Sounessom i Dalglishem na turnir je stigla kao jedan od favorita. Međutim, ništa im nije vrijedila ni u kultnom Trainspottingu opjevana pobjeda protiv kasnijih finalista Nizozemaca kad su izgubili od Cubillasova Perua i remizirali sa slabašnim Iranom. Devet pokušaja, devet neuspjeha. Sudbina Dundee Uniteda bila je samo završni čin tragičnog Decamerona škotskog nogometa.

Roma je u Dundee stigla naoružana samopouzdanjem koje je u dobroj mjeri prelazilo razinu dobrog ukusa. Talijani su od prvog trenutka ismijavali domaćine, sprdali se s njima, a posebno na udaru talijanskih nogometaša, ali i novinara bio je stadion Uniteda Tannadice Park, maleno i skromno zdanje lišeno luksuza i spektakla koje je nudio Olimpico.

Samopouzdanje Rome prelazilo je granice bezobrazluka, a onda se na terenu dogodilo nešto što nisu očekivali

''Kad su stigli na Tannadice, počeli su se smijati. Netko je upitao je li ovo dječje igralište'', prisjeća se Billy Kirkwood, veznjak Dundeeja.

Škoti se nisu previše obazirali na uvrede Rimljana. Čekali su da utakmica počne, a onda da sve verbalne pljuvačke naplate s kamatama. I to su učinili sa stilom. 

Od prve do posljednje minute na terenu je postojala samo jedna momčad – ona škotskog prvaka. Nevjerojatno je što su nogometaši Dundeeja sve promašili u prvih 45 minuta. No sve im se otvorilo početkom nastavka. Čitajući tekstove iz tog vremena ili one koji evociraju događaje s te utakmice, možemo saznati da su brojni stručnjaci tvrdili kako je ono što je United odigrao u drugih 45 minuta nešto najbolje što je ikad odigrao neki britanski klub. Moćna i snažna Roma nije mogla ništa, a njeni igrači, sve zvijezda do zvijezde, zbunjeno su promatrali kako im anonimni škotski nogometaši na ''dječjem igralištu'' drže pravu lekciju iz modernog nogometa.

Dundee je pobijedio 2:0, ali igrači škotskog prvaka nisu bili zadovoljni. Smatrali su da je rezultat prenizak s obzirom na viđeno u 90 minuta nogometa na Tannadice Parku.

''Uprskali smo već u prvoj utakmici. Trebali smo im zabiti četiri ili pet komada. Ovako smo im ponudili šansu koju nisu zaslužili. Totalno smo ih rasturili tu večer'', smatrao je krilni igrač Dundeeja Eamonn Bannon.

Nesretna i nespretna presica Jima McLeana pokrenula je najprljaviju kampanju u povijesti nogometa

Trener škotske momčadi Jim McLean bio je sjajan stručnjak, no humor mu nije bio jača strana. Jedan glupavi odgovor na presici, za koji je smatrao da će biti duhovit, na kraju se pokazao kao katalizator za kontroverzu koja je uslijedila.

Na konferenciji za medije jedan talijanski novinar pokušao je isprovocirati McLanea rekavši da su njegovi igrači igrali kao da su bili na dopingu. Umjesto da ignorira upućene riječi, McLean je u šaljivom tonu kazao kako je to moguće i što god su njegovi igrači uzeli, da će isto ponoviti u uzvratu u Rimu.

Talijanskim novinarima to je bilo dovoljno i uslijedila je nevjerojatno prljava kampanja kojoj je cilj bio da destabilizira Škote uoči uzvrata. Ugledne talijanske novine svjesno su prenosile laži poput onih da je McLean navodno rekao kako su igrači Rome gamad talijanska. Naravno, to ništa nije bilo točno, no uslijedila je orkestrirana kampanja izgrađena na klimavim dokazima kojoj je cilj bio uzvrat učiniti što neugodnijim za United.

Pakao za Škote počeo je već po dolasku u Rim. 

