GLEDATI današnji Juventus je mučno. Nogomet momčadi od 614 milijuna eura je negledljiv, a često i komično predvidljiv. Igra sastava Luciana Spallettija uglavnom se svodi na jalovo kruženje loptom oko kaznenog prostora protivnika, a onda sijevne kontra na nespretnu obranu i to je to. Po tom je receptu Genoa lako u srijedu došla do 2:0 pobjede.

Takvih poraza Juventus bi ove sezone mogao doživjeti još.

Ovaj Juventus je jadan

Bio je to treći poraz Stare dame u devet kola, za osmo mjesto u Serie A. Kvalitetom i prikazanim nogometom to je sasvim realno stanje stvari, no nije slabija forma najveća rana. Stvar je puno dublja. Problem je u mentalitetu i karakteru. Juve se bolno udaljio od svog slogana "Pobjeđivanje nije važno, to je jedino što se računa".

Konkretno, ovo je momčad nezainteresiranih mediokriteta u čijoj bi svlačionici Mario Mandžukić izvlačio uši beskarakternim zvijezdama. Zato je ovaj Juventus poučno i zabavno komparirati s karakterom jednog od najomiljenijih klupskih stranaca - ratnikom među ljudima i hrvatskom legendom.

Usporedba bljutavog i bezveznog Juventusa s likom i djelom Marija Mandžukića stvara izvrstan kontrast. Počnimo širiti priču jednim podsjećanjem. Juventus se Mandžukića riješio na način koji je teško spojiti s klubom kakav je nekoć bio. Maurizio Sarri ga je te 2019. izbacio s popisa za Ligu prvaka, hrvatski napadač trenirao je odvojeno od momčadi, a nekoliko mjeseci poslije otišao je u Katar.

Sjećate li se što je Juventus napravio Mandži?

Mandžo se tada skroz povukao iz Torina i gotovo nitko nije znao gdje je, samo zato što je klub odjednom odlučio napraviti sulud zaokret i od tvrdog stroja za pobjede postati atraktivna momčad koja pokušava igrati lijepo.

Ostalo je samo na pokušaju, a cijenu je među prvima platio pobjednik koji se bacao pred udarce, vraćao u obranu i zabijao golove kakve drugi nisu mogli ni zamisliti. Od tada Juventus nije samo promašivao s milijunskim transferima nego je sve češće djelovao kao klub koji ne zna kakve igrače želi. Posebno u kontekstu karaktera.

Poetski rečeno, možda je Juventus upravo takav odnos prema Mandžukiću morao platiti jadnom sadašnjošću. Godinama nakon što se odrekao igrača koji je utjelovljavao borbenost, žrtvu i momčadski duh, klub je potrošio stotine milijuna eura tražeći identitet koji je nekoć imao u vlastitoj svlačionici.

Zvuči kao nogometna karma, odnosno šamarčina Marija Mandžukića.

Promašena politika

Juve je od posljednjeg Scudetta 2020. potrošio 875 milijuna eura na nove igrače, promijenio pet trenera i četiri sportska direktora, nekoliko puta pokušao krenuti ispočetka, a i dalje ne uspijeva vratiti talijanski naslov u Torino. Ne uspijeva se ni približiti borbi za Scudetto, a u Europi je nebitan.

Još je poraznije kada se vidi koliko su za to vrijeme potrošili konkurenti i što su napravili s tim novcem. Juventus je u šest sezona ostvario neto transferni minus od 400 milijuna eura, nasuprot 340 milijuna Milana, 200 milijuna Napolija i 140 milijuna Intera. Dok su se ostali vraćali na vrh, Juventus je ostao bez Scudetta i bez jasnog odgovora na pitanje kakvu momčad uopće želi imati.

Juventus je plaćao desetine milijuna na pojedince poput Dušana Vlahovića, Arthura, Teuna Koopmeinersa te Douglasa Luiza, a nije dobio ni približno ono što je planirao: face koji imaju karakter te igrače koji se ne raspadaju čim stvari krenu loše.

Mandžukić kao simbol izgubljenog mentaliteta

Tako najčešće proradi nostalgija za prethodnom dekadom u kojoj je Juventus nanizao devet uzastopnih Scudetta. Briljirala su mnoga domaća imena poput Gigija Buffona, Giorgija Chiellinija i Andree Pirla, a stranci su se birali pomno.

