AHMAD SHARBINI (41) nedavno je završio bogatu karijeru u dresu niželigaša Omišlja s Krka i u istom klubu preuzeo je ulogu sportskog direktora. Ljubitelji domaće lige uvijek će se sjećati njegovih najslavnijih dana u dresu Rijeke od 2003. do 2009. godine, kada je žario i palio u tandemu s tri godine mlađim bratom Anasom.

Ahmad je najbolji strijelac Rijeke u povijesti najvišeg ranga hrvatskog nogometa s 54 gola, a Anas i on su jedina braća u dokumentiranoj povijesti europskog nogometa koja su na istoj utakmici nekog prvoligaškog ranga postigli dva hat-tricka. Braća Sharbini u to vrijeme bili su i medijski najatraktivniji domaći nogometni tandem, što je njihove karijere nerijetko opterećivalo kontroverzama.

Njihov transfer u Hajduk 2009. bio je prava nogometna sapunica i jedan on najbombastičnijih transfera u povijesti domaćeg nogometa. Pored Rijeke i Hajduka, Ahmad je nastupao i za švicarski Luzern, iskusio je terene u Emiratima i Arabiji, a nosio je je još dres Istre i nekolicine niželigaških klubova u riječkoj okolici.

Lokalni dečko s Grobnika, iz palestinsko-hrvatske obitelji, ostavio je neizbrisiv trag u povijesti kultne Kantride. Kao igrač Rijeke osvojio je dva Kupa. U ovom intervjuu, Ahmad Sharbini govorio nam je o životu u igračkoj penziji, podijelio je svoja razmišljanja o nogometu i uspomene na karijeru.

Igračka karijera Vam je službeno gotova. Kako se snalazite u ulozi sportskog direktora?

Uživam u igračkoj mirovini i veselim se radu u novoj ulozi. Uhodan sam jer sam neko vrijeme paralelno bio igrač i sportski direktor, ali sada ću se moći usredotočiti na jednu ulogu. Imam puno poznanstava i prijatelja po nižim ligama, što će mi pomoći u poslu.

Radimo, dosta dečki je trenutno na probi u klubu. Igramo pripremne utakmice i uskoro ćemo kompletirati kadar, a krajem mjeseca počinje prvenstvo.

Koje su ambicije Omišlja u nadolazećoj sezoni?

Nemamo posebne rezultatske ambicije. Cilj je što bolje uklopiti nove igrače, etablirati mlade igrače jer prema pravilima moramo imati tri mlada igrača na terenu. Imamo planove glede infrastrukture, gradit će se novi teren i jedna velika tribina. Najbitnije je što u klubu trenira stotinjak djece, roditelji prepoznaju naš rad i trud. To nas iskreno veseli.

Imate li u ekipi igrača s prvoligaškim iskustvom?

Nemamo, uglavnom imamo igrače s trećeligaškim iskustvom. Dosta ih je ranije igralo za Grobničan u trećem rangu. Prethodnih godina smo dva puta osvojili prvenstvo, što uopće nije lako, imamo dobrog trenera i optimističan sam glede Omišlja u četvrtom rangu.

Posljednjih par godina nogomet na riječkom području je dosta živnuo. Opatija i Orijent su u drugom rangu i oba kluba nisu bila daleko od najvišeg ranga. Može li i "Vaš" Grobničan tim putem?

Grobničan ima dosta mladu ekipu, prave umjetnu travu i poboljšavaju uvjete rada, ali iskreno mislim da nemaju ambicije ići prema gore. Treći rang je sam po sebi već jako izazovan, daleka su putovanja, na utakmice se ide dan ranije, a svi ti dečki rade ili studiraju i takav život nije nimalo jednostavan. Za klubove poput Grobničana najbitnije je održavati kvalitetan rad s djecom. Orijent i Opatija su puno ozbiljnija razina.

Debitirali ste kao stručni sukomentator na Radio Korzu u prijenosu utakmice Rijeka - Slaven Belupo. Vidite li se u budućnosti u toj ulozi? 

Ne znam. Dobio sam poziv, volim izazove i iskušati nešto novo. Bilo mi je lijepo i zabavno, ali imam puno obaveza pa ćemo vidjeti. Nisam definitivno odlučio bih li to radio, ali komentiranje mi je zanimljivo i kad će biti mogućnosti volio bih se opet okušati u tome.

Već ranije ste jasno dali do znanja da nećete raditi kao trener. Zašto? Mislite li da Vam nedostaje neka karakteristika bitna za taj posao?

Ne želim zvučati bahato, ali mislim da imam crtu za trenera. Znanje i iskustvo imam, ali koliko čujem od prijatelja koji su u tim vodama, najveći problem su škole i licence. To je jako dug proces koji me najviše stopirao u trenerskim ambicijama, a osim toga, uvijek su me više privlačile funkcije poput sportskog direktora. 