U svojoj autobiografiji ''Jousting with Giants'' McLean je oslobodio krivnje Nilsa Liedholma, trenera Rome, za sve ono što se događalo, ali netko je bio odgovoran. Talijanski novinari, igrači i navijači osvetnički su krenuli na Škote. A ruku podrške pružila im je i Uefa.

Talijanski igrači, navijači i mediji osvetnički su krenuli na Škote, a ruku podrške pružila im je Uefa

"To što se dogodilo u Rimu nije bio nogomet. Nije to imalo veze s nogometom", kaže Paul Sturrock, Unitedov napadač u to vrijeme. Nitko nije želio vidjeti nas u tom finalu. Rim je bio domaćin finala, novac od sponzora i TV prava samo bi se slijevao u džepove Uefe kad bi dobili finale između Rome i Liverpoola. Sve je bilo unaprijed izrežirano i onda smo se odjednom pojavili mi koji smo skoro sve upropastili. Trebalo nas je po svaku cijenu zgaziti'', rekao je Sturrock. 

Dundee United postao je žrtva svih mogućih smicalica. Uzvrat se igrao 25. travnja, utakmica je bila predviđena za večernji termin, a samo nekoliko sati prije početka Roma je dobila dopuštenje da se termin početka prebaci u 15:30, kad je temperatura u Rimu bila na vrhuncu.

Naoružani policajci sa psima upadali Škotima u sobe, hrana im je bila otrovana, a na stadionu je bio pakao

''Čudne i bizarne stvari počele su se događati čim smo stigli u hotel. Zgrada u kojoj smo bili smješteni bila je krcata policijom, čiji psi su smjeli lajati 24 sata dnevno. Tvrdili su da je to zbog naše sigurnosti. Jednom je nas par ušlo u hotelski lift, a tamo je bio policajac koji je u nas uperio pištolj. Kasnije je tvrdio da se samo šalio. Hranu koju je kuhao naš osobni kuhar namjerno su kontaminirali. Osoblje hotela došlo je za naš stol i poslužilo nam juhu. U trenutku kad smo počeli jesti, nekoliko konobara je trčećim korakom došlo za stol i zabranilo nam da jedemo jer je navodno juha bila pokvarena. Toliko loše je sve to bilo. Bojali smo se. Bilo je to iskustvo koje nikad neću zaboraviti'', pričao je John Gardiner, rezervni golman Dundee Uniteda.

Noć prije utakmice nekoliko stotina Rimljana pušteno je u dvorište hotela da na svojim motociklima pojačavaju gas kako bi onemogućili Škote da uhvate nešto sna prije najveće utakmice u njihovim životima.

Na dan utakmice autobus koji je vozio igrače gađali su jajima i voćem cijelim putem od hotela do stadiona. Kad su se igrači Dundeeja počeli zagrijavati, navijači Rome s tribina su ih gađali narančama.

"Možda zvuči benigno i smiješno, ali bilo ih je stotine, tisuće i bacali su ih s velike visine", kaže Sturrock. "Doddsy i ja pokušali smo probiti led igrajući igru izmicanja, ali to ih je samo još više razljutilo."

"Proklet bio Dundee United", pisalo je na jednom od transparenata. "McLean odjebi", bila je poruka na drugom. "Igrači su bili izbezumljeni, gomila je bila izbezumljena... Atmosfera je stvarno bila užarena", kaže Gardiner.

U takvim uvjetima igrači Dundeeja nisu imali snage pružiti otpor nabrijanim Rimljanima i već do poluvremena Roma je s dva gola Pruzza anulirala minus iz Škotske. U drugom poluvremenu kapetan Rome Di Bartolomei iz penala je zabio i treći gol i tada je bilo jasno da je Roma postigla svoj cilj – izborila je finale.

Umjesto da slave prolaz u finale, igrači Rome divljački su napali trenera Dundee Uniteda

Dundee je nesretno ispao, ali poraz nije ni izbliza bio kraj njihovim nevoljama u Rimu. Čim je francuski sudac Michel Vautrot odsvirao kraj utakmice, jedan dio igrača Rome iskoristio je kaos na travnjaku i brutalno je – verbalno i fizički – napao trenera Uniteda Jima McLeana.

