REAL MADRID sinoć je u Kijevu pobjedom protiv Liverpoola u finalu Lige prvaka (3:1) uzeo četvrtu krunu u pet godina i osnažio poziciju ove generacije u povijesti nogometa. Nekoliko je ključnih trenutaka finala kojih ćemo se sjećati.

Tip o kojem ovisi finale

Onoga trenutka kada je Ramos kečerskim zahvatom ostavio Salahovu ruku ispod svoje, zbog čega je Egipćanin ozlijedio rame, finale je i simbolično završilo. Tip koji je stigao iz Rome s velikom dozom skepse odigrao je sezonu karijere i gotovo je nevjerojatno da je unutar samo jedne sezone postao tip o kojem ovisi finale Lige prvaka. S druge strane, Zinedine Zidane imao je luksuz igrača od 100 milijuna eura uvesti u igru u 60. minuti. To finale je upravo i riješio Gareth Bale, jednim od najboljih i jednim od najsmješnijih golova u povijesti finala. I upravo u razlici između tih dvaju igrača stane sva razlika Liverpoola i Reala. Liverpool osim Manea nema igrača koji može kontinuirano igrati 1 na 1, dok ih Real ima i na klupi. Sigurna je teza da je Liverpool utakmicu nastavio s postavom iz koje ni jedan igrač ne bi bio u početnom sastavu Reala.

Osim prvih pola sata, utakmica je imala konfuzan uzorak bez neke naročite dominacije i kvalitetne igre. A kad utakmicu odluče izolirani incidenti, obično se radi o grešci ili superiornom talentu. Oba faktora otišla su u smjeru Madriđana. Jurgen Klopp sinoć ništa krivo nije napravio.

Liverpool bolje startao

Liverpool je veći dio prvog poluvremena bio puno bolja ekipa. Salah i Mane pozicionirali su se iza leđa Kroosa i Modrića čime su bili otvoreni za dijagonalni pas iz vezne linije na kojoj opet nije bilo pritiska, prije svega zbog Ronaldovog i Benzeminog šlepanja u obrani. Realovi bekovi morali su ih tako preuzimati u sredini terena, što je ostavljalo bokove praznima. U prvih 30-ak minuta Liverpool je u 10 navrata stigao u situaciju da udarcem ili centaršutom ugrozi Realov gol. Linije Liverpoola pomicale su se harmonično što je i odbijene lopte učinilo njihovima – postojao je period od 10 minuta u kojem Real Madrid nije spojio više od dva dodavanja. Ono što se znalo je da takav period Liverpool jednostavno mora naplatiti golom, jer neće trajati zauvijek. Nažalost po njih, to se nije dogodilo, a pad je bio bolniji nego ikad.

Embed from Getty Images

Fantastični Dejan Lovren i Kariusovo prokletstvo

Ipak, Dejan Lovren odigrao je jednu od najkvalitetnijih utakmica u Liverpoolovom dresu. Ni kod jednog Realovog gola nitko nije mogao ništa osim Kariusa, a njegovo postavljanje, pravovremeni izlasci na loptu i duel igra bili su gotovo nepogrešivi. U tri navrata sam je zaustavio Cristiana Ronalda na širokom prostoru. Uz van Dijka je postao sasvim novi igrač. Iako nije glavna karika i vođa obrane, vrlo je važan. Ali u utakmici u kojoj on nije pogriješio, Karius jest.

 

Teško je opravdati ili objasniti prvi i treći Realov gol. Dok se kod Baleovog udarca može pričati o stotinki dekoncentracije, poprilično je nevjerojatno da se kod Benzeminog odbijanca nije pomaknuo metar u bilo koju stranu kako bi izbjegao takav rizik. Karius je na europskoj razini prosječan golman. I dok su puno veće i bolje golmanske face imale takve kikseve, on je imao „nesreću“ da se to dogodi u jedinoj utakmici njegovog života u kojoj će ga svi gledati. Kako obično i biva u savršenim ironijama, imao je dvije nadnaravno dobre obrane i reakcije. Ali ovo će zauvijek ostati „Kariusovo finale“, u spomen na nezahvalnost golmanske pozicije. Teško je reći čije suze bole, one Salahove zbog propuštanja utakmice, a vjerojatno i turnira karijere, ili one Kariusove koji je svjestan da je njegov profesionalni, ali i osobni život postojao prije i poslije ove utakmice. 

Zinedine Zidane, veliki srećković i još veći guru

Ni u jednom od tri finala u kojima je on trijumfirao njegova momčad nije razbila suparnika. Pritom su suparnici promašivali penale, ozljeđivali su im se najbolji igrači, njegov golman vadio je nemoguće, a igrači sami dobivali utakmice. Koliko je moćan Real Madrid, dovoljno govori činjenica da je sposoban pobijediti u finalu Lige prvaka na kojem se Cristiano Ronaldo nije pojavio. Količina talenta koju Zidane ima je nevjerojatna. I premda Francuz u već tri godine nije podigao obrambenu igru ekipe, niti dao konačnu smislenost i uigranost napadu, talent pobjeđuje.

Ipak, postoji i druga strana te medalje. Zidane je bio dovoljno hrabar da na klupu stavi tipa od 100 milijuna eura onog trenutka kada je vidio da se on i Ronaldo međusobno koče. Imao je dovoljno mudrosti i poniznosti da savršeno balansira svlačionicom nabijenom ego-triperima, a koja već ima povijest klanova i svađa. Zidane zapravo nije nogometni trener u klasičnom smislu. On je medijator između potreba, emocija i sposobnosti svojih igrača koji na psihološkoj razini savršeno pronalazi sitne kompromise koji ih guraju prema naprijed. Svaki Realov igrač djeluje kao da uživa na terenu i kao da je sasvim siguran u ono što radi. Postoji izreka da je pravi trener onaj koji učini da njegova ekipa bude više od zbroja svojih sastavnica. Zidane to nije postigao, već je njegov Real čisti zbroj najboljih izdanja svojih pojedinaca, koji nije uvećan ni za jednu decimalu. A u ovom trenutku je taj broj toliko velik, da je nedostižan za ostatak nogometne Europe. Ako su drugi treneri generacije puno bolji taktičari ili stručnjaci za tempiranje prvenstvene forme, tada je Zidane neprikosnoveni kralj koordinacije i centriranja više usijanih glava u istom smjeru. Jer samo vrhunski psiholog može kaotičnu i iracionalnu svlačionicu i tribine Bernabeua držati pod kontrolom. A kad imaš igrača od 100 milijuna eura na klupi i suparničkog golmana koji igra utakmicu iz noćne more, to je sasvim dovoljno.