LEGENDARNI hrvatski košarkaš Dino Rađa na svojoj službenoj Facebook stranici redovno objavljuje zanimljive priče koje je doživio za vrijeme svoje profesionalne karijere.

Rađa se ovoga puta prisjetio priče iz vremena dok je igrao u Grčkoj za Panathinaikos.

Rađinu priču prenosimo u cijelosti:

"Atenu san izabra najviše radi Piksija. Dočekalo me ka veliku zvijezdu u klubu, a novine i navijači s velikon skepson zbog kolina. Vrlo brzo je to selo na svoje misto. Doduše ima san problema sa suigračima, pogotovo Grci jer nisu navikli radit. Bilo je tu razbijanja boca, stolica i stolova. Godinama nakon mog odlaska kad bi sreja neke tada već poznate grčke igrače i reprezentativce rekli bi mi da su tih godina tek shvatili kako se postaje pobjednik. Zahvaljuju se do neba jer san in pokaza put prema gore i način. Ali djelon, ne ričima. Danas kad dođen u Grčku dočekan san sa većin poštovanjen nego doma. Inače, kako san u Bostonu treću godinu osjetija totalnu napadačku moć, tako san dolaskon u Pao osjetija da san obrambeno sazrija do kraja i da vodin ekipu za ruku u oba pravca. Totalna kontrola i nadmoć. Suigrač mi je bija famozni Byron Scott iz Lakersa. Odma smo osvojili prvenstvo protiv jakog PAOK-a sa Stojakovićen u glavnoj ulozi. Posli 14 godina osvojit titulu u Grčkoj donosi tretman božanstva. Drugu godinu opet dobro. Igramo finale play off-a protiv Olympiakosa i oni imaju prednost domaćeg terena. Nikad u povijesti grčke košarke se nije dogodilo da prvi u regularnom dijelu nije bija prvak. Oni su već slavili titulu a igrači trošili bonuse na auta. To znan jer san kasnije igra s njima. Jedino nisu računali na moju ludu glavu i ekipu koja je sazrila za pobjedu u gostima. Pred poluvrime gubimo 3 razlike i oni imaju napad. Promaše, ja skačen i u zraku gledan semafor. 2.6 sekundi do kraja. Izračunan u tren oka šta mogu, dva brza driblinga do centra i pali. Od table ka oko. Izjednačenje i momenat okrenut na našu stranu. Drugo poluvrime otvorimo sa 9-0 i do kraja nismo ispuštali prednost. Kad god bi prišli blizu rješava san teške stvari. Ili koševima ili otvaranjen prostora za druge. Naši navijači ludi. Panathinaikos gurnut u sferu ozbiljnih klubova i ulaganja. Ja zbog incidenta sa sinom predsjednika zajedno s Piksijen odlazin i ne osvajan titule prvaka Europe koje su došle ubrzo ali mi je to otvorilo neka druga vrata i neka nezaboravna životna iskustva vridnija od titule prvaka Europe.

Šta se tiče incidenta, lik nas je vriđa i pljuca nakon utakmice kad san još bija pun adrenalina i reakcija je bila instiktivna. U tom momentu ne triba ti puno. Neprimjereno s moje strane, ali jebiga. Baš ić mavat crvenon krpon isprid bika ljutog ka pas nije pametno. Posli par godina smo se čuli i izgladili sve skupa. 

Moran dvi pizdarije s Piksijen napisat. 

Zamisli ti njega da me izvadi iz igre kad ja to tako nisan mislija. Mater ja njemu, fala bogu on meni i nas dva kuma ne razgovaramo. Onda moja žena zove njegovu kad se sutra ide na put i ko vozi. Dolazimo jedan po drugoga i do aerodroma ni slova. Tako desetak dana komunikacija priko žena do prve dobre utakmice.

Prije svake utakmice imali smo isti ritual. Kava i sok od naranče. Jedna od prvih utakmica kad smo kretali s kave povuče on nezgodno pepeljaru koja padne i razbije se. Ja odigran briljantno tu utakmicu i svaka sljedeća kava mora bit isto radi grckog sujeverja. Dođemo u kafić i on stavi torbu odma do pepeljare tako da kad povuče torbu baci pepeljaru na pod. Ako ne pukne slučajno vrati je gori i ponovo povuče. Koliko ih je samo razbija u dvi godine. 

I još dva momenta iz Beograda i Zagreba. Idemo igrat kup prvaka protiv Zvezde. Ovi moji stave dva čuvara da me prate u stopu. Jedan isprid mene a jedan iza non stop. Spavaju priko puta moje sobe s otvorenin vratima. Jedan spava a drugi u sobi na stolici gleda moja vrata. Meni je sve to bilo bez veze jer nisan baš bojažljiv tip. Samo su mi stvorili nervozu bez potribe. Zna san di iden i pretpostavlja kakva će bit atmosfera. Čuja san fala bogu da mi jebu sve po spisku, da Tuđmana peču i okreću ali moja moć koncentracije je bila jača od svega. Toliko san izbacija sve suvišno iz glave da san odigra skoro savršenu utakmicu. Prvo poluvrime bez promašaja a sve skupa samo dva. Dvadeset i kusur koševa, ne znan ni sam više koliko skokova i ključna banana na plus jedan u zadnjoj sekundi na Rakočeviću. Kad san kasnije gleda snimku tek onda san čuja da su svih 40 minuta samo mene vriđali bez sekunde stanke. Gađanje kovanicama i svime šta in je došlo pod ruke. Just another day in office. Nema većeg gušta u nego takvoj atmosferi dobit i igrat dobro. 

Dođemo u Zagreb igrat protiv Cibone. Dolazin doma, svi prijatelji oko mene, a mi super favoriti. Prije početka Slavko Cvitković me moli da odma iza utakmice uživo iden na tv. Očekivali smo laku pobjedu i ja onako nezainteresiran previše krenen mlako u utakmicu. Oni vode stalno i meni dođe neki asist sam ispod koša. Zakucan onako mlako samo da ga stavin i onda kreće u dvorani skandiranje 'Dino, cigane'. Big mistake. Instant su mi narasli rogovi i pretvorija san se u samog Đavla. Zgazija san ih sam samcat, slavija svaki koš ka da je gol i provocira svih do te mjere da me Cvik nije tija primit na televiziju posli. U biti, ne diraj lava dok spava."