Francesco Graziani, skoro skinut do gola, samo u crnim gaćicama euforično je slavio, dok je skupina njegovih suigrača, očiju ispunjenih mržnjom, trčala preko terena nastojeći dohvatiti Jima McLeana.

McLean je ostao sam, bez svojih pomoćnika i na brisanom prostoru, a okružila ga je skupina Rominih igrača. U vrijeđanju škotskog trenera prednjačili su Franco Tancredi i kapetan Rome Agostino Di Bartolomei. Vidljivo potresen verbalnim i fizičkim zlostavljanjem, McLean se nekako uspio suzdržati od reakcije koja bi vjerojatno izazvala još veće nerede.

U očajničkom nastojanju da ga zaštite, John Gardiner, Unitedov rezervni golman, i Walter Smith, pomoćni trener Uniteda, postavili su se između McLeana i njegovih napadača dok je on pokušavao krenuti u svlačionicu.

''Tada sam prvi put vidio menadžera uznemirenog'', rekao je Gardiner pa nastavio:

''Očito su ga identificirali kao metu. Stvari su izmaknule kontroli. Psovali su, pljuvali ga, udarali. Bio je to strašan prizor. Bio je sav prekriven pljuvačkom. Nikad prije, a ni poslije nisam vidio takav odnos prema menadžeru. Bila je to degradirajuća situacija.''

U tunelu je bilo stubište koje je vodilo do svlačionica. Nakon što je McLean "skliznuo" kroz rupu, Gardiner i Smith su se priključili. Škoti su pretrpjeli nekoliko udaraca u rebra prije nego što su i sami odgovorili na udarce. Uslijedila je gungula. 

''Nije mi bila namjera samo stajati ondje i puštati da me netko udara. Podmetnuli smo vlastita leđa. To je omogućilo McLeanu da stigne do svlačionice i očisti se jer je bilo odvratno to što su mu napravili. Ne znam jesu li ga željeli ozlijediti, ali pritisak je bio ogroman. Ni danas ne znam zašto su se okomili na njega umjesto da slave ulazak u finale'', rekao je Gardiner.

Sin tadašnjeg predsjednika Rome 2011. priznao da je njegov otac podmitio suca kojeg je kasnije Uefa nagradila valjda za ''dobro obavljen posao''

Međutim, tu nije bio kraj kontroverzama i skandalima koji su pratili to polufinale. Dvije godine kasnije tadašnji predsjednik Rome Dino Viola optužen je da je s 50 tisuća funti podmitio suca Michela Vautrota kako bi se osigurao da će Roma svakako proći u finale. Viola je zbog tih optužbi 1986. izbačen iz nogometa, no Dundee nikad nije dobio zadovoljštinu. Također, nevjerojatno je da ne samo što Michel Vautrout nije bio suspendiran nego ga je iste godine, kad je Dino Viola osuđen zbog dokazanog pokušaja davanja mita, Uefa nagradila davši mu finale Kupa prvaka između Steaue i Barcelone, a dvije godine kasnije sudio je finalnu utakmicu na Euru između Nizozemske i SSSR-a.

Francuski sudac godinama je tvrdio da su optužbe lažne, da nikad nije dobio taj novac, neki su smatrali da je posrednik pobjegao s novcem i bilo je sve manje onih koji su pokušavali otkriti pravu istinu.

No prije devet godina Riccardo Viola, Dinin sin, za TV postaju Mediaset Premium dao je intervju u kojem je priznao da je njegov otac zaista podmitio Vautrota. Pričao je o večeri uoči uzvratne utakmice, kad ih je ih je Vautrot navodno na kodiranom jeziku obavijestio da je posao dogovoren.

"Spartaco Landini, direktor Genove, došao je vidjeti mog oca. Rekao mu je da je Vautrot njegov prijatelj i da možemo doći do njega preko drugog prijatelja, ali sucu bi trebalo platiti 100 milijuna lira (50 tisuća funti). Rekao je da će uoči utakmice biti organizirana večera sa sucem tijekom koje će si međusobno signalizirati za potvrdu da je dogovor postignut. Tijekom večere konobar je otišao do suca i rekao: 'Telefonski poziv za gospodina Vautrota', to je bio unaprijed dogovoreni znak.

Vautrot je napustio stol, a kad se vratio, rekao je: 'Zvao je moj prijatelj Paolo i šalje vam velike pozdrave.' Zatim sam ustao, nazvao svog oca i rekao mu: 'Poruka primljena''', ispričao je Riccardo Viola te objasnio zašto su to napravili:

"Napravili smo to jer nas je čekao težak uzvrat protiv Dundee Uniteda. Ispadanje iz natjecanja imalo bi ozbiljne posljedice."

Sve dok taj intervju nije izašao u javnost, igrači Dundeeja nisu vjerovali da je i Vautrot uključen u zavjeru protiv njih. 

''Zaista nismo primijetili ništa sumnjivo. Odradio je posao korektno, no sad mi se čini da je njegova zadaća bila posve druge prirode. Odigrali smo jako loše i Vautrot je čekao da vidi kako će se stvari razvijati. Kako je Roma dala treći gol već početkom nastavka, nije bilo potrebe da dosudi nešto na našu štetu. Ali čini mi se da smo pobijedili 3:0 ili 4:0 u prvoj utakmici, da bi Talijani svejedno prošli dalje. Gledajući unatrag, nije bilo šanse da prođemo u finale. Nisu nam dopustili'', priča Kirkwood.

Za Sturrocka, Kirkwooda, Bannona i sve one koji su doveli United gotovo na sam vrh europskog nogometa samo da budu izudarani, izvrijeđani i optuženi za uzimanje droga, dodatni dokazi da je sve bilo namješteno bili su konačna uvreda. Po objavi intervjua Viole mlađeg, Sturrock je pisao Michelu Platiniju tražeći od tadašnjeg predsjednika Uefe da razmotri naknadne akcije. Jasno, ništa se nije dogodilo.

"Želio bih medalje", kaže Sturrock. "Mislim da bi bilo prikladno da se svim igračima daju medalje drugoplasiranih, a da nam ih sam Platini dodijeli. Imao sam dovoljno sreće da igram na Svjetskom prvenstvu, što je vjerojatno bila najveća stvar u mojoj karijeri, ali igrati u finalu Europskog kupa s Dundee Unitedom... To bi bilo nevjerojatno. Osjećam se prevareno."

Jim McLean je u svojoj autobiografiji napisao da ga je na sumnjive i nečasne radnje upozorio bivši tajnik škotskog nogometnog saveza Ernie Walker. On je zatražio detaljnu istragu Uefe, ali osim ''glave'' Dine Viole, ništa se nije dogodilo.

Jim McLean: Drago mi je što je Liverpool pobijedio u tom finalu. Drago mi je što hrpa varalica nije osvojila naslov

''Roma je bila pod strašnim pritiskom jer se finale igralo na njezinom stadionu, ali to nije bila isprika da padne tako nisko i da se posluži prijevarom. Drago mi je što je istina izašla na svjetlost dana i sad mogu reći da sam posebno tužan zbog mojih bivših igrača i svih navijača Uniteda jer im je oteta najveličanstvenija utakmica u životu'', rekao je McLean za škotske medije 2011. pa dodao:

''Imali smo momčad koja je mogla pobijediti Liverpool u tom finalu. Imali smo igrače koji su mogli pobijediti bilo koju momčad jer su bili na vrhuncu. Volio bih da su dobili šansu zaigrati u finalu jer su svojim nevjerojatnim igrama zaslužili šansu. Poraz mi je ostavio gorak okus u ustima i žalosno mi je reći da smo bili u pravu, iako nikad nismo željeli istragu. Bio sam opsjednut samo našom izvedbom, ne tražeći izgovore, pa nikad nisam ni razmišljao o okrivljavanju suca. U to doba upirao sam prstom u igrače, ali sad se osjećam prevareno. Iako sam zadovoljan što je istina konačno otkrivena, svjestan sam da ona ništa dobrog neće donijeti za naš klub danas'', kazao je Škot pa za kraj intervjua poručio što misli o potezu Rome:

"Svaki pojedinac ili klub koji se spusti tako nisko primjenom takve taktike zaslužuje da više ne bude ni blizu nogometu. Oduvijek sam smatrao da je nogomet pošten, zato nikad nisam ni inzistirao na istrazi. Danas mogu reći da mi je drago što je Liverpool osvojio finale. Drago mi je što hrpa varalica nije pobijedila."

Finale se igralo na Olimpicu 30. svibnja 1984. Cijeli je Rim danima bio u karnevalskim bojama. Glavni grad Italije nije spavao, svi su samo čekali taj dan kad će kapetan Agostino di Bartolomei podići pehar. Gotovo nitko u Rimu nije mislio da se može dogoditi neki drugačiji ishod. Igrala je samo pobjeda. 

Ipak, poneseni euforijom zaboravili su da ih s druge strane čeka Liverpool, nevjerojatna momčad koja je u prethodnih sedam sezona čak tri puta osvajala naslov Kupa prvaka. Navijači Rome pokušali su Redsima ''prodati'' istu foru koja im je prošla protiv Škota, ali paklena atmosfera Olimpica samo je dodatno motivirala Engleze.

"Tadašnji Liverpool je krasilo veliko zajedništvo. Prije početka utakmice stajali smo u hodniku pored igrača Rome i zapjevali pjesmu 'I Don’t Know What It Is But I Love It' Chrisa Ree. To ih je ubilo. To im je bila naša poruka da se ne bojimo onoga što nas čeka na Olimpicu. Bilo nam je svejedno gdje igramo", kazao je Ian Rush, legenda Redsa, sjajni Velšanin koji je za Liverpool skupio 660 nastupa i postigao rekordnih 346 golova.

Nije to bila neka lijepa utakmica niti ćemo se u ovom tekstu posebno baviti onim što se događalo tijekom 120 minute igre. Reći ćemo samo da je Liverpool poveo golom Neala u 13. minuti, a da je Roma izjednačila preko Pruzza u 42. Rezultat se nije mijenjao ni nakon produžetaka, a onda se pristupilo udarcima s bijele točke.

Nicol je promašio već prvi šut s 11 metara, a kad je kapetan Di Bartolomei pogodio za prednost Rome, Olimpico je počeo slaviti naslov prvaka. Međutim, do kraja su svi igrači Liverpoola bili precizni, a Contii i Grazziani su promašili.

Nakon što je Kennedy zabio za slavlje Redsa, nastupio je pakao za navijače Liverpoola i jednog igrača Rome

Kad je Kennedy realizirao posljednji penal za Liverpool i donio Redsima četvrti naslov prvaka Europe, Olimpico je utihnuo. Ono što nitko nije vjerovao da se može dogoditi, dogodilo se.

Dok su igrači Liverpoola slavili, paralelno su se odvijale dvije povezane, ali i odvojene drame. 

Agostino di Bartolomei, kapetan Rome, živio je za klub. Roma mu je bila jedina prava obitelj i od poraza se nikad nije oporavio. 

Di Bartolomei je rođen u Rimu, kao dječak je navijao za Romu s južne tribine, popularne Curve Sud, a kao 18-godišnjak dobio je šansu da zaigra za prvu momčad. Prepoznao ga je Nils Liedholm izbacivši zbog njega iz udarne postave kapetana i ljubimca navijača Franca Cordovu i pruživši mu kapetansku traku.

Mitski kapetan Rome je nakon finala u svlačionici potegnuo pištolj na Falcaa, a na desetu godišnjicu najvećeg poraza pucao si je u srce

Nakon što je Kennedy zabio zadnji penal za Liverpool, Di Bartolomeiju se istog trena urušio svijet. Kapetan je u svlačionici divljao, vrištao, razbijao sve oko sebe, a navodno je čak potegnuo pištolj na Falcaa koji nije imao hrabrosti šutirati.

''Nikad više nije normalno spavao'', pričala je puno godina kasnije supruga kapetana Rome.

Nakon šokantnog epiloga finala na Olimpicu, Nils Liedholm poveo ga je u Milan. Krajem lipnja 1984. godine, na posljednjoj utakmici u dresu Rome protiv Verone, na tribinama su osvanule poruke podrške: ''Ago, pušta te Roma, ali ne i tvoja Curva Sud'' i ''Ago, ovo nije zbogom".

Ipak je bilo zbogom jer se kapetan nikad nije vratio u svoj rodni grad i u svoj jedini klub. 30. svibnja 1994., na desetu godišnjicu najveće tragedije u povijesti Rome, Agostino di Bartolomei u okolici Salerna, gdje je pognute glave u trećeligašu završio igračku karijeru, pucao si je ravno u srce.

''Nalazim se u tunelu iz kojeg ne vidim izlaz'', bila je jedina rečenica u oproštajnom pismu.

Di Bartolomei je u međuvremenu bankrotirao, život mu se raspao, ali njegovi najbliži prijatelji reći će da nikad nije mogao prijeći preko onog što se dogodilo na Olimpicu 1984. Nije si slučajno oduzeo život baš 30. svibnja i to 1994. godine. Izabran je u Rominu Kuću slavnih, a žiri talijanskih sportskih novinara proglasio ga je najboljim igračem koji nikad nije zaigrao za Italiju.

Vratimo se na stadion Olimpico. Dok se slavlje na gostujućoj tribini još nije stišavalo, policija i redari izbacivali su navijače Liverpoola na ulicu. Vrata stadiona su zaključana, a veseli Englezi prepušteni su sebi i bandama huligana na motorima kojih je te večeri u Rimu bilo na tisuće.

Scene iz filma The Warriors na ulicama Rima

Vjerujem da je većina vas gledala remek-djelo Waltera Hilla iz 1979. The Warriors, u hrvatskom prijevodu Ratnici podzemlja. 

Za ubojstvo Cyrusa, vođe najpoznatije bande New Yorka, optuženi su Warriorsi, minorna banda s Coney Islanda koja, u nemogućnosti da na licu mjesta dokaže nevinost, bježi s mjesta događaja i pokušava se probiti kući sve do Coney Islanda. Međutim, put od Bronxa do periferije je dug i prepun opasnosti, a u lovu na Swana, Ajaxa, Rembrandta i društvo sudjelovale su sve bande New Yorka.

Tako je nekako izgledala i noć navijača Liverpoola u Vječnom Gradu. Sačekuša i zasjeda bilo je na svakom koraku, svaka uličica nosila je smrtnu opasnost, a rimski huligani na vespama sjekli su i ubadali Engleze neovisno o spolu i dobi. 13-godišnji navijač Liverpoola umalo je iskasapljen, zaradio je više od 200 šavova samo na licu.

Nisu samo rimski huligani krivi za krvavu noć – mnogi vlasnici hotela, hostela i ugostiteljskih objekata nisu puštali Engleze u zakupljene sobe, bilo iz osvete za poraz ili zbog straha da će i oni biti napadnuti. Policija ne samo da nije pomagala napadnutim Englezima već ih je i sama pljačkala i mlatila. Vozači autobusa odbili su prevoziti navijače Liverpoola na aerodrom pa je jedan dio Engleza spas pronašao u ambasadi Ujedinjenog Kraljevstva. S obzirom na ono što se tu noć događalo po ulicama Rima, nevjerojatno je da nijedan navijač Liverpoola nije bio ubijen.

Krvava rimska noć bila je uvertira za Heysel, a nakon toga više ništa nije bilo isto

Na osvetu nije trebalo dugo čekati, a ona je u svom najkrvavijem obliku stigla nakon samo godinu dana. Zbog rimskih događaja engleski navijači navodno su međusobno sklopili privremeno primirje kako bi zajedno ostvarili ''udruženi zločinački pothvat'', čije su žrtve morali biti Talijani. Je li doista došlo do smrtonosnog sastanka na kojem je dogovoreno ''konačno rješenje talijanskog pitanja", ne znamo, no znamo da je u Belgiju tog 29. svibnja 1985. došlo nekoliko tisuća huligana iz cijele Engleske.

