U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Dok cijeli svijet ovih dana daje potporu Ukrajini, mi ćemo se ovog tjedna u taj znak prisjetiti najbolje momčadi u povijesti ukrajinskog nogometa, koja je 1997. na klupskoj sceni šokirala Europu, a na reprezentativnoj ponajviše zahvaljujući sudačkoj pogrešci propustila nokautirati Hrvatsku, koja je umjesto nje otišla na SP u Francuskoj i osvojila broncu.

IGRALA se 44. minuta utakmice na Camp Nouu kad je Fernando Couto u svom kaznenom prostoru sapleo nezadrživog Andrija Ševčenka. Sudac je pokazao na bijelu točku, a čupavi Portugalac je divljao. Više zbog očaja i nemoći jer je morao biti svjestan da je napravio čisti prekršaj za najstrožu kaznu. Dok je Couto molio suca da promijeni odluku, 21-godišnji napadač Dinama iz Kijeva mirno je namjestio loptu i čekao da se situacija smiri te da izvede udarac s 11 metara.

Na golu Barcelone tada je bio još jedan slavni Portugalac, Vitor Baia, u to vrijeme za mnoge najbolji vratar svijeta. Baia je otišao u jednu, a lopta je otišla u drugu stranu. Na semaforu je stajalo Barcelona – Dinamo Kijev 0:3.

Šok na Camp Nouu nakon 43 minute ludila Andrija Ševčenka

Baia nije vjerovao što se događa, njegov izraz lica najbolje je opisivao agoniju u kojoj se nalazio, a zbunjeni i šokirani su bili valjda svi koji su tog 5. studenog 1997. gledali tu utakmicu četvrtog kola grupne faze Lige prvaka. 

Navijači su tradicionalno mahali bijelim maramicama i zviždali, Rivaldo i Figo su se samo nemoćno pogledavali, a Louis van Gaal je na klupi bio u totalnom šoku - katalonski gigant, velikan svjetskog nogometa na svom je stadionu u samo 44 minute primio tri gola od momčadi za koju prije samo mjesec dana praktički nitko nije ni čuo.

Sva tri gola je zabio Andrij Ševčenko, nezadrživa sila iz Kijeva koja je te večeri cijelom svijetu pokazala što je to u svom laboratoriju stvorio jedan od najvećih umova u povijesti nogometa, Valerij Lobanovski. Teško je riječima opisati kako je igrao Ševčenko, kako je mrcvario Couta, Ferrera, Barjuana i Reizigera.

Bila je to čista poezija igre, nogometno savršenstvo. Dojma smo da ni navijači Barcelone nisu toliko bili tužni što im je klub potučen do nogu jer su imali sreću da na djelu, u njegovoj punoj snazi i moći, gledaju jednog od najvećih napadača modernog doba.

U drugom poluvremenu su Ukrajinci spustili gas, jer da nisu, tko zna koliko bi puta Baia morao vaditi loptu iz svoje mreže. Ipak, druga napadačka vedeta tima iz Kijeva, Sergej Rebrov zabio je još jedan gol za konačnih 4:0. U samo 14 dana Dinamo Kijev je u dvije utakmice protiv Barcelone zabio sedam golova, a nije primio niti jedan.

U dva tjedna Dinamo je Barci uvalio sedam komada, a nije primio niti jedan 

Dva tjedna prije gore opisane utakmice, ova dva rivala odigrala su susret trećeg kola u Kijevu, a Dinamo je tada slavio 3:0 golovima Rebrova, Maksimova i Kalitvinceva. Taj je rezultat odjeknuo, bilo je to veliko iznenađenje, ali svi su smatrali da je u pitanju bio samo loš dan Blaugrane. 

Samo 14 dana kasnije, to više nitko nije mislio. Dinamo je postao hit, senzacija Lige prvaka i momčad koja je igrala najljepši i najubojitiji nogomet na svijetu. Od skupine anonimusa nakon samo 180 minute dobili su status stroja koji melje i od kojeg svi strepe. 

Zašto je Ćiro strepio od Dinama 

Najviše Ćiro Blažević. Naime, ždrijeb za SP u Francuskoj 1998. spojio je Hrvatsku i Ukrajinu. Kad su se parovi izvukli, nitko se u Hrvatskoj nije previše zamarao ni opterećivao Ukrajincima. Na koncu, Hrvatska ih je bez većih problema preskočila u kvalifikacijama za Euro 1996.

No, nakon prve utakmice u Kijevu protiv Barcelone, narativ se promijenio za 180 stupnjeva. Ćiro je bio oduševljen, ali i zgrožen onim što je vidio. Trener svih trenera uvijek je bio poznat po svojim ekscentričnim izjavama kojima je volio ''galvanizirati'' svoje igrače.

Uoči prvog kola u grupi u Francuskoj ''citirao'' je Zvonu Bobana, koji mu je noć prije otvaranja protiv Jamajke navodno rekao: ''Šefe, nije me strah Argentine, ali Jamajke je. Predobri su.'' Slično je Ćiro govorio 28. listopada 1997., noć prije prve utakmice između Hrvatske i Ukrajine koja se igrala na Maksimiru, šest dana nakon što je Dinamo u Kijevu zabio tri komada Barceloni.

''Bojim se. Oni su najbolja momčad na svijetu'', rekao je tada Ćiro. I nije bio toliko u krivu. Naime, na Maksimiru je u prvih 11 Ukrajine bilo čak osam igrača iz početnog sastava koji je pomeo Barcelonu, a kasnije je u igru ušao i deveti, Dimitrij Mihaljenko.

Blažević je znao da je jako teško igrati protiv igrača koji možda i nemaju takvu individualnu klasu kao što je tada imala Hrvatska, ali koji su godinama igrali zajedno, znali su se u dušu i automatizmom su gazili rivale. Plus, imali su i Ševčenka.

Ipak, Hrvatska je u prvom susretu golovima Vlaovića i Bilića slavila 2:0 i s naoko ogromnom prednošću čekala uzvrat u Kijevu. Bijes Ukrajinaca zbog poraza od Hrvatske na svojoj je koži na Camp Nouu u međuvremenu osjetila Barcelona, a onda je stigao i 15. studenog.

Hrvatsku je od potopa u paklu Kijeva spasio norveški sudac

Više od 70 tisuća gledatelja je napravilo paklenu atmosferu koja je potpuno zbunila hrvatske igrače. Ševčenko i društvo nisu mislili odustati od Mundijala i krenuli su goropadno. Ševčenko je zabio već u četvrtoj minuti, a u sedmoj je veliki Andrej postigao i drugi gol. Zbunjenost i strah hrvatskih nogometaša odavao je dojam nemoći i dojam je bio da Hrvatsku čeka potpuna katastrofa.

Međutim, ničim izazvan, norveški sudac Rune Pedersen je poništio čisti gol domaćinu i ostavio Hrvatsku na životu. Ta je odluka šokirala Ukrajince, strašan pritisak je splasnuo, Hrvatska je počela igrati, a Alen Bokšić je u 27. minuti zaledio 70 tisuća gledatelja i zabio gol koji je Hrvatsku najprije odveo u Francusku, a onda i do svjetske bronce. 

''Sledili smo se na klupi, a onda smo shvatili da je taj gol poništen. Da nije bio poništen, prijetio bi nam potop. Nikad nisam igrao u takvoj atmosferi. Na stadionu se stalno čulo neko zviždanje. Podsjećalo me na buru kod nas'', pričao je Goran Vlaović.

Hrvatska je u Francuskoj uzela svjetsku broncu, a mogla je to napraviti i Ukrajina

No, tko zna što bi bilo da u sedmoj minuti Rune Pedersen nije napravio svoju vjerojatno najveću grešku u karijeri. Možda bi baš Ukrajina u Francuskoj napravila ono što je napravila Hrvatska. Jer, imali su tu moć.

Ukrajina je i za vrijeme SSSR-a bila nositelj sovjetskog nogometa. Dinamo Kijev je dva puta osvajao KPK (1975. i 1986.), momčad SSSR-a koja je 1988. igrala finale Eura bila je praktično prošireni Dinamo Kijev, a od četvorice osvajača Zlatne lopte s prostora Sovjetskog Saveza, čak trojica su bili Ukrajinci (Blohin, Belanov i Ševčenko. Rus je bio Vladimir Jašin).

U svemu tome prste je imao Valerij Lobanovski, otac ukrajinskog nogometa i jedan od najgenijalnijih umova u povijesti igre. Nizozemsku varijantu totalnog nogometa odveo je na jedan viši nivo. Lobanovski nije bio običan trener koji je igračima tupio o taktici i tehnici.

