MATJAŽ KEK se u lipnju vratio na Rujevicu, gotovo osam godina nakon što je napustio klub u kojem je stekao status besmrtnika. Čovjek koji je Rijeci donio prvi naslov prvaka, dvostruku krunu i neke od najvećih europskih pobjeda u njezinoj povijesti ponovno je sjeo na klupu. Bio je to potez kojim je Damir Mišković oduševio navijače, ali četiri i pol mjeseca kasnije sve je teže objasniti što je Rijeka njime zapravo željela postići.

Ne zato što je Kek loš trener ili zato što Rijeci prijeti katastrofa. Ona se i ove sezone bori za europske pozicije, a Kup joj ostavlja mogućnost osvajanja trofeja. Problem je u tome što Rijeka trenutačno nije klub kojem nedostaje posljednji korak do velikog rezultata. Ona je klub kojem je potreban novi početak, a Kek nije doveden da bi ga gradio.

Rijeci treba nešto sasvim drugo

Rijeka danas nema momčad za ravnopravnu borbu s Dinamom i Hajdukom. Nema ni financijsku moć kojom bi taj jaz mogla brzo zatvoriti. Njezina je realnost razvijati igrače, podizati im vrijednost i graditi novu momčad prije nego što ostane bez najvažnijih pojedinaca.

Toni Fruk najbolji je primjer. Godinama je najvažniji Rijekin igrač i najveći potencijalni izlazni transfer, ali već na zimu može dogovoriti besplatan prelazak u drugi klub na ljeto. Rijeka neće samo izgubiti jednog od najboljih igrača svoje moderne povijesti, nego će ostati i bez ogromnog ulaganja koje se tiče otkupa njegovog ugovora od Fiorentine. Mišković tvrdi da se radi o cifri od četiri milijuna eura.

Ova sezona zato je trebala poslužiti i za pripremu života nakon Fruka. Rijeka je trebala stvarati nove nositelje igre, razvijati mlade igrače i izgraditi sustav koji neće ovisiti o jednom izvanserijskom nogometašu. To je posao za razvojno orijentiranog trenera, kojem će klub dati vrijeme i određenu toleranciju na rezultatske oscilacije.

Kek je u Rijeku došao kao trener od kojeg se očekuju pobjede. To je sasvim razumljivo s obzirom na njegov status, ali mnogo je teže objasniti zašto je takav trener idealan za ono što ovoj Rijeci zapravo treba.

Kekov nogomet i Rijekini igrači govore različitim jezicima

Postoji i problem koji je bio vidljiv već onoga dana kada je Kek predstavljen. Ova momčad jednostavno nije građena za njegov nogomet. Kek je najveće uspjehe ostvarivao s fizički moćnim, intenzivnim i okomitim ekipama.

Njegova Rijeka mogla je agresivno pritisnuti suparnika, osvojiti loptu i s nekoliko brzih dodavanja doći pred gol. Imala je igrače koji su mogli ponavljati sprintove, napadati prostor i u velikom broju ulaziti u završnicu. Takav nogomet traži specifične profile, a ne samo kvalitetne nogometaše.

Dobar primjer bila je i kasnija Rijeka Željka Sopića. Marko Pjaca i Marco Pašalić davali su joj brzinu i prodornost na krilima, Lindon Selahi pokrivao golem prostor u sredini, a Toni Fruk i Niko Janković mogli su igrati visoko bez straha da će se iza njih raspasti ostatak momčadi.

Današnja Rijeka nema takve temelje. Tiago Dantas, Fruk i Samuele Vignato najopasniji su kada imaju loptu, kada mogu kombinirati na malom prostoru i kada se igra odvija kroz njihove tehničke kvalitete. Dantas neće postati Selahi ako ga se dovoljno dugo tjera da trči, baš kao što Fruk neće postati klasični tranzicijski igrač samo zato što je to trenerova želja.

Rijeka pokušava igrati brže i izravnije, ali nema dovoljno igrača koji bi u takvoj igri stvarali prednost. Istodobno se odriče dijela kvalitete koju njezini najbolji pojedinci imaju u drukčijem sustavu.

Zašto je Rijeka potrošila Victora Sancheza?