Samo godinu dana nakon tragičnih zbivanja na Olimpicu, u finalu Kupa prvaka susreli su se branitelj naslova Liverpool i prvak Italije Juventus. Stadion koji je ugostio finalnu utakmicu bio je Heysel, a u glavni grad Belgije s navijačima Liverpoola stiglo je i nekoliko tisuća huligana iz Leedsa, Newcastlea, Londona… Samo s jednim ciljem - da se što krvavije osvete Talijanima. Da paradoks bude veći, odnosi između navijača Rome i Juventusa bili su jako loši, no Englezima to nije smetalo. Dovoljno je bilo to što u Bruxelles stižu Talijani.

29. svibnja 1985., stadion Heysel u Bruxellesu. Nekoliko sati prije početka utakmice tisuće navijača su na terenu. Helikopteri odvoze ranjene i ozlijeđene. Policija i vojska pokušavaju uspostaviti red. Bezuspješno. Broj mrtvih raste iz trenutka u trenutak. Utakmica je trebala biti otkazana, ali Uefa je donijela najsramotniju odluku u svojoj povijesti - da se meč ipak odigra. Igrači obje momčadi su u šoku, na tribinama i dalje traju neredi, a volonteri i bolničko osoblje uz aut-liniju skupljaju leševe. Sve ih je više.

Kad je utakmica ipak počela, s jedan sat i 27 minuta zakašnjenja, nikome nije bilo do nogometa. Talijani su navijali, više iz poštovanja prema svojim pobijenim kolegama, Juventini su nešto čak i pokušavali, a igrači Liverpoola samo su stajali na terenu čekajući da se agonija okonča. Samo je njemačka televizija imala hrabrosti prekinuti prijenos, a ugledni L'Equipe dan nakon tragedije objavio je posve crnu naslovnicu na kojoj je pisalo ''Ako je ovo vaš nogomet, onda neka umre''. Bila je to poruka upućena Uefi koja se godinama kasnije ipak ispričala što je tvrdoglavo inzistirala da se utakmica ipak odigra.

Trener Liverpoola Joe Fagan, kojemu je ovo bila posljednja utakmica u karijeri, u mirovinu je ispraćen tragedijom umjesto još jednim trijumfom.

''Ovo je nogometna utakmica. Zadnja u mom životu. Vi je uništavate. Molim vas, vratite se na tribine i ponašajte se razumno'', molio je preko razglasa engleske huligane Fagan, no oni nisu slušali nikoga.

Kako su minute prolazile, informacije o žrtvama bile su sve točnije i potpunije. Najprije se pričalo da ima nešto ozlijeđenih, zatim su stigle prve vijesti o poginulima. Pet, osam, 24, pa 36. Konačna bilanca tragedije – 39 mrtvih i 580 ozlijeđenih, od kojih je 43 bilo u kritičnom stanju.

U hejselskoj tragediji koja je svoj prolog imala godinu dana ranije u Rimu, život su izgubili 38 Talijana i jedan belgijski državljanin.

''Ako je Hillsborough bio naša, engleska sramota, Heysel je bio europska. Uefa ništa nije napravila da spriječi tragediju, a mjesecima se znalo da bi se nešto takvo moglo dogoditi'', u svojoj ''Bibliji nogometa'', veličanstvenoj ''The Ball is Round'' napisao je novinar David Goldblatt.

Nakon Heysela ništa više nije bilo kao prije. Engleski klubovi izbačeni su iz Europe na pet godina, njihovim nestankom u europskom nogometu nastao je vakuum koji su na neki način iskoristili Steaua (1986.), Porto (1987.) i PSV (1988.), a onda se na Apeninima počeo stvarati novi nogometni svjetski poredak čija se kulminacija dogodila sredinom 90-ih, kad je Serie A bila jedini pravi nogometni NBA.

Nakon Heysela doista više ništa nije bilo isto.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara