NIKOLA JOKIĆ ovih je tjedana jedna od najvećih zvijezda u svijetu sporta. Dvostruki MVP NBA lige ovog je tjedna odveo Denver Nuggetse do prvog naslova prvaka u povijesti, a svojoj riznici dodao i trofej za MVP-ja finala. Postao je peti srpski košarkaš s NBA prstenom, ali tek treći Europljanin, nakon Dirka Nowitzkog i Giannisa Antetokounmpa, koji je bio neosporno najzaslužniji za taj pothvat.

Osim njega, ovog je tjedna NBA prsten osvojio još jedan čovjek iz Srbije. Ognjen Stojaković zapravo ima duži staž u Denveru od Jokića i dio zasluga za to što su ga Nuggetsi 2014. odabrali na draftu, a posebno za njegovu transformaciju od bucmastog klinca s upitnim radnim navikama u najboljeg košarkaša na svijetu.

Taj 41-godišnji Beograđanin pomoćni je trener u Nuggetsima, čije su informacije o Jokiću pomogle klupskoj upravi da odluči potrošiti svoj izbor druge runde drafta baš na njega, i koji je kroz posljednjih osam godina proveo s njim tisuće sati na treninzima oblikujući ga u najsvestranije napadačko oružje u košarci.

U razgovoru za Index Stojaković je ispričao kako je uopće iz rada u mlađim kategorijama FMP-ja dospio u NBA, kako je vidio Jokića na početku njegove karijere, na čemu je s njim kroz sve te godine radio i kako je njihov odnos rastao od međusobnog živciranja i frustriranja do obiteljskog prijateljstva.

Kakvi su prvi dojmovi nakon osvajanja naslova prvaka?

Još nemam osjećaj što smo učinili, koliko je to velika stvar. Ne samo ja, nego nitko u klubu. Mislim da ćemo postati svjesni tek za par dana, možda za vrijeme parade. Prvi put smo u ovoj situaciji pa ni ne znamo kako se trebamo osjećati.

Kako je došlo do suradnje s Nuggetsima?

Koliko god glupo zvučalo, stjecajem okolnosti. Tadašnji generalni menadžer Tim Connelly ranije je radio za New Orleans Pelicanse kao asistent, a kako je odličan u skautingu, proputovao je cijeli svijet. Jedan od ljudi koji su radili za njega bio je Yarone Arbel, skaut iz Izraela, koji je bio upoznat s mojim radom u FMP-u i on me preporučio Connellyju.

Upoznali smo se, znali smo se nekoliko godina prije nego što će on dobiti posao u Nuggetsima. Znao je za potencijal igrača s naših prostora, njegova filozofija bila je internacionalna košarka. Skautirali su ljude s naših prostora i trebali su nekog odavde, tko se bavi poslom kojim se ja bavim.

Zbrojio je dva i dva i pozvao me, prvo na Ljetnu ligu, jer to je princip kako oni rade, da vide tko si, što si, kako se snalaziš u grupi s drugim ljudima... Poslije Ljetne lige su mi rekli da su zadovoljni i ponudili mi posao. Connellyju se svidjelo kako razmišljam i odlučio mi je dati šansu.

Što ste znali o Jokiću prije nego što ste postali dio Nuggetsa?

Vidio sam ga kako igra sa 17-18 godina za Megu, vidio sam da je jako talentiran i da može utjecati na igru na razne načine i znao sam za njegove radne navike, koje su u tom trenutku još bile jako upitne.

Došli ste u Denver 2013., a na idućem draftu Nuggetsi su odabrali Jokića, ali i Jusufa Nurkića. To ne može biti slučajno. Koliki je bio vaš utjecaj na njihovu odluku?

Pitali su me za mišljenje o tim momcima i ja sam im ga rekao. Je li bilo ključno to što sam im ja rekao ili to što su oni odradili svoj posao? Mislim da je prije ovo drugo, imaju gomilu ljudi, skauta, internacionalnih i lokalnih, naprave analizu, ali vole čuti mišljenje trenera, a ja sam ga dao o obojici. Nezgodno je da ja preuzimam zasluge iz jednostavnog razloga što se ti ljudi bave tim poslom.

Kad me Connelly pitao što mislim o Jokiću, rekao sam mu da ima potencijal da bude miks Dirka Nowitzkog i Marca Gasola. Mislili su da sam malo zastranio, ali to je bila moja anticipacija u kojem se smjeru može razvijati. 

Kako su izgledali ti treninzi na početku?

Kad je Nikola došao, počeo sam raditi s njim doslovno od prvog dana. Trenirali smo baš jako, to je bilo guranje u određenom pravcu, mijenjanje nekih navika i stjecanje drugih, mijenjanje načina njegove igre da bude uspješniji, što mu je na početku bilo teško razumjeti zašto i kako treba raditi.

Pokušavali smo da mu se igra bazira na njegovom osjećaju za loptu, floaterima, s lijeve noge, s desne noge, s obje noge, dizanje lakta u šutu malo više zato što nije atleta, ali je visok i dugačak, pa da bolje iskoristimo to što ima.

On je fenomenalan dodavač i razumije košarku. Kao dodavač moraš vezati obranu, a da bi to učinio, moraš ubacivati svoje šuteve. Kad vežeš obranu, onda si na svome i možeš raditi sve što znaš. Mladom igraču teško je shvatiti zašto sve to treba raditi i koliko će mu to pomoći.

Tako smo neke tehnike pokupili od Nowitzkog, neke od Marca Gasola, pa kad se pokazalo da je u tome uspješan, počeli smo dodavati druge stvari, malo Stevea Nasha, koji također nije bio atletski najbrži ni najeksplozivniji, a bio je jako uspješan jer je pogađao sve te šuteve iz reketa, s jedne noge, floatere...

Znate li kad su točno odlučili da će ga izabrati? Kako ste reagirali?

U trenutku kad je bio izabran. Nisam znao da će ga izabrati jer sam u to vrijeme bio u Beogradu i nisam sudjelovao u tim razgovorima. Oni su sakupljali informacije sa svih strana, pa tako pitali i mene za mišljenje.

Naravno da mi je bilo drago, ja sam emotivan i drago mi je uvijek kad je izabran netko s naših prostora jer prezentira našu košarku, mislim na jugoslavensku košarku generalno. Tko god s naših prostora je uspješan, to je odlična stvar.

Rekli ste da mu je na početku bilo teško prihvatiti neke vaše ideje, kakav vam je odnos bio na početku?

Došao je mlad, talentiran, još nije znao gdje je i zašto došao, što radi... Ja sam zamislio program što treba raditi i kako se razvijati, mijenjati neke navike i stvarati nove, posebno radne, što je u startu bilo najvažnije.

Zato mu na početku nije bilo jasno zašto nešto radi, ja sam gurao u jednom smjeru, on je imao neku svoju viziju, pa bi pitao "što će mi to, nikad to neću morati koristiti". I tako idemo gore-dolje. Ja dođem doma, kukam svojoj ženi, on kuka svojoj... 

Ali kako je vrijeme prolazilo, odnos se sve više razvijao, a prije nekoliko godina smo se počeli smijati jedan drugome na tu temu, on priča svoju verziju priče, ja svoju (smijeh). Najljepše je to što je taj odnos narastao do stvaranja povjerenja i prelaska u prijateljski, familijarni odnos.

Čemu se najviše opirao?

Nije mu bilo jasno zašto će mu trebati floateri i runneri, šutevi s jedne noge iz pokreta, pa sam mu objašnjavao da mora napraviti distancu između sebe i igrača jer će mu to omogućiti da približi obranu. Pa to šutiranje s više podignutim laktom, šutiranje s poludistance, sve ono u čemu je danas najbolji, zapravo najbolji na svijetu. 

Mladom igraču je teško shvatiti zašto mu nešto treba dok mu to ne postane prirodno koristiti u igri, a kad se to dogodi, onda se stvara povjerenje. Sve je to normalno, dio i trenerskog i igračkog posla. Igrači ti moraju vjerovati, a vjerovat će ti tek kad vide rezultate toga što rade.

Koliko je trebalo da to prihvati?

Kad je počeo pogađati i razumjeti, taj proces stvaranja navika trajao je neke dvije godine. Drugi igrači bi završili workout za 20 minuta, a njegov je trajao 30, 40 ili sat vremena. To je gomila ponavljanja, na primjer šutevi s poludistance koje prije nije koristio. Nije mu bilo drago što je morao ostajati i kad bi drugi završili, ali sve je to normalni proces stvaranja navika.

Kad su u klubu shvatili njegov potencijal? Ne da postane ovo što je danas, nego tek da bude neupitni startni centar.

Mislim da je bila utakmica sa San Antoniom koju je odigrao nevjerojatno. Utakmicu nakon toga je počeo u petorci, jedno je vodilo prema drugome, to je bilo negdje krajem druge sezone kad je preuzeo primat. Nakon te sezone trejdali su Nurkića, što je značilo da su Nikoli ukazali puno povjerenje.

Darko Rajaković godinama je kao pomoćni trener imao sjajne rezultate u radu s igračima, a sad je postao glavni trener Toronta. Jesu li i vas pokušali "ukrasti" drugi klubovi i zanima li vas posao glavnog trenera?

Iskreno, bio bih zainteresiran za ulogu glavnog trenera, ali idemo korak po korak. Najvažnije je biti normalan i ostati prizeman u cijeloj priči. To je velika mašinerija, treba izabrati pravu šansu. Ne očekujem da je sljedeći korak da budem glavni trener jer to ne ide baš tako, ali korak po korak. Ako radiš stvari na pravi način, vratit će ti se.

Kroz ovih deset godina napredovali ste u hijerarhiji, kako vam se uloga u Nuggetsima mijenjala?

Ljudi iz Europe ne znaju baš točno kako funkcionira sustav u NBA-u. Mene su doveli na najnižu, početnu poziciju. Prvu godinu radio sam na terenu i pomagao, radio video, sljedeće je bilo manje videa, više terena, a u trećoj ili četvrtoj sam postao direktor za razvoj igrača. Zadnje dvije godine imam titulu asistenta, uključen sam više u teren i strategiju. Tako to funkcionira u našem timu, kod drugih je možda drukčije.

Kakvi su vaši treninzi s Jokićem u ovoj fazi njegove karijere u odnosu na one u početnoj?

Kako je napredovao i dobivao sve više prostora da igra, više nismo mogli imati tako duge dodatne treninge, nego smo ih smanjili da bi bio efektivan kad igra. Sad dodajemo stvari koje vidimo u igri. Na primjer, u play-offu ga čuvaju na određeni način, a on nije bio uspješan kao obično, pa smo prilagođavali trening da bude uspješan u tim situacijama. 

Prethodne dvije sezone, dok su bili ozlijeđeni Murray i Porter, radili smo puno šire jer je izlazio iz puno većeg broja situacija. Ove godine kad su se oni vratili, smanjili smo workout jer je te dvije godine bio pod velikim opterećenjem i fokusirali se samo na srednji dio terena na kojem je najbolji, te naravno post-up.

To je živ proces. Mi to zovemo Nikolin paket, kombinacija treninga na kojima radi na postu, na nailu, paket tehnike i šuteva koje koristi iz pick and rolla, paket koji koristi iz bloka... Kroz godine smo sjekli stvari koje ne valjaju i dodavali one koje su mu potrebne. Ove godine smo dodali izolaciju na vrhu reketa, s kojom je bio vrlo uspješan.

Za vrijeme prekida zbog korone Jokić se stesao kao nikad prije. Kako ste došli do toga?

To je pitanje za kondicijskog trenera. Nikola je prelomio u svojoj glavi da želi ući u bolju formu, konzultirao se s njim i rezultat je bila ta drastična transformacija.

Svi znamo za priče o burecima i kolama, počasti li se i danas koji put?

Normalno, sve je to proces. To je kao kad roditelji pričaju kako si pojeo kilo sladoleda kad si bio mali pa ti je bilo muka pet dana. Sve je to dio procesa, odrastanja, priče. On je jako zdrava osoba, u mentalnom smislu, vidi se njegov životni napredak, ne samo košarkaški. 

Došao je s 19 godina kao dijete u stranu zemlju, pa ga gledaš kako odrasta, sazrijeva, sad je muž, otac... To je životni proces, samo što kod nas na Balkanu ljudi vole staviti etiketu, ali on napreduje kroz život i to se vidi.

Čime se počastio sad nakon osvajanja titule? Kako ste proslavili?

Hm, nije za medije (smijeh). Cijela svlačionica je bila napravljena kao neka diskoteka, pehar je bio tu, gomila šampanjca, dobili smo svi skijaške naočale jer se prskalo šampanjcem... Poslije toga su svi išli u klub, jedan igrač je sve organizirao. Bilo je lijepo i euforično. Ni ja se ne sjećam svih detalja, što znači da je bilo dobro.

Nikola je za vas rekao da ste mu prijatelj, mentor, veliki brat. Kakav vam je odnos izvan terena?

U tom dijelu uvijek emotivni dio izađe iz mene. Kad sam se počeo baviti ovim poslom, mislio sam da je moje da prenesem znanje na igrače, pa kad netko kao Nikola, tko je došao tu gdje je, kaže takve stvari o tebi, naravno da ti bude drago. Preponosan sam, presretan.

Prijateljstva koja stvaraš kroz sport, emocije koje sport nosi, to što dijeliš dobro i loše zbližava ljude. Drago mi je imati nekog takvog za prijatelja, izgradili smo taj odnos, pa čak i više od toga, obiteljski smo prijatelji. Dosta se družimo, i na ovaj razgovor kasnim jer sam bio kod njega. 

Što voli raditi, kakve aktivnosti?

Njegove aktivnosti najviše su vezane za obitelj, voli konje, dosta gleda konjske utrke, gleda utrke svojih konja, igra igrice kao i svi momci iz te generacije. Samo ne voli slavu, svu tu pompu jer je stvarno naporno, pogotovo nekome tko to ne voli. On je najnormalnija osoba na svijetu, pogotovo jer je teško ostati normalan uz svu tu slavu i sve što se događa oko njega.

Činilo se da ga je jako pogodilo što se još tri dana ne može vratiti kući zbog parade.

Mi nismo znali točno kad je parada. U suštini, čim završi sezona, gledaš da odeš kući. Svi smo mislili da će parada biti u srijedu ili utorak, pa ti to mijenja sve planove. On iskreno nije imao pojma kad je parada.

I što će sad, kakav mu je plan za ljeto?

Obitelj, prijatelji... Ima svoje prijatelje od djetinjstva s kojima se druži i s kojima ne mijenja odnos. Jako je zdrava osoba, teško je biti zdrav u ovo vrijeme. Nema nikakvog senzacionalizma, a najgore je to što sad to postaje senzacionalno, da se druži s ljudima s kojima je odrastao. Voli svoj Sombor i ne bi ga mijenjao ni za što na svijetu.

Dok ga gledamo koliko ga zapravo nervira cijela ova pompa, poznavajući ga, mislite li da postoji opasnost da nakon isteka ugovora odluči da mu je svega dosta, umirovi se i vrati doma u Sombor?

Ne mogu ja odgovoriti na to pitanje, ali on je zaista jedinstven, zadovoljan je, ispunjen, nema potrebe da se dokazuje ni bude nešto što nije. 

Sezona mu je trajala do sredine lipnja, a ove godine je i Svjetsko prvenstvo, nakon kojeg odmah počinju pripreme za novu NBA sezonu. Kako ga tretirati iduće sezone i olakšati mu, s obzirom na akumulirani umor?

Morat ćemo biti pametni u radu s njim, kako da dosegne vrhunac kad je najvažnije, dakle u play-offu. Treba mu dati što više odmora, što manje zahtjeva do nekog pravog trenutka, a za te prave igrače taj trenutak je uglavnom poslije All-Star pauze.

Konkretno, kad je prošle godine igrao za reprezentaciju, mi smo ove sezone smanjili i skratili workoute, sve smo smanjili da bi što odmorniji dočekao play-off. Kad god bi bio umoran u prvom dijelu sezone, dali bismo mu da samo šutira slobodna bacanja. 

Nije to samo fizički, nego i mentalni umor, sve to vuče jedno drugo. Do nekog trenutka ne treba forsirati, treba osjetiti igrača, vidjeti kako se osjeća, ako treba, dati mu slobodne dane. Sezona je vrlo duga, treba biti pametan.

Kako ostali igrači prihvaćaju rad s vama? Je li i oni sve prihvaćaju, ima li onih do kojih je teže doprijeti, ili baš zato što Jokić sve prihvaća, svi osjećaju da moraju i oni?

Naš posao kao trenera je da dopremo do tih igrača, a način komunikacije sa svakim od njih je drukčiji. Ne postoji formula, moraš shvatiti što je bitno kod kojeg igrača, koji dugmić trebaš pritisnuti da oni napreduju. Imaš igrače koji imaju velik ego, a opet moraš naći način da utječeš na njega, kako mu pristupiti i razgovarati s njim.

Ako imaš mladog igrača, moraš ga forsirati, gurati, jer oni još ne znaju što rade. S veteranima pak ne možeš komunicirati kao s momkom od 20-ak godina. Na nama je da pronađemo način kako im prići, bez obzira na to kakav im je ego.

Je li Jokić ikad pokazao ego?

Ma ima on ego, samo što ga pokazuje na drukčiji način. Kad kažeš ego, ljudi uglavnom misle na negativnu stranu. Svi mi imamo ego, samo ga ispoljavamo na drukčiji način. Zato je taj način komunikacije u jednom periodu ovakav, u drugom onakav, sve ovisi o igraču.

Što još mora popraviti da bi bio još bolji i mogao još dulje dominirati?

Ova je godina bila fenomenalna, bez obzira na titulu. Dominirao je igrom kontrolirajući ritam, to je posljednji košarkaški stadij, da znaš kad je pravi trenutak da preuzmeš odgovornost da poentiraš, kad da razigraš suigrače, koje suigrače, da kontroliraš ritam, da se igra brža ili sporija košarka, da staneš na loptu... 

On je kompletirao svoju igru, komunicira na klupi, pomaže, čak i uzme tablu i ponekad nacrta akciju, ovisno što osjeti da se događa na terenu. Košarkaški se zaokružio, a sad ima 27 godina i fizički dolazi do svog primea, dobiva mušku snagu, zrelost, osjetio je što je potrebno za pobjedu, dobio je nagradu za sve, prepoznaje ga liga... Ovo je samo prva stepenica u karijeri.

Mislite li da će ikad napraviti nešto što će kod njega samog izazvati oduševljenje?

Ma on ne pokazuje emocije, ali je jako emotivan. Čuva emocije u sebi i zato je za njega tako važno da bude okružen prijateljima, zato su mu tako bitni Sombor i obitelj, sve je to stres, pritisak, a on to nosi u sebi. Mi sa strane ne vidimo koliko emocija on nosi u sebi.