KAKO je nedavno najavio klupski predsjednik Ivan Meštrović, ovih dana trebala bi započeti gradnja novog stadiona NK Osijek. Već u sezoni 2020./2021. osječki prvoligaš trebao bi se iz Gradskog vrta preseliti u novi nogometni dom vrijedan oko 35 milijuna eura. Zasad bezimeni stadion imat će oko 12.000 mjesta na tribinama. Skromna i neambiciozna brojka, kako i dolikuje gradu koji trenutačno nema više od 90-ak tisuća stanovnika.

Pozdravljam svako ulaganje u zapuštenu nogometnu infrastrukturu u Hrvatskoj, pogotovo ako neophodni novac ne dolazi iz javnih fondova, odnosno ako je investitor sam klub. Budući da je novija povijest hrvatskog graditeljstva prepuna najavljenih, započetih i nikad dovršenih projekata, osječkim nogometašima zaista želim da se za 20-ak mjeseci presele na Pampas.

Međutim, statistika kaže da bi i taj, kapacitetom nimalo predimenzionirani stadion u posljednjih 27 godina bio rasprodan najviše pet-šest puta. Redovito se radilo o utakmicama europskih kupova, poput onih prošlosezonskih protiv PSV-a i bečke Austrije, kad se na tribinama našlo oko 14.000 gledatelja. Ove sezone entuzijazam navijača NK Osijek kao da je splasnuo. U drugom pretkolu Europske lige, Glasgow Rangers gledalo je tek 7000 ljudi. Brojke u Prvoj HNL još su tužnije. Prosječno je Osijek kroz 18 utakmica prošle sezone u Gradski vrt privukao tek 3214 gledatelja. Ipak, nije na meni da sumnjam u poslovnu logiku i ambiciozne planove suvlasnika Osijeka Lőrinca Mészárosa i Ivana Meštrovića.

Zagrebu ne treba stadion za četiri utakmice godišnje 

Kudikamo veći problem rađa se dvjestotinjak kilometara zapadnije, u hrvatskoj metropoli čiji je gradonačelnik obećao da će sagraditi nacionalni stadion. Za tu svrhu iz ladice je izvučen projekt "Plavi vulkan" arhitekta Hrvoja Njirića iz 2008. godine. Milan Bandić već je pozvao Vladu RH i Hrvatski nogometni savez da s Gradom Zagrebom sudjeluju u financiranju i izgradnji stadiona od 35.000 mjesta u Blatu, koji bi koštao do 120 milijuna eura.

I ja bih volio da Zagreb napokon dobije moderni i komforni stadion. I to će se svakako dogoditi prije ili kasnije, ali u ovom trenutku ne postoji nijedan sportski razlog da se započne s izgradnjom novog stadiona u Zagrebu. Nogometna reprezentacija koja je prije nekoliko tjedana osvojila svjetsko srebro, obično godišnje na hrvatskom tlu odigra četiri utakmice. Aktualna HNS-ova administracija, naime, forsira da se prijateljske utakmice igraju u inozemstvu. Osim toga, HNS-ov direktor za natjecanja, infrastrukturu i razvoj nogometa Marijan Kustić dao je dodatni "poticaj" Bandićevoj inicijativi rekavši kako reprezentacija sigurno neće igrati sve domaće utakmice u Zagrebu čak ni ako stadion u Blatu bude izgrađen.

Ima li onda smisla graditi novi stadion u metropoli zbog četiri utakmice koje će reprezentacija godišnje odigrati u svim hrvatski gradovima? Plava boja u nazivu Njirićeva projekta sugerira da bi na novom stadionu trebao igrati i Dinamo, što je sasvim logično. Financijski bi tako cijela priča dobila barem neki smisao, jer privatizirani hrvatski prvak mogao bi, primjerice, plaćati najamninu za korištenje "Plavog vulkana", a Grad Zagreb od prodaje maksimirskog stadiona može namaknuti novac za gradnju novog. Međutim, ni Dinamu ne treba stadion od 35.000 mjesta na tribinama.

Prošle sezone prosječno je utakmice 1. HNL u Maksimiru gledalo 4108 navijača. U okolnim zemljama takva gledanost usporediva je s Altachom (Austrija), Mariborom (Slovenija) i Trnavom (Slovačka), no radi se o gradovima koji su barem 10 puta manji od Zagreba u čijoj je široj okolici 2013. godine živjelo oko 1,1 milijun stanovnika. Vjerujem da ne trebam iznova objašnjavati zašto Zagrepčane već 15-ak godina ne zanima ono što Dinamo nudi, odnosno zašto klub koji je u posljednjih 13 godina osvojio 12 naslova prvaka bojkotiraju i njegovi vlastiti navijači. Bilo bi zaista naivno povjerovati da gledatelja nema zato što im Maksimir nije udoban.

Rukometne dvorane i danas stvaraju gubitke 

Paradoksalno je da trenutačno jedini hrvatski grad u kojem izgradnja novog stadiona ili temeljita obnova postojećeg ima nekog smisla, nogometna reprezentacija zaobilazi već pune tri godine. Hrvatska je posljednju utakmicu na Poljudu odigrala 12. lipnja 2015. protiv Italije u kvalifikacijama za Euro 2016. Tad se dogodila i ona nesretna svastika na travnjaku, a ionako loši odnosi između Hajduka i HNS-a dodatno su zatrovani do razine hladnog rata. I nikoga u hrvatskoj nogometnoj organizaciji to ne bi posebno zabrinjavalo da Split i Hajduk nisu jedini u tom društvu koji zaista imaju publiku. Hajdukovu utakmicu drugog pretkola Europske lige protiv sofijske Slavije nedavno je na Poljudu gledalo je 26.103 navijača. Dinamo je približan broj gledatelja (25.320) posljednji put privukao u rujnu 2016. kad je u Maksimiru u Ligi prvaka gostovao Juventus. No, navijači su ponajprije došli vidjeti Buffona, Mandžukića, Pjacu i ostale iz momčadi koja će te sezone zaigrati finale s Real Madridom.

Iako dijete rođeno u vrijeme kad je Hajduk osvojio posljednji naslov prvaka Hrvatske, u rujnu kreće u sedmi razred, Hajdukova je gledanost u 1. HNL rekordno visoka i posve netipična za hrvatski sport. Prosječno 12.000 navijača po utakmici prošle sezone ili dva i pol puta više od drugoplasirane Rijeke (4836). To je jasna demonstracija dalmatinskog dišpeta i podrške svome klubu u teškim vremenima Dinamove supremacije. Premda mi neke Torcidine ortodoksne metode nisu prihvatljive, respektiram njen odgovor i otpor nogometnim nasilnicima masovnim dolaskom na Poljud.

U takvim prilično poremećenim okolnostima i odnosima, bez jasne i dugoročne sportske vizije, financijske strategije i konsenzusa oko utakmica reprezentacije, zabosti prvu lopatu u temelje novog stadiona financiranog javnim novcem u bilo kojem gradu značilo bi krenuti putem koji smo već prošli s tzv. rukometnim dvoranama u Varaždinu, Poreču, Splitu, Osijeku i Zagrebu, te zadarskim Višnjikom. Hrvatske porezne obveznike te su dvorane koštale blizu dvije milijarde kuna, stvaraju i danas goleme gubitke i gotovo nikad nisu rasprodane. Neke od njih posve su nepotrebne, a sve su predimenzionirane.

Znam da Bandićeva građevinska operativa, željna izdašnih ugovora s gradskom upravom, već pocupkuje od nestrpljenja, ali mislim da svako monumentalno sportsko zdanje treba imati unaprijed određene korisnike, procjenu njihove gledanosti i prije svega dugoročno održivo financiranje. Čini mi se da ćemo ipak iskoristiti svjetsko srebro kako bismo iskopali tunel prije nego smo nabavili dovoljno veliko brdo, odnosno privatni interes opet ćemo zapakirati u javno dobro. Jer isti ti ljubitelji sporta koji ne hrle platiti ulaznice za Arenu Zagreb ili Maksimir, neće dolaziti ni na novi stadion. A vaših (najmanje) 900 milijuna kuna bit će nepovratno potrošeno...