MAKSIMIR je obavijen gustom jutarnjom maglom. Ali ispod pokrova koji sugerira memljivost i nepokretljivost sve vrije od aktivnosti i užurbanosti.

Oko stadiona zuje viličari i bruje bageri, s tribina se usisava lišće, u službenim prostorijama se montiraju UEFA-ine reklame, pod jugom novinari s isukanim mikrofonima slušaju kako nogometaši idu iz utakmice u utakmicu i daju sve od sebe, u hodnicima se peru tepisi, a u salonima se smjenjuje Svetina.

Na Maksimiru su u punom jeku pripreme za utakmicu polustoljeća: Usisava se lišće, peru se tepisi, smjenjuje se Svetina

U punom jeku su završne pripreme za utakmicu polustoljeća, u kojoj Dinamo danas od 21 sat u četvrtom kolu skupine Europa lige dočekuje Spartak Trnavu.

Lider prvenstva Hrvatske i grupe EL-a, u kojoj ima maksimalnih devet bodova, treba samo bod protiv šestoplasirane ekipe slovačkog prvenstva, koja drži treće mjesto u skupini Europa lige, s tri puta manje poena od Dinama.

I s tim bodom će već dvije utakmice prije kraja natjecanja u skupini ostvariti ono što čeka od 1970. Prezimiti u Europi. Ovo čak ni Dinamo ne može prosuti. Posebno zato što sada na terenu i na klupi nipošto nije Dinamo iz posljednjih 48 godina: prestrašen, impresioniran, nesposoban, nedorastao, neambiciozan.

Dinamo treba srušiti daleko važnije prokletstvo od europskog

Sve je dakle spremno za rušenje europskog prokletstva. Ali kao što smo toliko puta naglasili, Dinamu je uvijek neusporedivo veći problem bilo hrvatsko prokletstvo.

Da je ono itekako živo i otpornije od europskog, na putu čijeg rušenja Dinamu stoji tek skromna Trnava, kojoj Bratislava na vrhu slovačke lige bježi čak 18 bodova, svjedoči nam ono što smo nakon uzimanja izjava od nogometaša slušali po dolasku u press dvoranu stadiona.

Krešimir Antolić član je Dinamove uprave zadužen za sigurnost i članstvo, ali ovaj put nije mogao očekivati samo pitanja vezana za njegove resore: "sigurnosni aspekt" ili oduševljenje što se u milijunskom gradu za povijesnu utakmicu rasprodalo "svih" raspoloživih 20 tisuća ulaznica.

U predvečerje majki svih bitaka na terenu, iza Dinamovih ulaštenih kulisa odigrava se prava borba, bespoštednija i beskrupuloznija od onih u "Igri prijestolja"

Jer u predvečerje majki svih bitaka na terenu, iza Dinamovih ulaštenih kulisa odigrava se prava borba, bespoštednija i beskrupuloznija od onih u "Igri prijestolja". U njoj rečeni tron ni pod koju cijenu ne želi ispustiti lik koji je u ovoj priči, kao i u svakoj u Dinamu - sve. Protagonist, antagonist, režiser, dramaturg i scenarist.

Način kako vodi ovu priču pokazuje najbitnije značajke njegova autorskog pisma: improvizaciju i zanos. Ili, recimo to neuvijeno, ludilo.

Dinamov vrhovni zapovjednik nakon odrezanih mu nepravomoćnih šest i pol godina zatvora zbog temeljite pljačke kluba sklonio se u Međugorje. Svima koji misle da mu je problem voditi klub s izdvojenog zapovjednog mjesta u Gospinom krilu, pokazao je tko je glavni smjenom Tomislava Svetine.

Mamić se narugao svima koji misle da mu je problem voditi klub s izdvojenog zapovjednog mjesta u Gospinom krilu

Prvi potpredsjednik i glavni operativac kluba trebao je postati njegov novi lider. Umiveno, fino, obrazovano i elokventno naličje nakon Mamićevog prostačkog, divljačkog, primitivnog lica.

Nastavak Mamića drugim sredstvima. Ali na njegovim temeljima.

Međutim, svi koji misle da ovo više nije Dinamo onog što urlajući nabija na kurac, nego njegovog nasljednika koji radiofoničnim glasom citira zakonske paragrafe uvjeravajući nas da ovaj Dinamo nije ustrojen nelegalno i nelegitimno, bili su u krivu.

Mamić, koji se očajnički bori za svoje prijestolje tako da se za njega drži rukama i noktima koji se protežu od hercegovačkog svetišta do zagrebačkog čistilišta, napravio je ovaj bitan potez samo tri dana prije najvažnije Dinamove utakmice u posljednjih 50 godina.

