NAKON 0:7 od Engleske, jedno od češćih pitanja u okruženju bilo je: kako je moguće da se Hrvatskoj dogodi takav raspad? Ne poraz, nego baš raspad. Godinama smo gledali reprezentaciju koja je mogla igrati loše, biti nadigrana, sat vremena visjeti na konopcima i nekako ostati u utakmici. Hrvatsku se moglo pobijediti, ali uglavnom ju je trebalo slomiti. Inače ti zabije gol u sudačkoj nadoknadi.

Zato nam se s vremenom počelo činiti da je to nekakva trajna osobina hrvatske reprezentacije. Da dolazi s kockastim dresom, himnom i grbom. Ne dolazi. Tu reputaciju stvorili su konkretni igrači kroz desetljeće utakmica u kojima su najprije doživjeli hrpu bolnih neuspjeha, a tek onda počeli pobjeđivati one za koje se činilo da ih nije moguće pobijediti. Ova Hrvatska naslijedila je njihov standard, ali ne i njihovu kvalitetu. Barem ne još.

Prije srebra bilo je puno slomljenih srca

Kad danas pričamo o Modrićevoj generaciji, lako je početi priču u Rusiji 2018. Tamo je Hrvatska postala viceprvak svijeta, četiri godine poslije u Kataru uzela je broncu, a onda još stigla do finala Lige nacija. Poremetili su se kriteriji po kojima smo desetljećima procjenjivali što je uspjeh. Odlazak na veliko natjecanje više nije dovoljan, a u novom sustavu ni prolazak skupine se ne doživljava kao nešto posebno.

Modrić nije 2006. ušao u momčad koja je bila uspješna. Ušao je u reprezentaciju koja je osam godina pokušavala ponovno uhvatiti ono što je izgubila nakon odlaska prve velike generacije u samostalnoj Hrvatskoj. Borila se s duhom brončanih iz Francuske, pokušavajući dostići očekivanja koja su bila nerealna.

Hrvatska je propustila Euro 2000., ispadala u skupinama 2002., 2004. i 2006., mijenjala izbornike i tražila novu jezgru. Kroz reprezentaciju je tih godina prošao ogroman broj igrača dok se pokušavalo pronaći sljedeću pravu momčad. Ni kad je pronađena nije odmah postala pobjednička.

Bilićeva Hrvatska 2008. odigrala je sjajan Euro, pobijedila Njemačku u jednoj od najboljih predstava u povijesti reprezentacije i onda doživjela onu Tursku koju igrači vjerojatno nikad nisu potpuno zaboravili, neovisno o kasnijem uspjehu.

Nije se plasirala na Svjetsko prvenstvo 2010. Na Euru 2012. igrala je vrlo dobro pa ispala u skupini sa Španjolskom i Italijom koje su kasnije igrale finale. Brazil 2014. bio je razočaranje. Dvije godine poslije Hrvatska je možda igrala najbolji nogomet na Euru i onda ispala od Portugala u utakmici koju je mogla dobiti. Naravno, Portugal je otišao do kraja.

Modrić, Perišić, Rakitić, Mandžukić, Vida, Lovren, Ćorluka i ostali nisu postali neuništivi zbog boje dresa. Postali su takvi jer su godinama gubili utakmice koje su ih boljele, a onda se vraćali po još. S vremenom su rasli, igrali u sve boljim klubovima, postali sjajni nogometaši s iskustvom na najvišoj razini i onda zajedno s Dalićem napokon uspjeli. Nije to ništa slučajno, to su kvaliteta, karakter, glad i "ja ću tu loptu izbiti" mentalitet. To su ti igrači, a ne dres koji nose.

Dalić je rekao zanimljivu stvar prije Svjetskog prvenstva

Zlatko Dalić je prije Svjetskog prvenstva ovog ljeta na pitanje o igračima koji su bili dio uspjeha u Kataru rekao nešto što danas zvuči još zanimljivije. Podsjetio je da je 2022. poveo čak 18 igrača koji nisu bili u Rusiji i rekao da je možda nekima od njih uspjeh u Kataru došao prebrzo.

To nije bila kritika tih igrača. Gvardiol je odigrao fenomenalan turnir. Livaković je napravio povijesne stvari protiv Japana i Brazila. Juranović je bio važan starter, a svoju ulogu imali su i brojni drugi igrači koji četiri godine ranije nisu bili u Rusiji. Oni su tu medalju stvarno osvojili, vrijedi isto kao ona iz Rusije.

Ali Dalićeva rečenica dira u nešto što je za ovu Hrvatsku danas vrlo važno. Nekim igračima prvi ozbiljan dodir s reprezentacijom i najvećom scenom završio je broncom. Ušli su u reprezentaciju koja već zna pobjeđivati, koja ima Modrića, Perišića i Kovačića, čija je svlačionica već stvorila pravila ponašanja i kojoj javnost vjeruje. Modrićeva generacija nije dobila ništa od toga. Morala je sama napraviti taj svijet.

Možeš naslijediti dres. Ne možeš tuđu reputaciju

U sjajnom dokumentarcu "The Last Dance" Michael Jordan govori o igračima koji su dolazili u Chicago Bullse nakon već osvojenih naslova. Jordan je govorio da igrači koji su došli poslije njega nisu prošli ono što je on prošao. Mogli su doći u šampionsku momčad, ali ulaskom u nju dobili su standard koji su morali dosegnuti, ne uspjehe koje su mogli prisvojiti.

Jordana je stav novih igrača iznimno nervirao i gazio ih je na treninzima. Htio je dokazati poantu, a za ljubav suigrača ga nije bilo briga. "Steve, Luc i svi ti dečki došli su i ponašali se kao da su na valu ona tri naslova koja smo mi osvojili 1991., 1992.... A nisu imali jebeno nikakve veze s tim."

S Hrvatskom danas postoji slična opasnost. Ne zbog bahatosti novog igrača nego zbog prirodne pojave. Novi reprezentativac može ući u svlačionicu i nekoliko metara dalje vidjeti Modrića i Perišića. Može odjenuti dres koji je bio drugi i treći na svijetu. Može igrati pred ljudima koji su navikli vjerovati da će Hrvatska uvijek pronaći neki izlaz.

Ali on nije pobijedio Englesku 2018. Nije izbacio Brazil. Nije preživio Japan, Rusiju, Dansku, Tursku ni sve one prethodne neuspjehe koji su stvorili generaciju sposobnu ostati mirna kad utakmica ode potpuno u provaliju.

Taj igrač to tek mora naučiti, a neće nikada ako se oslanja na to da će Modrić, Perišić ili Kovačić uvijek preuzeti odgovornost u teškom trenutku. On mora to napraviti i nametnuti se. Pogotovo neće nikada ako misli da ima veze s prethodnim uspjesima. Nije pošteno jer javnost ima od njega očekivanja kao da je imao veze s time. Teško je to, ali nije ni zamišljeno da bude lako.

Zato 0:7 protiv Engleske nije samo povijesna blamaža nego nulta točka nove priče. Kad se utakmica raspala, nije se aktivirao nikakav urođeni hrvatski gen koji zaustavlja katastrofu. Takav gen nikad nije ni postojao. Postojala je skupina igrača koja je iz iskustva znala kako preživjeti kaos. Ova skupina to tek mora naučiti. I treba strpljenja.

Novi igrači moraju tražiti odgovornost. Bilić im je mora dati

Tu je najvažnija uloga Slavena Bilića (ako uopće ostane izbornik). Nije dovoljno čekati da novi nositelji spontano nastanu dok Modrić i Perišić odrađuju još jedan ciklus. Istina je da sami igrači moraju biti proaktivni i tražiti tu ulogu, ali neki su to već napravili i nije bilo ispoštovano.

Petar Sučić je u porazu protiv Engleske u prvom kolu SP-a odigrao sjajnu utakmicu s nadrealnim fizičkim outputom. Umjesto da mu se pokloni povjerenje do kraja, morao je do kraja turnira igrati sve osim onoga što mu profilno odgovara. Dalić je zadržao staru hijerarhiju, Bilić nema to pravo.

Netko tim novima mora predati utakmicu u ruke i pokloniti pravo povjerenje. Čak i ako nisu do kraja spremni za to. Trebaju iskustvo. Bilić je upravo to napravio 2006. Modrić, Ćorluka i Eduardo nisu ušli u reprezentaciju kako bi pet godina gledali starije i čekali da dođe njihov red. Dobili su ozbiljne uloge gotovo odmah jer je Bilić zaključio da mogu pomoći reprezentaciji sada.

Oko njih su ostali Niko i Robert Kovač, Šimunić i drugi iskusni igrači, ali nova generacija nije bila dekoracija. To danas treba ponoviti. Ne tako da se Modrića ili Perišića tjera dok još mogu pomoći, nego tako da Hrvatska prestane ulaziti u utakmice s pretpostavkom da će oni uvijek riješiti problem. To vrijedi i za Bilića i za mlađe igrače.

Gvardiol je očiti kandidat da bude jedan od vođa nove reprezentacije. Sučić, Baturina, Vušković i ostali koji dolaze moraju postupno dobivati ne samo minute nego i pravu odgovornost. Kad je teško, netko od njih mora tražiti loptu. Kad dođe velika utakmica, ne mogu svi pogledati prema Modriću i čekati da 41-godišnjak objasni što sada. Moraju odrasti.

"Nisam se riješio starih igrača i nisam stavio mlade – nemam problema to sad reći – tri najstarija igrača, Perišić, Modrić i Kovačić, bili su igrači s najviše energije. Je li tako? Dopustite da ja imam neko mišljenje o nogometu", izjavio je Bilić uoči Španjolske na Poljudu. Prilično direktno je prozvao mlađe igrače da trebaju dati puno više.

Ali i Bilić mora složiti ekipu tako da je jasno da se od novih očekuje da povuku, a ne razbacati ih po random pozicijama kako bi nastavili živjeti od Modrića i Perišića. Izbornik novim dečkima također nimalo ne pomaže stavljajući javno teret na njih da očekuje rezultat (priča o probi u Ligi nacija je naknadna reakcija).

Ta se želja temelji na onome što su napravili igrači kojih više nema ili su danas istinski veterani. Očekivanja se moraju prilagoditi realnosti. To je pošteno prema novima, ali i oni moraju biti pošteni.

Španjolska je samo sljedeća prilika

Zato protiv Španjolske rezultat nije jedino zanimljivo pitanje. Hrvatska može izgubiti od najbolje reprezentacije svijeta, a da utakmica svejedno bude važan korak naprijed. Puno je zanimljivije vidjeti što će se dogoditi kad Španjolska pritisne, kad Hrvatska izgubi nekoliko lopti zaredom ili primi gol. Bilić neće sada naglo sve promijeniti, ali nešto je do igrača.

Hoće li se ponovno raspasti ili će netko iz nove jezgre preuzeti utakmicu? Ne mora zabiti gol ni napraviti čudo. Mora pokazati da razumije odgovornost koju nosi ovaj dres i da nema više onih starih da povuku iako su fizički još tu. Modrić i njegova generacija postavili su standard koji je gotovo nemoguće pratiti. Ali i njima se 2006. moglo činiti nemogućim vratiti Hrvatsku tamo gdje je bila 1998.

Trebalo im je 12 godina, niz velikih razočaranja i mnogo slomljenih srca. Na kraju su napravili vlastitu Hrvatsku, veću od duha brončanih iz 1998. Ovi novi dečki dobili su puno više nego što je Modrićeva generacija dobila na početku. Dobili su uređenu reprezentaciju, iskustvo pobjednika oko sebe i reputaciju koju su izgradili drugi.

Sada je red na njima. Možda danas još nemaju tu kvalitetu, možda je neće nikad ni imati, ali želja da se izbije lopta ne smije biti upitna. Odgovornost se mora preuzeti. Jer lako je "tjerati" veterane da bi mlađi igrali. Mlađi ih moraju izgurati sami. Talent je super, ali dokazi kvalitete kroz vrijeme su bolji. Mislite da ste ONA Hrvatska? Pokažite. Ne medaljom, nego stavom. Španjolska je prva prilika.