KADA je Hrvatska ispala sa Svjetskog prvenstva od Portugala nakon što joj je zbog zaleđa poništen gol za izjednačenje u zadnjim sekundama nadoknade, veći dio svjetske javnosti i navijača stao je na njezinu stranu. Lopta sa senzorom registrirala je impuls u trenutku kada je prolazila pokraj Matanovićeve glave, a suci su ga prepoznali kao njegov dodir. Čak i kada ostavimo po strani hrvatske vapaje da je pokradena, nešto nije bilo u redu s tom situacijom.

Odluka je možda protokolarno bila točna, ali je bila i nenogometna. Tehnologija je zabilježila nešto što ljudsko oko ni u teoriji ne može vidjeti, a nama nije preostalo ništa drugo nego da "vjerujemo institucijama" što je vječna mantra HDZ-a onda kada se treba pozvati na imaginarni autoritet. FIFA je prikazala "EKG" lopte kao dokaz da je Matanović doista igrao loptom. Kasnije se razvila rasprava o tome je li Matanovićev dodir možda bio kosom, je li promijenio smjer lopte i je li, samim time, uopće trebao biti uzet u obzir.

To su sve važna pitanja za tu odluku i utakmicu. Ali u širem kontekstu, negdje iza brda, naziralo se mnogo važnije pitanje: koliko je pouzdana tehnologija koja služi kao pomoć za donošenje odluka i koliko je transparentno i jasno definiran način na koji se ona koristi. Susret između Norveške i Engleske, odigran samo osam dana nakon Matanovićeva dodira, ponovno je to pitanje stavio na dnevni red.

Što se dogodilo na utakmici Norveške i Engleske?

Norveška je vodila 1:0 protiv Engleske, a u nadoknadi prvog poluvremena Jude Bellingham zabio je sjajan gol za izjednačenje. Na prvu se sve činilo potpuno čisto, ali su društvene mreže nakon samo nekoliko minuta bile preplavljene upisima da je golu prethodio kontroverzan trenutak.

Naime, pri ispucavanju norveškog vratara lopta je, čini se, udarila o sajlu koja drži Spidercam, televizijsku kameru ovješenu iznad terena. Ni sudac ni VAR soba nisu davali do znanja da se nešto provjerava.

FIFA je brzinski reagirala pa je još tijekom utakmice, neformalno, preko medijskog tima poručila da senzor u lopti nije zabilježio nikakav dodir između lopte i sajle. Na snimci je spomenuti dodir teško jasno uočiti golim okom, ali način na koji se lopta kreće i pada snažno sugerira da je dodira bilo.

Na krajnjim točkama postoje dva moguća objašnjenja. Prvo je da je tehnologija funkcionirala savršeno, a perspektiva i let lopte prevarili su ljudsko oko. Drugo je da je tehnologija zakazala, da je sudac trebao zaustaviti igru i da je Norveška oštećena.

U razmaku od samo osam dana tako nam je iz FIFA-e isporučen i pozitivan i negativan dokaz dviju situacija. U Matanovićevu slučaju trebali smo vjerovati tehnologiji, iako dodir nismo vidjeli. U englesko-norveškom slučaju situacija je u interpretacijskom smislu još gora. Trebali bismo joj vjerovati da nismo vidjeli ono što smo vidjeli. To je ozbiljan problem.

Kako uopće funkcionira tehnologija senzora u lopti?

Tehnologija sa senzorom u lopti prvi se put pojavila 2021. godine, kada ju je FIFA testirala na Arapskom kupu, a zatim i na Svjetskom klupskom prvenstvu. Kada je riječ o najvećim natjecanjima, sustav je dio standardne opreme na posljednja dva Svjetska prvenstva, kao i na Euru održanom 2024. godine.

U svakoj lopti kojom se igraju utakmice nalaze se senzori. Oni svake dvije milisekunde očitavaju podatke o promjeni smjera, brzine ili rotacije lopte, što služi kao svojevrsna forenzika pri utvrđivanju je li neki igrač igrao loptom i kada točno.

Tako skupljeni podaci u stvarnom se vremenu šalju u VAR sobu te se uspoređuju sa snimkama kamera. U praksi senzori su korisni kod nekoliko vrsta krucijalnih odluka. Rjeđe su to situacije u kojima treba procijeniti kažnjivo igranje rukom koje je teško uočljivo. Još važnije, ta se tehnologija koristi i kod zaleđa.

Što se događa kod zaleđa?

Na istoj utakmici između Portugala i Hrvatske donesene su još dvije krucijalne odluke nevidljive golim okom. Portugalcima je poništen gol Cristiana Ronalda, a Hrvatskoj gol Petra Sučića. Oba su poništena zbog zaleđa od nekoliko centimetara.

Iako smo na 3D animaciji zaleđa jasno vidjeli da su Sučić i Ronaldo bili malo iza predzadnjeg suparničkog igrača, i tu su senzori odigrali ključnu ulogu. Naime, kod zaleđa se koriste podaci koje senzori zabilježe kako bi se odredio točan trenutak upućivanja lopte.

U trenutku kada dodavač prvi put dodirne loptu, senzor to registrira, a sustav taj trenutak prepoznaje kao onaj u kojem treba "zamrznuti" sliku. Taj se podatak povezuje sa snimkama specijaliziranih kamera na terenu koje prate igrače i položaje njihovih tijela. Računalo zatim određuje relevantne dijelove tijela napadača i pretposljednjeg obrambenog igrača te stvara virtualnu liniju zaleđa.

U tom trenutku suci u VAR sobi donose odluku o dvije stvari: je li sustav iscrtao linije na odgovarajuće dijelove tijela i poklapa li se trenutak dodavanja zabilježen senzorom sa snimkama kamera. Ako je bilo koji dio tog lanca pogrešno kalibriran, sinkroniziran ili interpretiran, odluke o zaleđima od nekoliko centimetara postaju upitne.

Tri evolucijske faze

Nogomet je u trećoj rezolucijskoj fazi svoje povijesti. Jako dugo su suci odluke donosili na temelju svojeg viđenja situacija u stvarnom vremenu i nije postojalo ništa na temelju čega bi se te odluke mogle propitivati.

Druga faza bila je kada su kvalitetnije kamere počele prenositi utakmice. Sučeva odluka na terenu bila je ujedno i zadnja. Tada smo bili ljuti kada sudac nije vidio nešto što je nama kristalno jasno, iako on situaciju nije mogao vidjeti usporeno ni iz deset različitih kutova. Nama se rezolucija povećala, a sucima je ostala ista.

Treća, VAR faza, ispravila je taj nedostatak. Sucima je dana mogućnost ne samo da preispitaju ključne odluke, nego i da uz TV ekran imaju tim kolega koji im javljaju ako su pogriješili. Prije su se greške prihvaćale jer je ljudski faktor bio jedini sud. Danas, kada postoje deseci kamera i u tehnologiju se ulažu milijuni, ne želimo prihvatiti da se još uvijek može pogriješiti, iako je ljudski faktor i dalje prisutan.

Vjerujemo li više FIFA-i ili svojim očima?

Tehnologija napreduje, pa će iduća iteracija sustava biti preciznija. No, sama veća preciznost neće riješiti ključni problem. Tehnologija u nogometu više nije samo pomoć sucu, nego dokaz kojem se vjeruje i kada proturječi onome što ljudi vide.

Mogućnost tehnološke pogreške sama po sebi nije skandal. Skandal je tehnologiju predstavljati kao nepogrešivu i ne propitkivati ju. Ako FIFA želi da signal senzora ima veću težinu od ljudskog oka, mora pokazati ne samo što je sustav zaključio nego i kako je do tog zaključka došao. 

Tehnologija može smanjiti broj sudačkih pogrešaka, ali ne može zamijeniti transparentnost. Bez nje nismo uklonili slijepo povjerenje u autoritet. Samo smo suca na terenu zamijenili sustavom koji ne vidimo i institucijom koja od nas traži da joj vjerujemo.