Tri razloga koji kvare "idilu" u Dinamu 

Dva dana prije ove Mamićeve poruke oglasila se jedina oporba njemu, njegovim namjesnicima i nasljednicima u klubu, navijačka udruga Dinamo - to smo mi. Objavila je da Zdravko i Zoran Mamić, braća koja su desetljeće vladala Dinamom, te njihov čovjek od najvećeg povjerenja i pravni stručnjak Damir Vrbanović, prema uvidu u registar članova koji je izvršio član navijačke udruge više nisu članovi Dinama. Uz dodatak da je do toga došlo na zahtjev udruge, koja je to tražila zbog "problema sa zakonom" navedene trojke.

Treći razlog koji kvari "idilu" u Dinamu pred povijesnu utakmicu i očekivanu pobjedu za skidanje europskog prokletstva je tribina koju je organizirao Dinamo - to smo mi, na kojoj je najavljena rasprava o sadašnjosti i budućnosti kluba. Na nju su bili pozvani predstavnici kluba, ali su taj poziv odbili.

Zato je Antolić na presici koja je trebala biti protokolarna i svečarska bio suočen s neugodnim pitanjima.

Pitao sam ga zašto nitko iz Dinama ne dolazi na tribinu koju organiziraju navijači. Bivši načelnik Odjela općeg kriminaliteta zagrebačke policije odgovorio je da je tribina takve tematike nepotrebna u vrijeme kada klub sportski i financijski stoji sjajno te neumjesna samo dva dana prije povijesne utakmice. 

Iako je Dinamo - to smo mi jasno poručio da tajming nipošto nije problematičan jer "sportski uspjeh ne smije biti magla koja će sakriti probleme koji su i dalje u klubu".

Dinamo optužuje navijače da remete atmosferu neposredno pred povijesnu utakmicu, a to smjenom glavnog klupskog operativca radi sam

Na drugo pitanje također je došao odgovor koji bi neupućene naveo na Antolićevo nerazumijevanje: navijačima je uvijeno poručio da ruše atmosferu u klubu neposredno prije ključnog meča, dok je za potez kluba koji je radio upravo to i upravo tad - smjenu Svetine - rekao da je odluka u koju se ne želi miješati ili je komentirati.

Na treće pitanje također nije dao zadovoljavajući odgovor. Nije potvrdio jesu li Mamići i Vrbanović i dalje članovi Dinama.

Visoki klupski dužnosnik zadužen za navijače službenoj navijačkoj udruzi tog kluba prvo je poručio da se služi "100 posto lažima", ali je Dinamo - to smo mi kasnije ipak dobio trunčicu kredibiliteta jer je Antolić modificirao objašnjenje u to da se "služe 80 posto lažima i 20 posto poluistinama".

U Zagrebu i Hrvatskoj ništa se nije promijenilo u više od 20 godina; Jazavac je opet utočište za protjerane Dinamove navijače

Nakon jutarnje zagrebačke magle bio je red na onu noćnu, a ja sam se preselio niti deset tramvajskih stanica dalje od Maksimira. U kazalište Vidra, na tribinu ''Dinamo jučer, danas, sutra'', u organizaciji udruge Dinamo - to smo mi.

Ono što je Mamićevom Dinamu Lokomotiva, to je kazalištu Jazavac moja nova destinacija. Vidra je filijala poznatog satiričkog kazališta Kerempuh.

Prvo sam naveo njegovo staro ime, jer kao i kultnom nogometnom klubu, dolaskom demokratskih promjena je nepodobno ime promijenjeno i glasovitom zagrebačkom kazalištu.

U vrijeme kada je Jazavac postajao Kerempuh, a Dinamo Croatia, na daskama prvoga bila je postavljena hit predstava o ovom drugom, pod nazivom "Dobro došli u plavi pakao", koju se gledalo zbog uživanja u onome u čemu se nije smjelo - Dinamu koji pripada navijačima. Jer tada je pripadao jednom čovjeku čudnom, njegovim namjesnicima i ulizicama.

Dokaz da više od dva desetljeća kasnije Dinamo, Zagreb i Hrvatska nisu napredovali je što sam u Vidru došao na tribinu na kojoj se raspravlja o tome što se i dalje ne dozvoljava - da Dinamo opet pripada navijačima. Jer sada pripada jednom čovjeku čudnom, njegovim namjesnicima i ulizicama.

Posebno je zabrinjavajuće da smo devedesetih u kazalište o ovom problemu išli gledati predstavu, dok se u novom mileniju na istu temu i nepromijenjenu anomaliju na istom mjestu rade dramatično naslovljene diskusije. Eto još jednog pokazatelja da Hrvatska živi u prošlosti i iz nje se ne miče, a stvarnost u njoj je fikciju učinila suvišnom i nedovoljno dramatičnom.

Da smo i dalje u olovnim vremenima dokazuje mi i pogled na repertoar Vidre dok čekam da počne tribina.  Kazalište koje inače daje benigne predstave za razbibrigu i hihotanje, ovaj tjedan na rasporedu ima smrtno ozbiljne teme, veće od života. Jer nakon "Dinamo: Jučer, danas, sutra" slijedi "Stara škola kreka - iz tame u svjetlo", mučna autobiografska monodrama u kojoj reper preobraćenik Stoka pripovijeda o paklu skidanja s heroina.

U Dinamo sam išao kao novinar, na tribinu udruge "Dinamo - to smo mi" kao navijač

Prije njega, na istom mjestu okupili smo se mi koji smo se navukli na Dinamo.

U klub sam ujutro išao kao novinar, a na tribinu udruge Dinamo - to smo mi kao navijač. Bivši i budući dinamovac.

Otišao sam tamo kako bih u stvarnom životu, realnom vremenu i ljudima, a ne uspomenama i davnoj prošlosti, našao razloge da i dalje navijam za klub koji mi je u djetinjstvu i mladosti značio jako puno, ali od kojeg sam se ohladio zbog svega onoga u što se pretvorio posljednjih 27 godina. Uz nadu da će klub uskoro biti slobodan i demokratski ustrojen.

Istu želju dijele i ostali posjetitelji tribine i sudionici rasprave, na kojoj se raspravljalo i o trećoj ključnoj temi - modelu upravljanja i poslovanja Dinama u budućnosti.

Nikad u životu nisam patio od ideala, a ako sam neke iluzije o Dinamu i imao, desetljeća tuđmanizma i mamićizma su ih odavno razbile. 

Događaj na kojem sam se konačno osjetio dinamovski živim

Ipak, kao što sam prije četiri godine na rađanju Futsal Dinama na Šalati vidio da je suprotno mom stavu duh Dinama itekako živ, usprkos tolikim pokušajima i načinima njegovog zatiranja i nametanja nečega što nikada nije bio, tako se i sada u Vidri nakon jako puno vremena osjetilo olakšanje na okupljanju s temom Dinama. Iako te teme nisu nimalo lake, a vrijeme u kojem se o njima govori ključno.

Razlog zbog kojeg sam se osjetio dinamovski živim je što sam konačno bio prisutan na događaju vezanom za Dinamo na kojem se diskutira, polemizira, razmjenjuju i sukobljavaju mišljenja, na kojem nema jednoumlja, a samokritika se ne tretira izdajom.

Nisam se složio s nekim tezama, kontradikcijama i stavovima diskutanata o budućnosti Dinama ili primjerice s njihovom dosta negativnom ocjenom onog što su za spas i preustroj svog kluba napravili navijači Hajduka.

Ali kada sam im to jasno i glasno rekao, nitko me nije izopćio ili smatrao neprijateljem, nego su moje argumente uvažili i dodatno mi pojasnili na čemu oni temelje svoje stavove.

U ključnima se pak slažemo, a to je da 100-tinjak ljudi ili 1 posto članova kluba, Dinamom vlada bez ikakve zakonske osnove, dok se preostalih 99 posto članova ništa ne pita. 

Zašto dinamovci ne žele "jednog gazdu"?

Potrebno je izmijeniti Dinamov statut, koji ne poštuje načela demokracije jasno propisana Zakonom o udrugama. Jer u Dinamu se članovi skupštine Kluba i Izvršnog odbora međusobno biraju i potvrđuju a da se članove ništa ne pita.

Dinamovi modeli upravljanja i poslovanja u budućnosti, očekivano je bila tema koja je pobudila najviše interesa. Socios ili članski model, zatim Regel, kao podvrsta socios modela, pa solucija koje se okupljeni dinamovci najviše boje, a to je dolazak "jednog gazde".

Ne zato što bi on promijenio ime ili preselio franšizu u drugi grad nego jer se mogućnost ulaska (ne)poznatog nekog u Dinamo kotrlja iza priče o misterioznih 100 milijuna kuna kredita koji je podigao klub i koji se ne vraća. Kao i zato što je klub procijenjen na oko 120 milijuna kuna pa bi netko za iznos jednog dobrog transfera ili ulaska u skupinu Lige prvaka/Europa lige zauvijek dobio Dinamo.

Na tribini udruge Dinamo - to smo mi nije bilo ničeg revolucionarnog, nisu doneseni nikakvi povijesni zaključci, niti je Vidra bila pretijesna da primi sve zainteresirane.

Ovakav događaj, ma kako skroman bio, znači mi više od proljeća u Europi

Ali meni takav događaj i samo postojanje navijačke udruge koja će ga organizirati znače više od proljeća u Europi.

Jer to neočekivano sportsko postignuće kliki koja je u klubu dalo je legitimitet tako što joj je donijelo ono čega je klubu kronično nedostajalo - novac i europski rezultat.

Zato u ove dana kada Zagreb obavija jesenska i slavljenička izmaglica, podsjećam na riječi udruge Dinamo - to smo mi, a koje i sam potpisujem:

"Sportski uspjeh ne smije biti magla koja će sakriti probleme koji su i dalje u klubu."