Svjetsko prvenstvo više nikad neće biti isto. Razlog je novac

Svjetsko prvenstvo više nikad neće biti isto. Razlog je novac
Foto: Epa, Index

SVJETSKO nogometno prvenstvo kakvo danas poznajemo živjet će još samo četiri godine. Sljedeća svjetska smotra igrat će se prvi put u povijesti u kasnu jesen, od 21. studenoga do 18. prosinca 2022. u Kataru. Bit će to ujedno i posljednja završnica u kojoj će sudjelovati 32 reprezentacije. FIFA je, naime, još u siječnju 2017., dakle 17 mjeseci prije nego što je domaćinstvo dodijeljeno SAD-u, Kanadi i Meksiku, odlučila povećati broj sudionika završnog turnira na čak 48.

Za ovu dalekosežnu promjenu, zbog koje u povijest odlazi i aktualni sustav natjecanja s osam skupina inauguriran 1998. u Francuskoj, FIFA je ponudila dva klimava argumenta, dok se treći pod radnim naslovom “pohlepa” može iščitati između redaka. Međunarodna nogometna organizacija pronašla je, čini se, revolucionaran način za povećanje prihoda tako što će vrata završnice otvoriti gotovo četvrtini svoga članstva. Pritom će najveći gubitnik biti europski nogomet.

U novom sustavu natjecanja 48 reprezentacija započinje turnir kroz 16 tročlanih skupina. U svakoj se skupini tako igraju samo tri međusobne utakmice i potom dvije najbolje reprezentacije iz svake skupine nastavljaju natjecanje u šesnaestini finala (32 ekipe). Nokaut-faza turnira potom se igra kao i dosad, dakako uz jednu stepenicu više. Umjesto dosadašnje 64 utakmice, na cijelom turniru igralo bi se 80 utakmica. No finalisti bi kao i dosad odigrali sedam utakmica, a turnir bi i dalje trajao samo 32 dana.

Raspodjela mjesta po kontinentima otkriva prave motive i namjere FIFA-e. U Rusiji je nastupilo 14 europskih reprezentacija, a na SP-u 2026. godine, unatoč 50-postotnom povećanju broja sudionika, Europa će dobiti samo dva mjesta više. Istodobno Afrika s dosadašnjih pet skače na devet predstavnika, Azija s pet na osam, a Sjeverna i Srednja Amerika te Karibi s tri na šest ekipa. Jedno zajamčeno mjesto prvi put imat će Oceanija, a gotovo sigurno to će mjesto izboriti Novi Zeland.

Kakva je to logika i strategija razvoja da Južna Amerika sa svojih devet naslova svjetskog prvaka i CONCACAF zona sa samo jednom reprezentacijom koja nešto znači u svijetu nogometa (Meksiko) imaju isti broj predstavnika? Zašto na SP-u moramo gledati nedorasle reprezentacije poput Paname i Saudijske Arabije, a mjesta za Italiju i Nizozemsku nema? Je li pametno uvoditi sustav natjecanja u kojem će dvije trećine sudionika biti eliminirano nakon maksimalno 10 dana?

Glavni argument je novac 

Predsjednik FIFA-e Gianni Infantino rekao je, obrazlažući odluku o povećanju broja sudionika SP-a, da je njegova želja ”proširiti emociju sudjelovanja na što više reprezentacija”. Međutim, više vjerujemo tvrdnjama kritičara koji kažu da je Infantino dolazeći na mjesto predsjednika FIFA-e 2016. morao ponuditi neke jake argumente za svoj izbor. Otvaranje vrata završnice mnogim nacionalnim momčadima čiji su izgledi inače mršavi ili nikakvi, svakako je jak argument za Infantinov reizbor 2019. godine.

Drugi je Infantinov argument vezan za sadašnji sustav natjecanja, a odnosi se na treće kolo u skupinama. Činjenica je da se u tim utakmicama ponekad otvara mogućnost ”biranja suparnika” i namještanja, odnosno gubi se natjecateljska važnost, a predsjednik FIFA-e htio bi da mu svaka utakmica bude kompetitivna. Zato je čak predložio da se u svim utakmicama prvog kruga na SP-u 2026. u slučaju neodlučenih ishoda igraju produžeci i/ili izvode jedanaesterci. Možda ćete se sjetiti da se takvim sustavom igralo jugoslavensko prvenstvo od 1988. do 1991. Srećom, taj prijedlog (još) nije prošao.

Glavni argument – novac – FIFA je sakrila iza emocija i interesantnijeg natjecanja. Međunarodna je nogometna organizacija već desetljećima zapravo dobro uhodana tvornica novca. U prethodnom četverogodišnjem razdoblju, koje je završeno SP-om 2014. u Brazilu, FIFA je uprihodila 4,6 milijardi dolara, a potrošila samo 2,7 milijardi. Procjenjuje se da bi ova četveroljetka mogla završiti s prihodom od 5,7 milijardi, no čini se da ni taj enormni porast FIFA-i nije dovoljan.

Infantinu je jasno da dodatni prihod mogu generirati samo dodatni izvori. Iz Europe se teško može izvući bitno više novca za nogomet, pa nova tržišta treba potražiti u zemljama Afrike i posebice jugoistočne Azije. To su mnogoljudne zemlje poput Kine, Indije, Južne Afrike, Indonezije, Tajlanda, Vijetnama, Malezije, Filipina i drugih, koje skrivaju milijarde navijača/potrošača. To što slabo igraju nogomet, FIFA će riješiti otvaranjem dodatnih mjesta u završnicama svjetskih prvenstava za konkretne konfederacije. A zauzvrat će prihod svakog SP-a od 2026. biti milijardu dolara veći nego da se i dalje igra po dosadašnjem sustavu.

Sve te novotarije, pa i onu posljednju da SP 2026. organiziraju tri zemlje (uz najveću udaljenost između dvaju gradova od 4780 km) od kojih su dvije samo ”pomoćni kotači” (u Meksiku i Kanadi igrat će se samo po 10 utakmica), europski su klubovi i nogometni savezi dočekali s neprikrivenom skepsom. Međutim, jezik novca je univerzalan, svatko ga razumije i zato ne sumnjam da će Infantino u prepunoj blagajni FIFA-e pronaći iznos kojim će ”urazumiti” nezadovoljnike. The show must go on!

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara