Nisu Redsi izgubili finale Europa Lige i dobitnu srećku za jack pot težak barem 30-ak milijuna, zvanu izravni ulazak u Ligu prvaka, nego su ih Rojiblancos osvojili i to uvjerljivo i superiorno. Podsjećamo, Sevilla je pobijedila u pet od posljednjih 11 izdanja Kupa Uefa/Europa Lige, što je pothvat vrijedan divljenja, a trijumfom nad Liverpoolom postali su prvi klub koji je osvojio tri europska kupa zaredom od najvećeg Bayerna u povijesti, Beckenbauerovog, Mulllerovog i Meierovog, koji je od '74 do '76 u svojim vitrinama držao Kup prvaka.

 

 

Ali, pustimo davnu povijest, Sevilla je dokazala da je sada puno bolja od Liverpoola, koji je barem klasu ispod kluba od kojeg je poražen u finalu. Mora se istaknuti da je pri tome u prvom dijelu Liverpool oštećen za nedosuđeni jedanaesterac, ali nitko im nije kriv što su se u drugom dijelu tek pojavili na terenu, kada Kloppovo urlanje i skakanje nije moglo spriječiti sjajnu igru Seville, a još manje prikriti limite Liverpoolove momčadi u kojoj su Sturrdige remek-djelom od gola i dvosmjerni Clyne jedini bili na razini značaja utakmice.

 

Unai Emery ne isfurava se kao lažno skromni "Normal One" koji poput majmuna skače po terenu, udara se šakama i njima vitla zrakom, uživajući u ulozi vođe navijača, pri čemu je od Kloppove histerične, ali zapravo itekako proračunate "emotivnosti", iritantnija jedino lakovjernost kojom na to sve nasjedaju Englezi, poslovično fascinirani karizmaticima s kontinenta. 

 

 

Baskijski stručnjak nije model čiji lik će prodavati majice i krasiti zastave, ali dok švapski trener gubi sva finala i trofeje posljednjih godina, on ih osvaja i to s neusporedivo manjim budžetima i bez medijskog vjetra koji nosi njegovog konkurenta. Emery je Kloppa razgolitio i ostavio ne samo bez pehara Europa Lige ove te nastupa u Ligi prvaka sljedeće sezone, tako što su mu Krychowiak i N'Zonzi (Prvi doveden iz Reimsa, drugi u Engleskoj nije mogao dobaciti dalje od Stokea, ukupno plaćeni manje manje od 15 milijuna eura) zaustavili skupocjene brazilske velamajstore Coutinha i Firmina.

 

 

Do golova i pobjede došao je predvođen Gameirom (u finalu zabio sedmi gol u šest posljednjih utakmica EL), četiri puta jeftinijim i tri puta efikasnijim od Bentekea, zatim Cokeom, koji je više od pola karijere proveo u drugoj i trećoj španjolskoj ligi i koji je samo za ovo finale s njegove pozicije desnog beka prekomandiran na polušpicu e da bi od tamo zabio prve europske golove te Vitolom, koji ga je sjajno posluživao, a "jučer" je u klub došao također iz Segunde. Čak je i Daniel Carrico, s Vitolom starter u sva tri Sevillina pobjednička finala EL, u klub došao iz druge lige, u koju je ispao s Readingom, u kojem se nije uspijevao probiti u prvu momčad.

 

 

Ali, u Sevilli znaju kako se stvaraju pobjednici bez zvijezda, odnosno usprkos stalnim prodajama glavnih igrača koji su donosili naslove u Kupu Uefa/Europa Lige (Dani Alves, Jose Reyes, Frederic Kanoute, Luis Fabiano, Jesus Navas, Alvaro Negredo, Ivan Rakitić, Carlos Bacca...)  i dovođenjem neatraktivnih ili slobodnih zamjena; tako što je predsjednik Jose Castro kao strateški cilj odabrao Europa Ligu, a sjajni sportski direktor Monchi prilikom izlaznih transfera dogovarao visoke odštete, dok je dovodeći jeftine igrače, birao one koji će se proslaviti, a klub obogatiti. Svjestan da se budžetom, imidžem i snagom kluba ne može nadmetati s najjačima i najbogatijima u Ligi prvaka, odlučio je biti "prvi na selu", ali podcjenjivati Europa Ligu i njeno osvajanje makar metaforički, nikako nije fer, jer radi se o iznimno teškom i dugom natjecanju. Liverpool i Sevilla do Basela su nanizali po sedam protivnika, 14 utakmica i do finala se probijali sedam mjeseci. Koliko se Sevilla usavršila u tom iscrpljujućem pohodu, pokazuje što ga je prva prešla treću godinu zaredom.

 

 

Sevilla je u prvenstvu sezonu odigrala ispod njene vrijednosti, ali samo naizgled jednako razočaravajuće poput Liverpoolovog osmog u Premiershipu, djeluje njeno sedmo mjesto u Primeri, jer kao što smo istaknuli, riječ je o prioritetima i prilagođavanju ciljeva mogućnostima, a one su ove godine bile naizgled ograničene jer je Sevilla bodove gubila protiv malih momčadi i loše igrala u gostima. Ali je zato u Kupu Kralja došla do finala u kojem ga u nedjelju čeka Barcelona, a na velikim utakmicama u Primeri na svom terenu bila je sjajna i pobijedila Barcelonu, Real, Villarreal, te u Ligi prvaka Juventus i Borussiju (M), dok je u Europa Ligi preskakala sve prepreke zbog već istaknutog iskustva i velikih uspjeha u nokaut fazama europskih natjecanja. 

 

 

Redsi su ove sezone također nanizali par skalpova u sjajnim predstavama, ali s obzirom kako igraju City, United ili Chelsea, složit ćete se da su puno vrijednije Sevilline pobjede. Apsolutni pobjednici EL imaju više iskustva u velikim utakmicama, posebno europskim. Ovo proljeće donijelo je i Redsima kontinentalne trijumfe za pamćenje. Manchester, Borussiju (D), Villarreal izbacili su u transu, ali na vlastitoj koži spoznali su da su dio spomenutog iskustva i porazi, a ovaj pokazuje koliko je Liverpool već godinama daleko od elite kojoj stremi i među kojom je nekad davno bio. 

 

 

Ako ćemo biti zlobni, možemo reći da ga je Sevilla namagarčila i tako što mu je za velike pare (16 milijuna eura) uvalila razorno učinkovitog petokolonaša Alberta Morena. Kako sada smiješno, pa čak i cinično, zvuče riječi Liverpoolovog lijevog beka (rođenog i odraslog u Sevilli, gdje je prošao sve kategorije) kada je prije finala poručio da "neće slaviti golove i pobjedu protiv matičnog kluba". S obzirom na sumnjivo katastrofalnu predstavu na lijevom boku Redsa, gdje je dvostruki strijelac Coke, ali i svatko tko je želio, nesmetano prolazio, kao i činjenicu da je za trijumf kluba koji ga je stvorio, Moreno zaslužan kao i spomenuta Sevillina trojka, detektor metala na aerodromu mogao bi otkriti da iz Basela u Liverpool leti sa zlatnom, a ne srebrnom medaljom.

 

 

Za razliku od Seville, koja zna odabrati prioritete, Liverpool je žrtva vlastite megalomanije i života u prošlosti, ali daleka su i davna vremena Dalglisha, Sounessa, Toschaka, Keegana, Paisleya i Shanklyja, na koja se pozivaju navijači Redsa na njihovim zastavama gdje se ponose da su "najveća britanska europska elita". U finalu Europa Lige Sevilla je sjajno pokazala koliko se u zadnje vrijeme zapravo pretjeruje slavljenjem osmoplasirane momčadi nikad gore Premier League, kao i koliko je podcjenjivački bilo ono što su mnogi radili - svodili dvostruke uzastopne pobjednike natjecanja na statiste (Sevilla je čak formalno i bila "gost" na ovoj utakmici) kojima može biti čast što će uveličati još jednu noć iz snova jurišnika u crvenom, koji će do novog trijumfa za spektakularno pretvaranje izgubljene sezone u bajkovitu i bogatu, predvoditi njihov trener, naravno, stisnutih pesnica i s kretnjama orangutana na speedu, čime će u trans bacati ne samo onih 11 na terenu, nego i "100 tisuća" navijača kojima je poručio da se izvole nacrtati na švicarskim tribinama.

 

 

Međutim, baš ništa od toga: Razvikani i skakutavi Kloppo prespavao je najvažniju utakmicu otkako je preuzeo Liverpool i čiji mu je ishod osim ove, itekako određivao i iduće sezone na Merseysideu. Iako je u minus dva upao u 70. minuti, još dragocjenih deset je izgubio prije neuspješnog pokretanja opće ofenzive. Ništa nismo vidjeli od glavnih obilježja Jurgenovih Redsa - umjesto glasovitog gegenpressinga svjedočili smo polaganoj predaji brutalno učinkovitoj Sevilli. Protiv Liverpoola koji je u drugo poluvrijeme odradio a ne igrao, mogla je slaviti i uvjerljivije. U minutama i sekundama kada su se igrači Liverpoola ovog proljeća iz luzerskog groba uzdizali do živućih legendi vidjeli smo tek bezidejnost, sporost i kikseve, pri čemu se s dva posljednja obilježja isticao i Dejan Lovren, jedan od najgorih u finalu.

 

 

U opće crnilo crvenih uklopili su se i navijači. Iako ih je bilo gotovo tri puta više od Sevillinih, anfieldsku atmosferu stvarali su samo dok je njihova momčad vodila, a kada je bilo najpotrebnije ušutjeli su, da bi se na kraju javili s YNWA, ali odrađenom poput posmrtnog marša, jer bilo je jasno da je Kloppova šok-terapija euforijom završena i da se Liverpool čak i s trenerom koji je "podigao ne samo igrače i navijače, nego i grad" (Steven Gerrard), vraća na pozicije iz ere bezmudog i beskrvnog Rodgersa.

 

 

Klopp je preuzimanjem kluba u listopadu procijenio je da mu je Europa Liga, odnosno njeno osvajanje, jedina mogućnost hvatanja Lige prvaka, pa je za razliku od ostalih menadžera engleskih klubova, koji EL tretiraju poput Liga kupa, kao natjecanje iz kojeg je poželjno što prije ispasti i igrati s rezervama, još u skupini igrao s najjačom momčadi, a ulaskom u nokaut fazu i epskim okršajima i pobjedama, među navijačima je ovo natjecanje poprimilo kultni status. Ali, to je bio dvosjekli mač koji je Klopp na kraju uhvatio s pogrešne strane, jer sve svoje i navijačke nade položio je u konačnu pobjedu u EL, te je par zadnjih prvenstvenih kola igrao s kombiniranim momčadima i zato bilježio lošije rezultate. Tužni, da ne kažemo tragični epilog: Četvrto mjesto Premier League, koje vodi u LP, pobjeglo mu je je za samo šest bodova, dok je porazom u finalu EL ostao bez cilja i preko europske prečice.

 

Širenje euforije nastavlja biti Kloppova misija. I dalje uživa povjerenje i ljubav svih u klubu i oko njega, a simpatije je dobio i time što je preuzeo krivnju za loš rezultat i još goru igru u finalu EL. Ali činjenica da Liverpool iduće sezone neće igrati Ligu prvaka, te da je još jedna izgubljena i to porazima u dva finala (osim EL, izgubili su i Liga kup od Cityja), porazno djeluje po klub, momčad i trenera na nekoliko razina i trebat će im dugo da se oporave od ovog neuspjeha, kako emotivno, tako sportski i financijski. Poznato je da Klopp ekipu koju nije stvarao, nego je naslijedio, želi redizajnirati po svom ukusu, za što su mu potrebna barem četiri vrhunska igrača koji sukladno tome i koštaju.

 

Međutim, nakon stotina milijuna funti bačenih da bi klub držao sredinu Premiershipa, a u Ligi prvaka mogao pobijediti jedino Ludogorec, pitanje je koliko će mu američke gazde odobriti sredstava za ljetni prijelazni rok, kada ostaju bez već ukalkuliranih desetaka milijuna prihoda od LP. Igranje za Liverpool, pod Kloppom i pred Kopom i dalje nosi seksipil za privlačenje novih igrača, ali niti će budžet za pojačanja biti onakav kakav bi bio da je Liverpool osvojio EL i tako ušao u LP, niti će najbolji svjetski igrači pohrliti u klub koji usprkos svim atrakcijama, još jedne sezone ne nudi igranje u Ligi prvaka. Jedina utjeha Redsima je što će se sada potpuno fokusirati na Premier League, pa tamo bez europskog balasta mogu ući u bitku za naslov, uostalom kao i prije dvije godine, a na ljeto nas ionako čeka novo miješanje karata u Engleskoj, nakon ovosezonskog debakla velikana, pa tako i Liverpoola.