Silovanje košarke
SILOVANJE košarke. To je najtočniji opis onoga što smo sinoć gledali u Gdanjsku. Prosječna i kvalitetom limitirana Poljska u ključnoj utakmici za plasman na SP u Kinu iduće godine pobijedila je nezainteresirane hrvatske zvijezde i dovela ih u situaciju da će Mundijal vrlo vjerojatno gledati preko TV ekrana. Hrvatskoj ostaje teorija, šanse za plasman i dalje postoje, no objektivno, nismo zaslužili otići u Kinu jer poraz u Gdanjsku samo je vrhunac devastacije hrvatske košarke koja traje više od dva desetljeća.
Da se razumijemo, Poljaci su odigrali prosječnu partiju, nisu domaćini pokazali ništa na čemu bismo im trebali zapljeskati. Osim želje i volje, a to je ono što hrvatska košarka traži već godinama.
Poljaci su igrali koliko su mogli i znali, dali su sve od sebe, svoj maksimum, a za jednu skupinu nezainteresiranih likova na čijim je dresovima pisalo Hrvatska, to je bilo više nego dovoljno.
Sreća da nećemo na SP jer ovo je zadnja šansa da krenemo od nule
Osim ako se ne dogodi neko čudo, Hrvatska neće na SP, a samim time neće ni na Olimpijske igre, što znači da nas neće biti na košarkaškoj mapi sve do 2021. Možda je tako i bolje. Svake godine se nečemu nadamo, vjerujemo, uvjeravamo sami sebe da je napokon došao trenutak da i mi prelomimo neke stvari, da se očistimo od luzerskog mentaliteta i da će onda kvaliteta i talent koje imamo donijeti rezultat. Umjesto toga, svake godina ista priča. Déjà vu. Šamar za šamarom, blamaža za blamažom. I koliko god poraz u Gdanjsku bio bolan, on je vjerojatno nešto najbolje što se moglo dogoditi hrvatskoj košarci. Sad ćemo imati dovoljno vremena dobro razmisliti što želimo, shvatiti gdje nam je mjesto i prema tome, ako ćemo biti mudri, postaviti temelje za budućnost.
Dosta je bilo nemara i improvizacije, hrvatska košarka zaslužuje lobotomiju
Jer dosta je bilo improvizacije, dosta je bilo hohštapleraja, dosta je bilo iživljavanja. Hrvatskoj košarci nužno je potrebna lobotomija sustava. Resetiranje. Noga u guzicu svima onima kojima do reprezentacije nije stalo i jedan novi, sasvim drugačiji početak. Lišen svih nerealnih ambicija i uvjeravanja da smo dobri i moćni, ali eto, uvijek nam je nešto, tako malo, nedostajalo za pravi iskorak. Netočno. Nije nama ništa nedostajalo, nije stvar u sreći, niti su nam suci krivi za sve te silne poraze. Nitko nam nije kriv. Krivi smo sami. Kriva je nebriga. Zapostavljanje. Zlostavljanje koje je stvorilo anarhiju, zaraženu atmosferu u kojoj i jako dobri košarkaši – a Hrvatska ih ima – na parketu djeluju kao skupina međusobno smrtno posvađanih neprijatelja.
Litva nam je pokazala što znači briga, a što nebriga za košarku
Litva je u petak rutinski pobijedila Hrvatsku. Litva koja je došla praktički u B sastavu lišena rezultatskog imperativa. Hrvatsku kojoj je gorjelo pod nogama i koja je igrala u gotovo najjačem mogućem sastavu, s četiri NBA igrača i sa Šarićem i Bogdanovićem, koji su nedvojbeno fantastični igrači. Hrvatsku su u toj utakmici uništili stanoviti Eimantas Bendžius, čovjek koji igra u Rytasu iz Vilniusa i košarkaš za kojeg su do petka čuli isključivo najzagriženiji fanovi europske košarke, te Žalgirisov Edgaras Ulanovas, solidan klupski igrač, ali ništa više od toga. E, tu sad dolazimo do one priče o brizi i nebrizi. U litvanskoj košarci točno se zna tko što radi, zašto se nešto radi i što će to na koncu donijeti. Zato takvim, ništa više nego solidnim igračima nije nikakav problem uskočiti u tenisice Sabonisa ili Valančiunasa. Jer tako su košarkaški odgajani. Litva kakva god da bila, kakvu god generaciju imala, uvijek će biti opasna jer ima jako dobro uhodan sustav. Kod njih sve se može mijenjati, no u sustav se nitko ne smije dirati. Mi takav sustav nemamo i posljedica toga je da četiri NBA igrača protiv bezvezne Poljske na parketu izgledaju kao igrači nekog hrvatskog A ligaša.
Tragični Zula na klupi tragične Hrvatske
Dražen Anzulović je zalutao na klupu reprezentacije. To je jasno. To vide i oni koji o košarci pojma nemaju. Tragikomično je gledati kako mu igra momčad i tužno je slušati njegove minute odmora koji obično završe nečim sasvim drugačijim od onoga što mu igrači odigraju na parketu. Ali, nije problem ni u nesretnom Anzuloviću. Njegova krivnja za ovo što se dogodilo u Gdanjsku je minimalna. Na koncu, nije on sam sebe doveo na klupu reprezentacije. Problem je puno dublji i bit će potrebno puno strpljenja, volje, želje, rada i vizije, da se neke stvari pokrenu i promijene.
Rađa i Stojko moraju odgovarati za ovo, ali zar stvarno želimo povratak na ono kad su hrvatskom košarkom harali mutni likovi s margine, bivši suci i politički uhljebi koji su nas doveli tu gdje smo sad?
Talenta imamo. Nikad to nije bilo sporno. To nam je pokazalo i ovo ljeto. No pitanje je imamo li ideju što s tim momcima napraviti i kome ih dati u ruke. Pogrešno bi bilo nakon ove blamaže tjerati Rađu i Vrankovića. Naravno da je dio krivnje i na njima, jasno je da bi i oni trebali dati neke odgovore, međutim, alternativa je povratak na ono staro – da hrvatsku košarku prepustimo mutnim likovima s margine društva, bivšim sucima i političkim uhljebima koji su hrvatsku košarku najprije otuđili od košarkaša, a onda je zakopali u mulj iz kojeg se ista i danas nemoćno koprca.
Želimo li to, u redu, samo to onda treba jasno kazati. Međutim, smatramo li da za hrvatsku košarku ipak ima neke nade, dajmo ovim ljudima još jednu šansu da ispune obećano – da će razbucati sve što se razbucati da, da će ozbiljno razgovarati sa svakim igračem i vidjeti želi li taj igrati za reprezentaciju ili ne, te da će dati povjerenje nekome tko na klupi zna što radi.
Resetirajmo se, krenimo od nule, kako na parketu, tako i na klupi
Smatram da bi bilo posve pogrešno vraćati se na imena koja su u ovih 15, 20 godina prodefilirala kroz hrvatsku košarku. Ako želimo novu, svježu, luzerštinom i porazima nezaraženu krv na parketu, onda bi bilo pogrešno te klince dati u ruke onima koji su stigmatizirani. Ništa dobro to ne bi donijelo. Želimo li svježinu na parketu, onda bi bilo krasno da isto to dobijemo i na klupi. Damir Rajković ljetos je napravio pravo malo čudo s U-20 reprezentacijom. Momčad limitiranu kvalitetom doveo je do europskog srebra. Ako je vjerovati Rađi i Stojku, budućnost hrvatske košarke upravo leži na tim momcima te onima koji su prije mjesec dana u Novom Sadu uzeli europsko zlato. Njima treba jedino stručna ruka koja će ih pravilno voditi i usmjeravati. Rajković mi se čini kao idealan izbor.
Pitanje je jedino slažu li se s tim oni koji o svemu odlučuju.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati