DINAMO ipak nije uspio u svom naumu. Na korak od Lige prvaka zaustavili su ih Young Boysi pobjedom u Maksimiru (1:2). Ali premda je izgubio, Dinamo je konačno izgubio na normalan način. Bez potresa, histerije, neobjašnjivih padova i raspada sistema. Klackalica je prevagnula na suparnikovu stranu. Dinamo je ostao bez Lige prvaka, ali ipak ima razloga za zadovoljstvo. 30 tisuća ljudi sa tribina su igrače spratili pljeskom.

Kontrola susreta

Dinamo je susret otvorio idealno - pogotkom kakve je uglavnom dosad tek primao u Europi. Visoki izlazak s puno igrača unio je kaos u suparničke redove, pa je jedna odbijena lopta rezultirala povratnom loptom koju Hajrović nije propustio. I do zadnjih dvadeset minuta kada je utakmica izgubila konture zbog nepovoljnog rezultata, Dinamo je kontrolirao utakmicu. Nije bio bitno bolji niti je razbijao suparničke linije silnim šansama. Igrao je zreo nogomet - odgovorna zonska obrana s jasnim okidačima za presing u sredini terena ostavila je Young Boyse u ruhu koji je najčešće krasio baš Dinamo, kao ekipu s jalovim posjedom koja se izlaže kontranapadima i pitanje je trenutka kada će jedan riješiti pitanje pobjednika. Ali onda nas je nogomet još jednom naučio da se utakmica razvije po sasvim nepredviđenim scenarijima.

Nisu krivi ni suci, ni Leovac

Penal kojim su gosti psihički prelomili susret bio je izrazito neuvjerljiv. Švicarsko krilo imalo je pozicijsku prednost, ali je neprirodnim padom odalo svoju prvotnu namjeru, a to je da padne pod svaku cijenu. Dinamo i zbog toga, i zbog sporne ruke netom kasnije, ima se pravo ljutiti. Ali uzrok poraza nisu ni Marin Leovac niti Born Kuipers. Dinamo se previše uljuljao u samodopadnu sigurnost kako mu suparnik ne može ništa. Počeo se povlačiti sve ranije i sve dublje u krilo Zagorcu, dok ih neka imaginarna sila koju volimo nazvati nogometnom karmom nije kaznila. Odvrtimo li film 180 minuta, onda je jasno kako je Dinamo priliku za prolaz propustio najprije u Švicarskoj, gdje je zapucao pet ili šest odličnih prilika, pa tek onda u Zagrebu.

Falilo je jako malo

Nedostajala je malo bolja kontrola sredine terena koja je izgubljena Ademijevim izlaskom - jer koliko god Šunjić bio moćan, samo Ademi ima kapacitete ispratiti suparničku desetku u zadnju liniju i onda se na vrijeme vratiti u srednji blok. Falila je malo jasnija ideja u tranziciji - preduboko postavljeni Hajrović i Oršić nisu bili u poziciji da iskoriste prostor iza suparničkih leđa. Falilo je malo boljih odluka u završnici, u kojoj su najprije Olmo, pa potom i Hajrović, u nekoliko navrata propustili dati loptu za sigurnu šansu. Falilo je malo, ali za ovaj nivo je to sasvim dovoljno da utakmica postane "klackalica" kojoj će jedan incident ili odluka konačno presuditi. I zato ne treba ovaj poraz smatrati katastrofom. Dinamo je izgubio, ali je izgubio kao organizirana ekipa od druge organizirane i, za ovaj nivo, sasvim dovoljno talentirane ekipe. Za razliku od mučnih europskih avantura koji su završavali ili kolosalnim nabijanjem Dinamove mreže ili pacerskih golova kojima bi se gubile već dobivene utakmice, Dinamo je konačno izgubio - normalno. I sjetimo li se gdje je ova ekipa bila prije godinu dana i kako je izgledala protiv Skenderbeua, bilo bi iracionalno biti nezadovoljan.

Gavranović i Gojak najveći Bjeličin dobitak

Mario Gavranović nije samo izvrstan strijelac, već je jako podcijenjen njegov napredak u ostalim segmentima igre. Najviše se to odnosi na obrambenu fazu igre - ne samo da šprintevima i uklizavanjima pokazuje ogroman voljni moment i "kekovski" fajterski duh, već je izrazito bitna poluga u Dinamovoj zonskoj obrani. S obzirom na to da Dinamo ima fizički moćne igrače u sredini terena, vrlo često Ademi i Gojak igraju obranu " na čovjeka". To ostavlja veliku opasnost da ih mobilni suparnik razvuče i otvori rupe, a baš u tim situacijama Gavranović vrhunskim postavljanjem zaklanja protok lopte u te zone i kupuje vrijeme da se ostatak ekipe vrati u ispravan oblik. Gojak, s druge strane, dosad je najveći i najuspješniji Bjeličin projekt. Igrač koji je već dugo vremena "tu", ali je obitavao na marginama i krivim pozicijama konačno ima svoju jasnu ulogu. Nevjerojatnom duel igrom i driblingom stalno radi prednost u sredini terena u oba smjera i vrlo brzo izrasta u možda i najbitnijeg pojedinca novog Dinama. 

Europa liga je natjecanje po mjeri

Koliko god zamaman, a vjerojatno i neophodan bio financijski zov Lige prvaka, dojam je da je to stepenica previše u ovom trenutku za Dinamo. Jer Young Boysi, kao egal-protivnik, tamo odlaze s misijom izbjegavanja sramote, a Dinamo je tu školu već nekoliko puta neuspješno prošao. Europa liga, s druge strane, nudi mnogo veće sportske mogućnosti. A klubu i gradu koji su se konačno barem malo oslobodili tereta psihopata koji ga je vodio preko deset godina treba upravo sportska perspektiva, rezultat koji će pozitivan val nogometa u Zagrebu održati na životu. A to je u Europa ligi itekako moguće jer nema puno klubova čija je nadmoć u talentu tolika da se ne može nadoknaditi organiziranom i discipliniranom igrom. Proljeće u Europi, pooznata kovanica pokojnog Tomislava Židaka koja je postala svojevrsni Dinamov Sveti gral pritom se nudi kao logičan cilj. A Bjeličin Dinamo ga, nešto nalik onom Vahinom, može i zna ostvariti.