KAO TRENER koji se ponosi time što predvodi nove trendove i ideje u nogometu, Jose Mourinho priključio se Instagramu u veljači 2020. godine. Ubrzo smo saznali da to neće biti korisnički račun posvećen klasičnim izrekama i dobrim vibracijama, fantastičnim zalascima sunca, body-pozitivnosti i paleo-doručcima. Umjesto toga, čini se da je glavni Mourinhov sadržaj među reklamama za satove i kreditne kartice njegovo vlastito lice, uhvaćeno u raznim stanjima neraspoloženja. U momčadskom autobusu, mrzovoljna pogleda nakon poraza. Na sofi, dok jede grickalice iz plastične vrećice. Tjerajući svoje suradnike, uključujući kameno lice Ledleyja Kinga, da gledaju Formulu 1 u nedjelju popodne, za The Guardian piše Jonathan Liew.

Čak i najiskreniji postovi nose uznemirujući ton. U listopadu, primjerice, Mourinho je pisao u ime Svjetskog programa za hranu, ukazujući da "842 milijuna ljudi na svijetu ne jede dovoljno da bi bilo zdravo". Zanimljivo je da ovu objavu prate fotografije Mourinha kako jede, kao da demonstrira kako to treba činiti. Tri Premier lige, dvije Lige prvaka, jedna zdjela hrane, svaka čast!

Naravno, kao i svi ostali na toj platformi, "Instagram Mourinho" je profinjena figura od dva dijela samobrendiranja i jednog dijela iritantne samosvijesti. U tom smislu društveni su mediji jednostavno produžetak Mourinhove nogometne osobnosti, one koja opako prelazi granice stvarnog i umjetnog, teksta i podteksta. "Moj pas je uginuo i ja sam sjeban", objavio je u prošlosezonskom dokumentarcu "All or Nothing", na opće zaprepaštenje. Može se vidjeti kako njegovi igrači pokušavaju shvatiti što se zapravo događa. Je li ovo stvarno? Je li ovo neki test? Je li taj pas uopće postojao? Je li ga netko upucao dok je pokušavao pobjeći?

Umnogome se radi o Mourinhovoj aroganciji i osvetničkom pohodu, o stativama koje se neprestano pomiču, o igrama unutar igara, o opsjenama i projekcijama. Sve je to zaobilazan način da se kaže kako je Tottenham trenutno drugi u Premier ligi, da se čini pogrešnim otpisivati Spurse, ali isto tako i uzimati ih za ozbiljno. Umnogome se radi o samom Mourinhu, treneru koji se unatoč izrugivanju i osmrtnicama za njegovu karijeru pojavljuje nakratko, neočekivano i prkosno, kako bi ponovno postao relevantan.

O čemu se radi? Djelomice je ovo funkcija stvarnih i opipljivih pojava, procvata Harryja Kanea i Heung-Min Sona, najčvršće obrane Premier lige, smirene učinkovitosti Pierre-Emilea Højbjerga u sredini, razboritih ljetnih pojačanja te zamaha početkom sezone. Prije svega, Kane se osjeća kao ključna komponenta, kao težište momčadi, sposoban odvagnuti cijelu stvar ili učiniti da funkcionira, sve bliži svom kreativnom vrhuncu.

Međutim, dijelom je to funkcija tonusa i tu je Mourinho zaista uspio. Moderno vođenje, čemu kao primjer služe ne samo Kloppovi i Guardiole nego i Potteri i Hasenhüttli, obožavanje procesa, čisti ideali, fino minijaturizirani sustav, tolerancija individualnih pogrešaka. U međuvremenu se pandemijski nogomet izruguje procesu. Omalovažava vašu zamišljenu mašinu za presing. Ometa vaše savršene planove praznim stadionima, ozljedama mekog tkiva i dvije utakmice tjedno od sada do 2024. godine.

U novom i zastrašujućem krajoliku možda je jednostavno moguće da momčad osvoji 80 bodova i progura se do naslova. I iskreno, zašto to ne bi bio Tottenham? Imaju dubinu u igračkom kadru, šest napadača visoke klase i relativno malo ozljeda. Imaju jednostavnu igru temeljenu na obliku, postocima i brzim protunapadima. Možda je to najbolji način za snalaženje u covid-eri, fino izbrušeni i polirani nogomet.

Iznad svega imaju Mourinha. Osim što je nagovorio Daniela Levyja da otvori novčanik tijekom pandemije, doima se jedinstveno pogodnim za ove zlosretne okolnosti. Jürgen Klopp izgleda umorno. Pep Guardiola izgleda umorno. Ole Gunnar Solskjær ima stakleni pogled i djeluje pomalo bolesno, kao čovjek ovisan o ribljem ulju. S druge strane, Mourinho je rođen umoran i svoj je umor pretvorio u vrlinu. Radi se o čovjeku koji je doslovce cijeli svoj mandat u Manchester Unitedu proveo naručujući hranu u hotelsku sobu. U ovoj sezoni u dva mjeseca već je odigrano 15 utakmica. I onda on jednostavno raskopča svoju hudicu, namršti se i krene u još jedan dan gaženja snova.

Mourinhova biografija iz 2014. godine koju je napisao Diego Torres, iznijela je njegov manifest reaktivnog nogometa, definiranog očiglednim bogohuljenjem kao što je "u utakmici će pobijediti momčad koja počini manje pogrešaka" ili "tko ima loptu, ima i strah". Ipak, pročitajte tu biografiju danas i ono što će vas zaokupiti nije koliko se zastarjelom čini, nego koliko je važna za trenutnu klimu. U vrijeme straha, kad je svatko ranjiv, kad svatko griješi, Mourinho će ostati posljednji, svladat će vas i oteti vam plijen, on je pljačkaš u svijetu razbijenih prozora.

Nogomet nikad nije bio samo vježba u maksimi i dogmi, nego igra dovitljivosti i prilagodbe. I ako je posljednjih godina engleski nogomet pripadao ideolozima i perfekcionistima, možda će sljedeće poglavlje pripasti pragmatičarima. Igra lažnog zvuka publike i propusta u koncentraciji za 14.95 funti pay-per-view po utakmici. Možda je ovo Mourinhov pravi poziv, prljav čovjek za prljavu igru, zaključuje Liew u svom komentaru.