Pukovnik Lobanovski je bio avangarda i jedan od najvećih genija nogometa 

Ne, Pukovnik je bio nogometna avangarda. Danas je analitika sastavni dio nogometa i vjerojatno ne postoji vrhunski klub koji ne koristi raznorazne softvere. Lobanovski je i prije 40 godina posezao za sličnim metodama, samo što je njemu računalo bilo u glavi. Matematičar, fizičar, kemičar, alkemičar - što god je trebalo - to je Lobanovski bio.

U svakom je trenutku znao koliko mu određeni igrač može, koliko ne može, na kojoj je poziciji deficitaran, a na kojoj može napraviti prednost. Lobanovski je u svijet nogometa implementirao posve drugačiji način treninga, baziran na dostignućima iz medicine, sociologije, psihologije i nutricionizma.

Nakon što je s Kijevom uzeo dvije europske titule, a reprezentaciju odveo do finala protiv Michelsove i Van Bastenove Nizozemske, Lobanovski se zasitio ozbiljnog nogometa i otišao širiti svoje evanđelje arapskom svijetu.

Lobanovski se vratio podići osramoćeni Dinamo i odveo ga je na vrh Europe 

Najprije je tri godine vodio UAE, a onda još dvije godine reprezentaciju Kuvajta. Možda bi tamo i ostao završiti karijeru da 1997. nije stigao dramatičan apel iz kluba koji je stvorio. Naime, 1995. UEFA je Dinamo izbacila iz europskih natjecanja nakon pokušaja podmićivanja sudaca pred susret s Panathinaikosom u Ligi prvaka.

Antonio López Nieto, španjolski sudac koji je sudio taj susret, prijavio je Dinamo UEFA-i, rekao je da su mu Ukrajinci za ''pošteno suđenje'' nudili čak i usluge prostitutki.

Krovna kuća europskog nogometa nije imala milosti. Klub je izbačen na čak tri godine iz europskih natjecanja. Kazna je kasnije smanjena na dvije jer se smatralo da šteti razvoju nogometa u Ukrajini, ali mrlja i sramota su ostale.

U međuvremenu, na domaćem planu, Šahtar je predstavljao sve veću prijetnju i činilo se da je klub iz Donjecka na dobrom putu da okonča dominaciju Dinama. U Kijevu su shvatili da je vrag odnio šalu i ekspresno su djelovali.

Na polovici sezone 96./97. pozvali su Lobanovskog, svog vjernog vojnika, da dođe i spasi što se spasiti da. Naslov prvaka je stigao, a Lobanovski je imao vremena graditi momčad za Ligu prvaka.

Dinamo se vratio u Ligu prvaka, ali se našao u teškoj skupini s Barcelonom, Newcastleom i PSV-om. Tadašnji format natjecanja je bio drugačiji nego danas. U četvrtfinale su išli šest pobjednika skupina i dva najbolja drugoplasirana. Kijevu nitko ozbiljan nije davao nikakvu šansu, ali momčad Velija Lobanovskog je pokorila skupinu i izborila četvrtfinale protiv velikog favorita Juventusa.

Ukrajinska mladost je izgorjela protiv lukavog i iskusnog Juvea

Nakon senzacionalnih 1:1 u Torinu, Dinamu se otvorila velika šansa za prolaz u polufinale. Ipak, mlada momčad je u uzvratu izgorjela pod teretom očekivanja. Neponovljivi Pipo Inzaghi je zabio hat-trick, a za konačnih 4:1 poentirao je Alessandro Del Piero.

Dinamo je ispao, ali sad je cijeli svijet znao kakvu je momčad stvorio Lobanovski. Veliki mag je planirao velike stvari i za iduću sezonu, a odmah na početku napravio je najvažniju stvar - zadržao je u klubu Ševčenka i Rebrova, dvojicu genijalaca koje je tražila čitava Europa. Cilj je bio nadmašiti rezultat iz prošle sezone i pokušati izboriti polufinale ili čak finale Lige prvaka.

No, Dinamo se skoro poskliznuo već na prvoj prepreci u kvalifikacijama. Praška Sparta je bila tvrd orah i Dinamo je prošao u grupnu fazu tek nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, a Lobanovski je bio frustriran nakon prva dva kola u skupini. Dinamo je izgubio u Ateni kod Panathinaikosa i odigrao je tek mršavi remi kod kuće protiv Lensa. U oba susreta je poveo, ali je ostao bez bodova.

Kako je četvrta momčad u grupi bio moćni Arsenal, Dinamo je opet bio otpisan i izgledalo je da je prošla sezona bila tek slučajnost. No, tako nisu mislili Ukrajinci. Rebrov je na Wembleyju zabio za 1:1, a Topnici su u idućem kolu primili tri komada u Kijevu (3:1). U gostima su zatim Ukrajinci dobili Lens, a onda u zadnjem kolu i Grke i kao pobjednici skupine plasirali se u četvrtfinale s Bayernom, Manchester Unitedom, Real Madridom, Interom i Juventusom.

Ždrijeb ih je poslao u Madrid na noge Realu. U prvom poluvremenu prve utakmice na Bernabeuu nije bilo golova, a onda je 54. minuti Ševčenko provukao loptu pokraj Bode Ilgnera za 0:1. Peđa Mijatović je izjednačio, ali Dinamo se iz Madrida vratio s velikim remijem i golom u gostima.

Srušili Real u četvrtfinalu, a onda se protiv Bayerna pokazala sva istinitost čuvene Linekerove izjave

Dva tjedna kasnije Ševčenko je u Kijevu zabio oba gola za senzacionalnih 2:0 i prolaz u polufinale. Kijev je bio na nogama, Ukrajina je bila na nogama. Tadašnji ukrajinski predsjednik Leonid Kučma ušao je u svlačionicu gdje je igračima rekao: "Ne samo Ukrajina, već cijeli svijet vidio je vaš trijumf večeras."

Na putu do finala stajao je Bayern. Bavarci su bili apsolutni favoriti, ali Dinamo je imao svoje planove i kad je s dva gola Ševčenka u 43. minuti poveo 2:0, očekivala se još jedna senzacija, ali znate kako ide ono s nogometom i Nijemcima. U sudačkoj nadoknadi prvog dijela Michael Tarnat je smanjio na 1:2, no golom Kosovskog početkom drugog poluvremena Kijevljani su opet imali dva gola prednosti.

Kosovski je mogao postati junak, ali je na kraju, pokazat će se, ispao tragičar. Samo 12 minuta kasnije izašao je sam na Kahna, mogao je birati gdje će šutirati, ali promašio je. Da je zabio, teško da bi se Bavarci oporavili. Ovako, najprije je Stefan Effenberg u 78. minuti smanjio na 2:3 iz slobodnog udarca, a u 89. je Carsten Jancker zabio za konačnih 3:3.

Promašaj Kosovskog i ispuštanje ogromne prednosti dotuklo je igrače Dinama. U uzvratu su pali praktički bez ispaljenog metka. Mario Basler je zabio za 1:0 i to je bio kraj. Dinamo nije imao snage, kako fizičke tako ni psihičke za preokret. 

Bayern je tako otišao u finale u Barcelonu na megdan Manchester Unitedu, a sva sreća koju je imao protiv Dinama, okrenula mu je leđa u završnici trilera na Camp Nouu kad su Teddy Sheringham i Ole Gunnar Solskjaer golovima u sudačkoj nadoknadi ispisali povijest kluba s Old Trafforda u jednoj od najluđih utakmica u povijesti Lige prvaka.

Nakon remija 3:3 protiv Bayerna, Simon Kuper je u svom izvještaju o utakmici u Guardianu napisao da je Dinamo zaslužio osvojiti Ligu prvaka, ali da će se umjesto toga raspasti. 

"Ono što promašaj Kosovskog čini još tužnijim je to što je ovo zasigurno posljednji put da će Dinamo doći do polufinala Lige prvaka. Momčad će se raspasti", napisao je i sve je točno predvidio. Već nakon nekoliko mjeseci Ševčenko je otišao u Milan kako bi postao najbolji igrač svijeta, a Rebrov je stigao u Tottenham.

Nakon što su otišla dva najbolja igrača, momčad se polako počela osipati. Dinamo je osvojio još dva naslova prvaka, a onda je stigla era Šahtara iz Donjecka. 

Lobanovski je otišao na kraju te zadnje velike sezone. Pokazalo se, po posljednji put. Dvije godine kasnije umro je u 63. godini od komplikacija moždanog udara. Danas se stadion u Kijevu zove njegovim imenom, a za nogomet će uvijek ostati jedan od najvećih ikad.

Kad Rusi odu, kad se vrati mir, ako se zateknete u Kijevu, možete skoknuti do spomenika Lobanovskom, nakloniti mu se i zahvaliti za sve što je dao nogometu. Baš kao što je to napravio Andrij Ševčenko.