NBA LIGA

U eri svakodnevnog rušenja rekorda ovi će ostati netaknuti. Tri su razloga za to

U eri svakodnevnog rušenja rekorda ovi će ostati netaknuti. Tri su razloga za to
Foto: Getty Images / Guliver Image (ilustracija)

WILT CHAMBERLAIN nije bio samo najbolji strijelac. Bio je vodeći po broju skokova u 11 od 14 igračkih sezona. Često je u utakmici imao skokova koliko i cijele momčadi u današnjoj NBA ligi. Prije 50 godina je u utakmici protiv Boston Celticsa, u kojoj je njegova momčad pobijedila u produžetku, imao čak 42 skoka, što predstavlja njegovo najrelevantnije skakačko dostignuće gledano iz današnjeg konteksta. Chamberlainova dominacija nad Billom Russellom tako je zaključena tom izvanrednom izvedbom i kao da je time urezana u kamenu, piše Zach Kram za američku sajt The Ringer.

Moderna košarka dovela je do rušenja niza rekorda, a statistički lideri pojavljuju se istim ritmom kojim se igraju i utakmice. Russell Westbrook imat će ove sezone i treći put zaredom triple-double učinak u prosjeku. James Harden neprestano se penje na povijesnim ljestvicama. Klay Thompson je postigao rekordnih 14 trica u utakmici samo dva dana nakon što je njegov momčadski kolega Steph Curry postigao rekordnih 13 trica. Anthony Davis i Jusuf Nurkić rušili su rekorde u kategoriji 5x5 (po pet poena, skokova, asistencija, ukradenih lopti i blokada) u razmaku od samo šest tjedana. Dva rekorda za koja je Bill Simmons u knjizi "Book of Basketball" napisao da su nedostižni pali su u prošle četiri godine.

Rekord je 55, ali jednako nedostižan kao da je milijun

No skokovi i dalje stoje. Ti su rekordi nedirnuti čak i nakon toliko godina. Rekordan broj skokova u jednoj utakmici je 55. Postigao ih je Wilt u studenome 1960. godine i ta je brojka toliko daleko od današnjih standarda da je mogla biti i milijun. Postoji razlog zbog kojeg je Joel Embiid rekao da Chamberlaina smatra najvećim košarkašem svih vremena. Nijedna momčad nije imala 55 skokova u utakmici od 1972./1973., posljednje Chamberlainove sezone. Nijedna momčad nije imala ni 50 skokova u utakmici od sezone 1977./1978.

Wiltove skakačke anomalije nadilaze i taj rekord. Primjerice, prema podacima Basketball Referencea, Chamberlain i Russell sudjelovali su u 22 od 24 utakmice u NBA povijesti s najmanje 40 skokova, kao i u 18 najboljih skakačkih statistika u jednoj sezoni. Chamberlain je imao 25 utakmica s najmanje 30 skokova u rookie sezoni. Otkako se umirovio, svi ostali NBA igrači zajedno nisu imali toliko utakmica s 30 skokova.

Nakon toga je Charles Oakley 1988. godine imao najviše skokova u jednoj utakmici (35). Tri desetljeća kasnije čak i Oakleyjev učinak djeluje nedostižno. Dwight Howard prošle je sezone u jednoj utakmici imao 30 skokova, što se u NBA ligi dogodilo prvi put od 2012. godine i tek treći put od 1996.

Zašto su skokovi tako imuni na inflaciju? Usporedimo Wiltovu situaciju s onom Andrea Drummonda, koji prosječno ima najmanje 13 skokova svake sezone otkako je bio rookie i bio je najbolji u ligi u tri sezone od posljednje četiri. Kad bi Drummond 2019. pokušao postaviti novi rekord u broju skokova u jednoj utakmici, tri glavna čimbenika stajala bi na njegovu putu.

Čimbenik 1 sugerira da bi Drummond imao problema srušiti Chamberlainov rekord zato što momčadi 2019. godine nemaju dovoljno šuteva. Ligaški je ritam ove sezone prilično visok, momčadi imaju gotovo 89 šuteva po utakmici, što je najviše u posljednjih 30 godina. No kad je Chamberlain u sezoni 1960./1961. postavio rekord, momčadi su imale 109 šuteva po utakmici.

Da bismo taj broj stavili u kontekst, treba znati da su u posljednjih deset godina samo četiri momčadi imale 109 ili više šuteva u utakmici bez produžetaka. U sezoni 1960./1961. to je bio prosjek, što znači da su u pola utakmica momčadi ispucale i više od 109 šuteva. Te noći kad je Wilt imao 55 skokova, suparnička momčad imala je 128 šuteva iz igre i 41 slobodno bacanje.

Mnogo više šuteva donosilo je i mnogo više skokova, posebice kad se uzme u obzir i čimbenik 2 u Drummondovu pokušaju da dosegne Wilta. Momčadi danas ne promašuju dovoljno šuteva. U sezoni 1960./1961. postotak ubačaja iz igre na razini cijele lige bio je 40 posto. Svi ti promašaji često su završavali u divovskim rukama Wilta Chamberlaina.

Razlika u postotku ubačaja između 1961. i 2019. znači razliku od 8 do 10 skokova u svakoj utakmici, čak i prije nego što se u obzir uzme i tempo kojim se danas igra. Dodamo li i tu varijablu u izračun, ispada da su momčadi tijekom šezdesetih godina u svakoj utakmici imale 40 lopti više koje su mogle uhvatiti.

Čak i kad bi se tempo vratio na razinu šezdesetih, čak i kad bi postotak ubačaja pao na razinu otprije 50 godina, Drummond i dalje ne bi mogao postići rekord, osim ako i njegov trener ne bi bio uključen u plan. I to zbog čimbenika 3 - igrači u 2019. nemaju dovoljno minuta u igri.

Treneri i menadžeri momčadi danas bolje razumiju važnost odmora nego prije pola stoljeća. Monta Ellis je u sezoni 2010./2011. bio posljednji igrač koji je na terenu bio prosječno više od 40 minuta po utakmici, a nijedan igrač Wiltove visine nije imao takav prosjek još od sezone 2002./2003. i Kevina Garnetta. Radi se o snažnom odmaku od NBA povijesti, posebice od Wilta. Čak i više od njegovog prosjeka od 50,4 poena po utakmici, Chamberlainov najnedostižniji rekord u jednoj sezoni je broj odigranih minuta po utakmici - 48,5 u sezoni 1960./1961. Da, prosjek mu je bio veći od trajanja regularnog dijela utakmice. Razmislite o tome.

Prošle je sezone deset najboljih skakača NBA lige prosječno u igri provelo 32 minute po utakmici, najmanje u povijesti. Na Wiltovom vrhuncu taj je prosjek uvijek bio iznad 40 minuta. Znači, osim što se igralo brže, šutiralo se više i promašivalo više, a košarkaši su tijekom šezdesetih više vremena provodili u igri.

Nakon stanke za All-Star utakmicu, u posljednje četiri sezone bilo je više od 60 četvrtina u kojima je neki igrač imao 10 ili više skokova. Drummondu je to uspjelo 11 puta. Radi se upravo o tempu potrebnom da bi se postiglo 40 skokova u utakmici. Međutim, zbog minuta koje igrači provode na klupi da bi se odmorili taj je ritam neodrživ tijekom cijele utakmice, pa čak i tijekom poluvremena. U tih 60 slučajeva, samo je jednom Howard uspio skupiti 20 skokova u poluvremenu (završio je utakmicu s 30 skokova).

Konačno, Drummond u prosječnoj utakmici 2019. godine može očekivati ukupno 60 prilika za skok za vrijeme koje provede na terenu, dok su njegovi prethodnici iz šezdesetih mogli očekivati 110 prilika za skokove. Ova razlika vodi nas posljednjim dijelovima Wiltove skakačke slagalice. Tajna Wiltove fantastične skakačke statistike u usporedbi s modernim centrima je u tome što on nije bio izvanredan skakač. Odnosno, bio je izvanredan na drukčiji način.

Danas bi četvorica bila ispred Wilta, a evo i zašto

Zbog nepostojanja sveobuhvatne statistike za veći dio Wiltove karijere, konkretne skakačke postotke imamo samo za njegove posljednje tri igračke godine. U tim sezonama hvatao je 19,4 svih lopti dok je bio na terenu. To je sjajna brojka, ali nije ga smještala među najbolje u NBA ligi u to vrijeme, a gledajući kompletne karijere našao bi se iza četvorice danas aktivnih igrača: Drummonda, DeAndrea Jordana, Dwighta Howarda i Kevina Lovea.

Možda nije pošteno prema Chamberlainu uzeti u obzir samo posljednje sezone njegove karijere, a ne i njegove vrhunce. Srećom, postoje i neki podaci za njegove ranije godine. Pogledajmo tri sezone od 1960. do 1963., kad je Wilt imao najbolju skakačku statistiku u karijeri i kad je na terenu provodio 99 posto mogućeg vremena. U 132 utakmica Warriorsa u navedenom razdoblju za koje Basketball Reference ima skakačku statistiku, Wilt je u skoku odnio 20 posto svih lopti.

To je dobra statistika, ali povijesno se ne ističe posebno niti je impresivna kad se u obzir uzmu podaci iz posljednjeg desetljeća. U sezoni 2018./2019. 11 igrača može se pohvaliti boljim učinkom. U toj je skupini i Embiid, koji smatra da je Wilt bolji od Michaela Jordana upravo zbog skakačke statistike. Možda bi Embiid trebao sebe smatrati najvećim. Ironija s Wiltovom statistikom je da današnji centri uhvate veći postotak odbijenih lopti nego ikad prije. Pet sezona tijekom kojih su igrači imali postotak uhvaćenih lopti 20 posto ili više je upravo pet posljednjih sezona, kad su mnogi klasični centri napustili terene i ostavili više prostora za svoje preostale kolege.

I taj raskorak ima posljedice i na učinak u pojedinačnim utakmicama. Wilt je imao 55 skokova od ukupno 149 kad je postigao rekord. To je 37 posto. I Drummond je postigao taj postotak u jednoj utakmici ove sezone. Jordan je to uspio tri puta. Hassan Whiteside uspio je to četiri puta. U utakmici u kojoj je imao 40 skokova, čiju 50. godišnjicu obilježavamo, Wiltov skakački postotak bio je tek 28 posto, ali je profitirao igrajući 53 minute u utakmici visokog ritma. To je tek nešto više nego što je trenutačni Drummondov prosjek.

Postoje i neka ograničenja, Wiltov bi se postotak poboljšao da nije morao provesti u igri 48 minuta i sigurno bi imao bolji učinak da je igrao na terenu kojim dominiraju bekovi i krila, a ne centri s kojima se morao nositi. Namjera ovog teksta bila je ukazati na Wiltovu statističku hegemoniju, a ne na činjenicu da je on bio Drummond ili Whiteside svoga vremena, samo s više posla. Njegov ukupni učinak ostaje numeričko svjedočanstvo na mješavinu pravih igrača u pravo vrijeme na pravom mjestu.    

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara