SLAVEN BILIĆ dobro je otvorio svoj drugi mandat. Hrvatska je svladala Češku u Pragu s 2:1. U potpunosti je kontrolirala sve na terenu u prvom poluvremenu. U drugom su pali svi golovi, a momčad je pokazala dio starih boljki u obrambenoj fazi igre. Česi su zabili dva gola, od kojih je jedan poništen zbog minimalnog zaleđa, a imali su još nekoliko izglednih situacija.

Zbog toga se pod najvećim kritikama nakon susreta našao stoperski par. I dok je Joško Gvardiol već godinama starter u reprezentaciji i važan igrač Manchester Cityja, slučaj Luke Vuškovića nešto je drugačiji. Talentirani i stasiti branič Brightona, u očima javnosti, i dalje je na probnom roku, barem što se tiče reprezentacije.

Dio pogrešaka i problema u obrani stvar je sustava i na te stvari odgovor može pronaći samo Bilić. S druge strane, individualne pogreške nešto su na čemu može raditi isključivo Vušković. I nema nimalo sumnje isplati li se gurati i čekati takvog igrača.

Kako je Češka dala gol?

Igrač koji je kao dječak radio razliku u Belgiji, koji igra u ozbiljnom engleskom klubu i koji je kao tinejdžer odradio dva megatransfera, generacijski je potencijal. Iako je na sceni sto godina, Vuškoviću je tek 19 godina. I dalje se razvija, a pogreške koje se javljaju normalna su faza njegove nogometne evolucije.

Kod gola Češke najbolje se vidjelo na kojim stvarima Vušković mora raditi. Domaćin je izveo aut. Joško Gvardiol loše je procijenio let lopte i ona ga je preletjela. Vušković je u tom trenutku pravilno po dijagonali zatvarao leđa, ali umjesto da kupuje vrijeme obrani kako bi se ponovno postavila, htio je na silu oduzeti loptu i ispao je iz igre. Gol možete pogledati OVDJE.

Vrlo sličnu pogrešku napravio je nekoliko minuta kasnije. U potpuno bezopasnoj i kontroliranoj situaciji na centru terena iskočio je životom ispred češkog napadača kako bi glavom odbio loptu. U tom je zahvatu pao na pod, a napadaču se iza njegovih leđa otvorio autoput prema Livakovićevu golu.

Vušković previše traži

Vušković je mlad i gladan igrač. To ga istodobno čini sjajnim i dodatno naglašava sve njegove kvalitete. Ne skriva se od igre ni u posjedu ni izvan njega i hrabro preuzima inicijativu u svim fazama igre. S druge strane, ponekad jednostavno previše želi.

Mora shvatiti da ne može uvijek oduzeti loptu. Za presijecanje lopte postoji idealan trenutak i tajming i to se ne može raditi na silu, posebno ne u situaciji kada ne postoji nitko iza njegovih leđa tko bi ga mogao zatvoriti. Takvo strpljenje doći će s iskustvom, ali Vušković već danas mora razmišljati u tom smjeru.

On i Gvardiol su par iz snova. Ili?

Dodatni problem za Hrvatsku jest to što je Joško Gvardiol profilno sličan branič po tom pitanju. Ni on ne voli igrati na leđima napadaču i dopustiti mu da primi loptu te ga zatim kontrolirati tijelom. I on voli napuštati poziciju i oduzimati loptu prije nego što ona stigne do nogu napadača.

Problem koji se tu može javiti očit je. U idealnom stoperskom paru jedan branič agresivnije iskače prema lopti, napušta zadnju liniju i pokušava presjeći dodavanje, dok drugi ostaje niže, čita prostor i služi kao korektor. Profilno je to odnos kakav, primjerice, u Dinamu imaju Dominguez i McKenna. Jedan traži duel i loptu, drugi prvenstveno čuva dubinu i ravnotežu zadnje linije.

Kad su oba stopera poput Gvardiola i Vuškovića sklona istom refleksu, rizik se udvostručuje. Dovoljno je da jedan izađe prerano, a drugi ga instinktivno slijedi ili ostane previsoko, pa se iza njihovih leđa otvara velik prostor koji više nitko ne kontrolira.

Potrebna je sustavna prilagodba

Tada se ne raspada samo stoperski par, nego i cijela geometrija momčadi. Vezni red predaleko je da zatvori prostor, bekovi su često već visoko, a suparniku se jednom vertikalom može otvoriti put prema golu.

Takav način branjenja zato traži i golmana koji će funkcionirati kao posljednji branič, biti spreman izlaziti daleko iz kaznenog prostora i čistiti dubinske lopte prije napadača. To nije Livakovićev najveći forte.

On je vrhunski na crti i u klasičnim vratarskim situacijama, ali nije prirodno agresivan u branjenju prostora 25 ili 30 metara od gola. Ako Hrvatska želi igrati visoko s dva stopera koja vole iskakati, taj nesklad postaje još važniji problem.

Problem se može riješiti sustavno na nekoliko načina. Najčešći je onaj u kojem jedan od bekova ostaje iza kao treći stoper i pomaže kontrolirati takve situacije. Takvu je ulogu znao u klubu igrati Josip Stanišić, a neki hibrid između beka i stopera jako bi olakšao Hrvatskoj branjenje u tim situacijama.

Svemu ne pomaže ni činjenica da je Bilić, barem u prvoj utakmici, otvorio susret bez šestice. S razlogom ne postoji nijedna ozbiljna svjetska reprezentacija koja igra bez igrača koji će po potrebi preuzimati igrače od stopera i pomagati im u kontroli dubine.

Ima li hrvatski tandem iz snova problem koji nitko nije mogao predvidjeti?

Gvardiol i Vušković po gotovo svim kriterijima izgledaju kao idealan stoperski par za moderni nogomet. Obojica su fizički moćni, tehnički jaki i sjajno sudjeluju u izgradnji napada. Gvardiol prema Transfermarktu vrijedi 70 milijuna eura, Vušković 60 milijuna, čime su ujedno i dva najvrjednija hrvatska reprezentativca.

Upravo zato zanimljivo je što se pojavio problem koji je malo tko mogao predvidjeti. Hrvatska možda ima dva vrhunska moderna stopera, ali i dvojicu stopera koji u nekim situacijama žele raditi istu stvar.

To zasad ne treba pretvarati u konačan sud o njihovoj kompatibilnosti. Gvardiol i Vušković premalo su igrali zajedno da bi imali automatizme koje stoperski parovi grade mjesecima i godinama, a Vušković tek skuplja ozbiljnu minutažu u A reprezentaciji. Dio problema koji se vidio u Pragu može nestati boljom komunikacijom, iskustvom i jasnijom podjelom uloga.

Ali potencijalni problem postoji i ne treba ga ignorirati samo zato što pojedinačna kvaliteta dvojice igrača izgleda gotovo idealno. Bilićev posao nije samo staviti dva najbolja hrvatska stopera jednog pokraj drugoga. Mora pronaći način da njihove najbolje osobine ne počnu proizvoditi iste probleme.