Tu se opet vraćamo na Mandžu. Nije bio najskuplji igrač u timu, nije bio najveća zvijezda i nije imao potrebu stalno podsjećati okolinu kakva je zapravo igračina i mentalna gromada. Bio je to jednostavan tip koji se bacao pred Buffona kako bi blokirao udarce nakon prekida, vraćao se duboko u obranu, ulazio u duele i radio sve što je trebalo da momčad ostane čiste mreže.

A onda bi na nekoj drugoj utakmici zabio spektakularne škarice u finalu Lige prvaka protiv Reala Madrida. U jednoj slici Mandžukića stane ono što je torinski klub tada imao, a danas mu tako bolesno nedostaje: karakter, muda i pobjednički mentalitet.

Gdje je nestao pobjednički mentalitet?

Mandžukić je u Juventusu prihvatio i ono što bi mnoge aktualne zvijezde vjerojatno doživjele kao dramu. Massimiliano Allegri pomaknuo ga je iz sredine napada na lijevo krilo kako bi u sustav uklopio Gonzala Higuaína i druge, skuplje ofenzivce. Mandžukić nije tražio da se zbog njega mijenja cijela momčad.

Šutke i besprijekorno je ispunio ulogu koja je zahtijevala puno više trčanja, obrambenih zadataka i žrtve nego što se očekuje od klasičnog napadača. Nije zbog toga prestao biti opasan pred golom. Postao je idol navijača, jedan od pravih lidera i legenda kojoj su se posvećivali posebni transparenti.

Mandžukić je bio ključan zato što je razumio kako se pobjeđuju velike utakmice. Znao je kada treba stisnuti protivnika, kada sačuvati loptu, a kada pomoći beku. Nije birao situacije u kojima će njegova igra ispasti atraktivna, nego je odrađivao ono što je momčadi bilo potrebno.

Da stvar bude gora, klub u rosteru nema vrhunske talijanske nogometaše, što je posebna tema za neki drugi tekst. Danas je tu riječ o tek prosječnim igračima koji su daleko od bitnih uloga u reprezentaciji Italije, koja, znamo, nije igrala na Mundijalu od 2014. godine.

Najbolniji podatak za klub nije samo 875 milijuna eura spiskanih na transfere, nego usporedba s konkurencijom. U pet sezona od 2021./22. do 2025./26. klub je na plaće, amortizaciju transfera i troškove posudbi potrošio 1,64 milijarde eura. Inter je za iste kategorije izdvojio 1,26 milijardi, a Milan 1,03 milijarde.

Juventus je, dakle, potrošio oko 379 milijuna eura više od Intera, ali osvojio 76 prvenstvenih bodova manje u tom periodu. Zato Mandžukić danas djeluje kao čvrst podsjetnik na nešto što se ne može kupiti transferom.

Muha u autobusu

Juventus je godinama pokušavao kupiti povratak na vrh. Mijenjao je ljude u svim strukturama, ulagao ogromne iznose i svaki put uvjeravao navijače da je krenuo u novu fazu. Brzo bi se pokazalo da se stari problemi vraćaju pod drugim imenima jer na terenu nemaju lidere i muškarčine. Koliko današnjih igrača Juventusa ima mentalnu snagu Buffona, Chiellinija ili Mandžukića? Nula.

Današnje zvijezde morale bi najprije pogledati snimke Mandžukića kako se baca pred vlastitog golmana pri korneru, a potom uklizuje u borbi za neku naizgled nebitnu loptu uz lijevu aut-liniju. Zatim bi ga trebale pitati kakva je atmosfera vladala nakon poraza u onom Juventusu. Legendarna priča o klupskom mentalitetu iz 90-ih kaže da bi se nakon poraza u klupskom autobusu čula samo - muha.

Na kraju, ne mora svaki igrač biti ratnik na isti način niti svaki pojedinac može imati mentalnu snagu Marija Mandžukića, ali mora razumjeti što znači igrati za klub u kojem se jedino pobjeda priznaje. Taj mentalitet je ondje odavno izgubljen.

Talijanski gigant se pritom mora zapitati zašto mu nedostaje ono što se nekad podrazumijevalo. Mandžukić bi im, sasvim sigurno, imao što reći. A vjerojatno bi nekima prvo izvukao uši jer je neprirodno gledati ovako tup, jalov i prosječan Juventus.