Upravo zato odlazak Victora Sancheza danas izgleda još nelogičnije. Španjolac je imao svoje probleme u HNL-u, ali njegov nogomet bio je mnogo prirodniji ovoj momčadi. Dantas i Fruk mogli su diktirati tempo, momčad je imala jasniju strukturu u posjedu, a Sanchez je pokazao da s takvim pristupom može biti ozbiljan i u Europi.

Rijeku je odveo do osmine finala Konferencijske lige, prvog europskog proljeća nakon 46 godina. Pobjeđivao je Spartu Prag i Omoniju, remizirao sa Strasbourgom i Šahtarom te ostavljao dojam da se na tom temelju može graditi nešto ozbiljno. Četvrto mjesto u prvenstvu nije bilo sjajno, ali bilo je dovoljno razloga da ga se zadrži i pruži mu još jedna sezona.

Umjesto toga, Rijeka je promijenila trenera, ali nije promijenila momčad. Dovela je stručnjaka čiji nogomet traži drukčije igrače, a zatim očekivala da se postojeći kadar prilagodi njegovim zahtjevima. To je prije svega problem sportske politike, a tek onda Kekov problem.

Ni rezultati ne opravdavaju zaokret

Ispadanje od Midtjyllanda u kvalifikacijama nije tragedija. Danski klub kvalitetniji je i iskusniji europski suparnik, ali Rijeka u tim utakmicama nije pokazala mnogo toga što bi sugeriralo da pod Kekom gradi novu, konkurentniju verziju sebe.

U HNL-u je dojam još slabiji. Dinamo i Hajduk puno su uvjerljiviji iako igraju europske skupine, a Varaždin puno jasnije zna što i kako želi igrati. Rijeka oscilira od dobre utakmice do potpunog raspada, poput onoga protiv Slaven Belupa, kada je primila četiri gola.

Sezona traje više od tri mjeseca, dovoljno da se barem u naznakama vidi trenerov rukopis. Kod Rijeke se još uvijek teško može prepoznati što danas radi bolje nego na početku sezone.

Posebno je znakovita Kekova izjava nakon poraza od Dinama, kada je Varaždin i Istru spomenuo kao neku Rijekinu realnost. Možda je to objektivna procjena snage kadra. Ali ako je tako, još je teže razumjeti zašto je klub uopće posegnuo za svojim najtrofejnijim trenerom umjesto da je tu realnost prihvatio i počeo graditi novu momčad.

Gdje je nestao stari Kek?

Kekov prvi mandat nije bio poseban samo zbog taktike. Rijeka je tada imala karakter koji je gotovo potpuno odražavao njezina trenera. Bila je disciplinirana, agresivna, često neugodna i uvjerena da može pobijediti svakoga. Kek je od svojih igrača izvlačio maksimum, a momčad je djelovala kao da će ga slijediti u zadnji krug pakla ako im to naredi.

Današnji Kek ostavlja drukčiji dojam. Manje je one energije s klupe, manje autoriteta koji se mogao osjetiti i preko televizijskog ekrana. Nije riječ o tvrdnji da je izgubio svlačionicu ili trenersko znanje, nego o tome da onog mentaliteta svlačionice, na kojem je sagradio sve svoje najveće uspjehe, nema ni u tragovima.

Mišković je odluku donio iz nostalgije

Damir Mišković imao je dobre razloge poželjeti Keka natrag. Poznaje ga, vjeruje mu i Kek je i dalje ozbiljna trenerska marka za HNL standarde. Njegov povratak donio je i nešto što je teško kupiti bilo kojim transferom: oduševljenje navijača i osjećaj da se na Rujevicu vraća dio slavne prošlosti. Ali nogometne odluke ne mogu se donositi samo na temelju uspomena.

Kek je prvi put u Rijeku došao u klub koji je trebalo pretvoriti u pobjednika. Danas je došao u klub koji treba naučiti ponovno proizvoditi pobjednike. To nisu isti zadaci i ne traže nužno istog trenera.

Pitanje uopće nije može li Matjaž Kek još uvijek trenirati Rijeku. Naravno da može. Pitanje je što je i njemu i Rijeci ovaj povratak zapravo trebao.