Poluvrijeme koje se ne može opisati

Razoružan sam pred zahtjevom opisa Realove igre tijekom prvog poluvremena u Rimu. Niti jedan smisleni uzorak kretanja u napadu, niti jedan igrač koji je stvorio višak, niti jedna vidljiva obrambena struktura ili strategija, niti jedan igrač koji je bitno odskakao od kronične apatije gostiju nije primijećen tijekom svih 90 minuta. 

Real je djelovao i igrao kao ekipa za koju postoji samo deset kvadratnih metara u kojima se nalazi lopta. To je otprilike prostor na kojem su odigrali cijelu utakmicu, bez ikakve povezanosti linija i bez ikakve kohezije i smislenosti s rasporedom ostatka igrača na terenu. Čak i kada bi na takvoj sitnoj površini zadržao loptu, Real nije imao opcija preko kojih bi je prenio na neki drugi dio terena. S obzirom na talent koji caruje na Bernabeuu, bilo je bolno i pomalo sramotno gledati kako je jedino donekle efikasno rješenje nabijanje dugih lopti i vjerovanje u to da Bale može u istoj večeri nekoliko puta oboriti svoj rekord na 50 ili 60 metara.

Mlada i potentna Roma mogla je i trebala voditi nakon dvije velike šanse i nedosuđenog jedanaesterca nakon prvog dijela. Nisu Rimljani pritom prikazali ništa spektakularno, ali su barem bili dorečeni - defenzivno su visokim pritiskom oduzimali Realu dah, dok su ofenzivno nastojali iskoristiti prostor iza leđa Realovih bekova, posebno pomoću Zaniola koji je iz sredine terena nastojao odvući Llorentea koji je bio ključ za defenzivnu stabilnost Reala. Svoju jasniju ideju nisu uspjeli okruniti vodstvom i onda su naučili lekciju koju zna već cijela nogometna Europa.

Realovske pobjede

Nogomet je, kao i publika koja ga konzumira, izrazito plodno tlo za stereotipe i mitove. Pa tako Nijemci uvijek zabijaju golove u posljednjoj sekundi, a Talijani uglavnom prolaze rezultatom 0:0. Real je u posljednjih pet godina uspio definirati svoj stil pobjeđivanja u Europi. Realovske pobjede su postale pojam za sebe, a karakterizira ih dugotrajna nemogućnost da nadigra suparnika, istovremeno preživi nekoliko zapucanih zicera protivnika, a potom se ukaže junak koji potezom deus-ex-machina rješava utakmicu. Real je vjerojatno jedina ekipa u Europi čiji su rezultati obrnuto proporcionalni kvaliteti igre i vjerojatno jedina koja ništa ne uči iz svojih pobjeda, jer ni sama ne zna kako je pobijedila. Ali u samoj činjenici da uporno niže baš takve pobjede leži istina da ga baš to čini možda i nejvećim šampionima u povijesti ove igre. Real Madrid ne igra nogomet. On jednostavno pobjeđuje. I po stoti put ću se naivno pitati - koliko dugo može trajati taj efekt koji neumorno kosi svaku logiku koju ova igra ima iza sebe?

Kakav je Solari skrbnik?

Prošla su dva mjeseca od večeri kada je Real na Bernabeuu Romu razbio 3:0 u jednoj od najboljih, najkreativnijih i estetski najdotjeranijih partija koje je pružio u Ligi prvaka godinama unazad. Tada sam, barem iz ove perspektive, apsolutno pogrešno prognozirao kako je glavni uzrok Realove bolje igre odlazak Ronalda čija je zahtjevnost gušila talent ostatka ekipe koji nikad nije došao u šansu predstaviti se u svom punom svjetlu. Danas, dva mjeseca kasnije, Realu bi itekako dobro došao ventil u liku Ronalda u kontranapadu. Realu bi još bolje došao netko tko uspješnije od Benzeme realizira šanse i polušanse, jer su ipak golovi oni događaji koji najefikasnije mijenjaju utakmicu i njezin tijek guraju na vaš mlin. Ali u sjeni odlaska jednog od najefikasnijih forova svih vremena, Realu je otišla još jedna figura, za sadašnje stanje možda i važnija. 

Zinedine Zidane za vrijeme svojeg trenerskog mandata na Bernabeu nikada nije oduševio ingenioznim taktičkim rješenjima i rijetko kad je Real na utakmici bio ekipa koja je bolje organizirana od suparnika. Ali Zidane je pobjeđivao. I pritom budio najbolje iz svojih igrača. Dapače, baš je tom, pomalo apstraktnom i teško objašnjivom sposobnošću, kreirao Real koji pobjeđuje realovski. Izostanak Cristiana Ronalda mogao bi objasniti Realove poteškoće u utakmicama u kojima je njegova klasa ono što čini minimalnu razliku nad suparnikom (čitaj: u derbijima), ali Ronaldov izostanak teško može objasniti strmoglav pad u kvaliteti izvedbe svakog igrača u svlačionici Kraljevskog kluba. Modrić, Kroos, Bale, Isco, Asensio, Ramos i Marcelo tek su sjene samih sebe otprije nekoliko mjeseci. Realova svlačionica je vrlo neugodno mjesto, jer nigdje ne postoji toliki disbalans između talenta i emocionalne nestabilnosti. I samim time izrazito je osjetljiva na promjene, posebno kada je otišao čovjek koji je služio kao amortizer za ego u svlačionici, koji lako i brzo razara sve linije u momčadi. 

Realov glavni problem je odlazak čovjeka koji je znao iz tavih karaktera izvući najbolje, bez sputavanja kompleksnim taktičkim zahtjevima. Pitanje je može li klub i dalje pobjeđivati na "realovski" način, bez Zidanea. Real je dječji vrtić i treba mu skrbnik. Solari je vatrogasno rješenje, paničan potez i reakcija na loš početak sezone. Ali baš je tako trener postao i njegov suigrač iz kultnih Galacticosa.