ONA STARA, dobra narodna kaže: “Pametnom je jednom dosta.”

Svakome, pa i Barceloni, jednoj od najjačih momčadi u povijesti nogometa, može se dogoditi da u nokaut-fazi Lige prvaka izgubi 3:0 ili 4:0. Jebiga, događa se. Loš dan, peh, protivnik u naponu snage, loša priprema, itd.

Dogodi se da PSG odigra briljantnu utakmicu u četvrtfinalu 2017. godine. Parižani su obrisali Park prinčeva s Barcelonom u prvoj utakmici, da bi u sramotnoj režiji Deniza Aytekina na Nou Campu izgubili 6:1 i ispali.

Ništa nisu naučili

Može se dogoditi i drugi put. Ne bi smjelo, ali može. Ali ne baš već u sljedećoj utakmici. Nakon što se čudesno provukla protiv PSG-a, Barcelona je u polufinalu u prvoj utakmici u Torinu opet dobila šamarčinu. Juventus ju je pregazio 3:0, na Nou Campu nije bilo Cuneyta Cakira i Barca je ispala. Svaki poraz, kažu, može biti koristan. Barcelona je mogla i trebala dobro analizirati ta dva debakla u Parizu i Torinu, izvući iz njih pouke i napraviti sve da joj se to više nikada ne dogodi, barem ne u ovakvom sastavu.

U takvim uvjetima, kad si jedna od najboljih momčadi na svijetu s jednim od najboljih igrača u povijesti u Leu Messiju, treći takav poraz je nedopustiv. Četvrti je, pak, za psihijatriju. Luis Enrique je otišao nakon katastrofe protiv Juventusa i još jednog europskog razočaranja, a na njegovo mjesto sjeo je Ernesto Valverde. Igru Barcelone teško je mogao pokvariti i rutinski je osvojio dva naslova prvaka, ali neobičan mentalitet koji se uvukao u Barcinu momčad očito nije mogao ili nije znao promijeniti.

Bez ikakvih problema Barcelona je prošle sezone prošetala kroz skupinu Lige prvaka, rutinski riješila Chelsea i u četvrtfinalu išla na Romu. Prvu utakmicu na Nou Campu dobila je 4:1, ali je rezultat bio potpuno suprotan zbivanjima na travnjaku. Sirota Roma si je zabila dva autogola, promašila je barem dvije velike prilike, a nakon što joj je Džeko dao kakvu-takvu nadu golom za 3:1 u 80. minuti, Suarez je u završnici zabio za 4:1. Činilo se da Rimljanima nema spasa, a u to su očito vjerovali svi Valverdeovi igrači i, što je najopasnije, sam Ernesto Valverde.

A on, kao i njegovi igrači, baš ništa nije naučio prošle sezone na Olimpicu. Završilo je 3:0.

Nevjerojatno je koliko ima sličnosti u ovom dvoboju s Liverpoolom i onom s Romom. I protiv Rome Barcelona je prvu utakmicu dobila nezasluženo uvjerljivo, najviše zahvaljujući pogreškama protivnika. Iako je imala golemu prednost, oba puta je išla na vrlo teško i neugodno gostovanje protiv momčadi kojoj žilama teče puno više adrenalina nego krvi i koja sadrži lakozapaljivi materijal u vidu Danielea De Rossija, Edina Džeke, Jordana Hendersona ili Jamesa Milnera. Objema uzvratnim utakmicama Barcelona je pristupila nedopustivo olako nadajući se da protivnik nema nimalo vjere u sebe i da će samog sebe pobijediti. Protivnik koji u momčadi ima jako puno igrača kojima je i najmanji poticaj, kao gol na otvaranju susreta, dovoljan da napale i sebe, i suigrače, i navijače. Psihološka priprema susreta bila je katastrofalna.

Katastrofalne reakcije Valverdea i cijele momčadi

Gotovo u istom trenutku kao na Olimpicu, u sedmoj umjesto u šestoj minuti, Barca je na Anfieldu primila prvi gol. Gotovo u istom trenutku kao na Olimpicu, u 54. umjesto u 56. minuti, Barca je na Anfieldu primila drugi gol. U takvim okolnostima, kaže Ćiro Blažević, treći gol pada sam od sebe, a onda je katastrofa samo pitanje vremena.

U obje utakmice neshvatljivo je zakazao Valverde koji: 1. nije uopće bio svjestan opasnosti koja mu prijeti u uzvratu nakon neuvjerljive igre u prvoj utakmici, 2. dopustio je protivniku da ga izdominira na isti način kao u prvoj utakmici i 3. nije znao reagirati na poluvremenu kad je već svima bilo jasno da mu je momčad u ozbiljnoj krizi. Jürgen Klopp je, s druge strane, utakmicu odradio fantastično.

I na Olimpicu i na Anfieldu Barcelona je imala i više nego dovoljno prilika da umrtvi protivnika i utakmicu odvede na svoj mlin. No u tim šansama njezini igrači kao da su se zafrkavali, nonšalantno su pucali u golmana ili kraj gola, a kad se svi ti preduvjeti poklope, onda u nogometu stvari često krenu u potpuno krivom smjeru, ali i potpuno zasluženo. Primit ćeš gol na otvaranju utakmice koji će raspaliti atmosferu, protiv tebe će u prvi plan iskočiti tipovi na koje uopće nisi računao, a ostale golove ćeš primati naivno, nesretno ili spektakularno.

Sve to može se dogoditi nekoj osrednjoj momčadi, ali ne onoj nakrcanoj zvijezdama te s kosturom ekipe koja je na okupu godinama, predvođena ponajboljim igračem na svijetu. I tu dolazimo do glavnog problema. Koliko god bila velika i moćna momčad, Barca nema vođu iako je većina igrača, uključujući i najboljeg na svijetu, već godinama na okupu. Nitko se ni u jednom trenutku utakmice na Olimpicu i Anfieldu nije muški izderao na onoga do sebe ili, ako treba, okupio igrače u krug, smirio ih i podijelio par savjeta. Ni igrači, ni Messi, ni trener.

Nakon što je pao treći gol, u prijenosu se jasno vidjelo kako su Messi i Suarez šutke gledali u daljinu kao da žele da ta noćna mora što prije završi, a ona im se prečesto u zadnje dvije godine vraćala. Ne znam kakvi su odnosi u Barcinoj svlačionici i tko je ondje šef, ali na terenu je jasno da šefa nema. Ako ga i ima, nitko ga ne sluša. Kad u momčadi imaš najboljeg igrača na svijetu, vjerojatno podsvjesno od njega očekuješ da u takvim trenucima nešto napravi. Ako već ne može zabiti gol, za što ga nitko ne može kriviti, onda barem da nekom gestom podigne momčad. Znaju to svi koji su barem jednom u životu igrali neki kompetitivni sport, pa makar i na kvartovskom turniru. Nije bilo pobjedničke momčadi koja nije imala nekoga tko će zaurlati i dignuti sebe i ostale. To je vrlo često bio najbolji igrač u momčadi, a ako on potone i zuri u prazno s rukama na kukovima, za njim tone cijela momčad.

Lionel Messi je vjerojatno bolji nogometaš od Cristiana Ronalda. Ili nije. Za mene je ta rasprava u suštini vrlo subjektivna. Kao Ferrari i Lamborghini, koji je kome draži. Ali kad treba povesti momčad, rasprave nema kao ni oko činjenice da nijedna momčad Cristiana Ronalda u najvećim, nokaut utakmicama nije potonula i gubila na takav način, 4:0, 3:0, 3:0, 4:0, kao Barcelona u zadnje dvije godine u nokaut-fazi LP-a. Bez ispaljenog metka, bez žara, želje i bez vođe. Ni Manchester United, ni Portugal, ni Real Madrid, ni Juventus. Znam, Ronaldov Juve je ove sezone senzacionalno izgubio od Ajaxa.

Događa se. Jednom.