KAO NEUTRALNOM gledatelju bilo mi je žao što sjajna Lokomotiva nije iskoristila prilike i trofejem zaokružila ovu sezonu.

S druge strane, kao Dinamov navijač ne mogu gledati Lokomotivu i ne prisjetiti se incestuoznog odnosa s Dinamom zbog kojeg nikad nije trebala ni zaigrati u prvoj ligi. 

Sve do dodjele pehara bilo mi je svejedno tko je osvojio Kup, ali onda se dogodio najbolji trenutak finala. Čolakova posveta pokojnoj majci nije bila samo emocionalna reakcija, nego i svjedočenje koliki je ratnik najbolji strijelac lige. Nije mogao postojati bolji i dirljiviji završetak ove nogometne sezone u Hrvatskoj.

Čolak se sa sprovoda vratio pomoći Rijeci

Smrt Čolakove majke Rijeka je opravdano držala u tajnosti uoči najveće utakmice sezone. Kada je Čolak nakon pobjede došao u studio pred kamere, nije mogao zadržati suze. 

"Ovo je za sve naše navijače u Rijeci, za cijeli klub, za Franka i za moju mamu koja me danas gledala s neba. Hvala svima, hvala puno svima koji su uz nas", rekao je Čolak.

Čolakova majka je preminula početkom tjedna. Čolak se nakon sprovoda isti dan vratio u Rijeku i odlučio da je njegova dužnost pomoći klubu da dođe do još jednog trofeja u kupu. Vjerojatno nije postojala osoba koja je gledala njegov govor nakon utakmice, a da joj nije bilo drago što je Rijeka uzela Kup zbog njega. 

Emocionalni vrtuljak: od najboljeg strijelca, preko najgoreg dana u životu do visoko podignutih ruku

Prije samo tjedan dana Čolak je uspio ono što je bilo gotovo nemoguće. U posljednjem kolu prvenstva zabio je četiri gola Istri i tako uzeo naslov najboljeg strijelca lige ispred Caktaša i Marića. Sva tri igrača zabila su po 20 golova, ali je Čolak to ostvario u najmanje odigranih minuta. 

Bila je to najnevjerojatnija završnica utrke za najboljeg strijelca u povijesti lige. Rijeka je zahvaljujući Čolaku bila nekoliko minuta do Lige prvaka, sve dok autogol Lončara na utakmici između Osijeka i Lokomotive nije stavio zagrebačku momčad na drugu poziciju ligaške tablice. 

U nekoliko dana Čolak je imao najbolji dan u profesionalnom i najgori dan u privatnom životu. Nije sebi dozvolio da padne u situaciji u kojoj bi se to dogodilo mnogima. 

Stisnuo je zube i odigrao sjajnu utakmicu. S obzirom na to da Alexander Gorgon kao prvi Rijekin kapetan nije igrao utakmicu jer završava transfer u Poljsku, a Franko Andrijašević se kao zamjenski kapetan ozlijedio u prvom poluvremenu, pehar je podignuo Čolak. I to je bila pravda, tako je moralo biti. 

Velik sportaš i ratnik

Čolak je još jednom dokazao da je profesionalac. Kao što je nakon incidenta u kojem ga je nakon susreta napao Osijekov Grezda ostao priseban, tako je i sada pokazao koliko drži do posla kojim se bavi i na njega je u potpunosti usmjeren. Posjeduje fokus i radnu etiku i zato je u nešto više od dvije godine od anonimaca stigao do statusa jednog od najboljih hrvatskih napadača.

Ovo nije prvi primjer poznatog nogometaša sa sličnom pričom. Hajdukov branič Mili Hadžiabdić je pokopao kćer samo dva dana prije finala Kupa Maršala Tita protiv Zvezde 1991. godine. Slavko Ištvanić je za Dinamo igrao polufinale kupa protiv Hajduka samo nekoliko sati nakon očevog sprovoda. I Hadžiabdić i Ištvanić su zbog svoje posvećenosti i odanosti klubu u najtežim životnim trenucima ušli u klupsku legendu i nema sumnje da je Čolak zaslužio takvu čast.

Iza nas je sjajna sezona HNL-a i ne postoji ljepši ljudski i sportski završetak od slike na kojoj riječki napadač, ratnik i kapetan podiže pehar suznih očiju.