To mi je draže, prepoznavati igrače, pregovarati, analizirati klub na svim razinama... Jednostavno me više privlači. Također, poznajem puno talentiranih trenera s licencama koji nikako ne mogu naći posao nakon svih ulaganja u sebe. 

Najbolji ste strijelac u povijesti Rijeke u domaćoj ligi. Kakav je osjećaj biti na prvom mjestu u čitavoj povijesti svog kluba? Mislite li da će netko srušiti Vaš rekord? 

Naravno da je osjećaj lijep i da se time ponosim, ja i meni bliski ljudi u našem gradu. Naravno, rekordi su tu da se ruše, ali kako vrijeme prolazi sve sam sigurniji da me nitko neće dostići. Iz jednostavnog razloga jer se danas igrači nakon jedne-dvije dobre sezone odmah prodaju, pogotovo napadači. 

Tko zabije dvadesetak golova u klubu kao što je Rijeke skoro sigurno će se prodati. Najbliže mi je bio Kramarić, koji se prodao i napravio fantastičnu karijeru. Ja sam ipak dugo igrao za Rijeku, što će se danas teško ponoviti s nekim novim napadačem. Ali tko zna, vremena se mijenjaju i jednog dana netko možda i skine moj rekord.

Mijenjaju se i taktički trendovi. Klasične devetke poput Vas su sve rjeđe. Rijeka je osvojila duplu krunu, a najistureniji igrač bio joj je Fruk koji je nešto između veznjaka i napadača. Zabija puno manje od Vas i više asistira. Zašto klasične devetke izumiru?

Izumiranje devetki je činjenica. Jučer sam gledao Rijeku koja sada ima Čopa s kojim sam igrao u Hajduku, ali ni on nije čista devetka. Sve je manje i manje takvih igrača, u cijelom SHNL-u ih je teško naći. Igrači kao Fruk su danas sve češći, a napadača od dvadesetak golova po sezoni je sve manje. Žao mi je što je to tako.

Koje današnje napadače najviše volite gledati?

Petkovića i Livaju. Statistika govori sve oko Livaje, već godinama, sigurno je najbolji igrač naše lige.

Kako su izgledali vaši nogometni počeci?

Najprije sam trenirao u Dražicama za Rječinu. Tu sam krenuo kao golman. Jednu utakmicu protiv Rijeke me trener stavio u napad, zabio sam gol, pobijedili smo 1:0 i otad više nisam htio na gol (smijeh). Govorili su da sam imao sjajne predispozicije za golmana, ali prešaltao sam se u napadača.

Trener Ranko Buketa me odlučio dovesti u Rijeku. Išli smo na jedan turnir u Italiju, zabio sam nekoliko golova i osvojili smo prvo mjesto pa sam tako ostao u Rijeci. Imao sam 7-8 godina, malo kasnije je došao i Anas i cijelu omladinsku školu smo ostali u Rijeci.

Kako je izgledao vaš nogometni odgoj na Kantridi? Je li bilo teško dolaziti na treninge s Grobnika?

Bilo je tu dosta odricanja. Bilo je naporno. Kad smo bili manji tata nas je vozio svaki dan, kasnije smo mijenjali dva busa. Odmah nakon škole u Dražicama išli smo na bus za centar Rijeke pa na drugi za Kantridu. Roditelji su ulagali u nas, imali smo privatne trenere, ali za to smo se opredijelili i uživali smo u tome.

Tko su bili Vaši nogometni idoli tijekom odrastanja u Rijeci?

Kako sam bio jedan od klinaca kluba, uvijek smo se ugledali na Rijekine igrače. Najdraži mi je bio Admir Hasančić, Mlinka, Šare... Kasnije sam sa svima njima igrao i odlično su me prihvatili. Nisam se osjećao kao uljez među njima iako sam bio puno mlađi. Dan danas kada igramo veteranske utakmice se lijepo družimo. Što se tiče većih igrača, volio sam Šukera i pokušavao sam upiti njegov igrački stil.

Kao dječak ste skupljali lopte na Kantridi. Je li Vam neka utakmica posebno ostala u pamćenju?

Nažalost, najbolje se sjećam 1999. kada smo izgubili prvenstvo protiv Osijeka. Dogodilo se to što se dogodilo. Bio sam uz teren i sjećam se utučenih igrača kao da je bilo jučer. Atmosfera je bila sjajna, ljudi na stijenama Kantride... Ali poslije je bilo užasno, velika kolektivna trauma.

Prolazili ste sve mlađe selekcije reprezentacije i sudjelovali ste na U-17 Svjetskom prvenstvu u Trinidadu i Tobagu, kakvo je to bilo iskustvo? 

Odlično. To nam je svima bila prva prilika da igramo pred punim stadionima, čak 60-70 tisuća ljudi, to ranije nismo mogli zamisliti. Bila je to generacija Nike Kranjčara. A na istom prvenstvu igrao je i Fernando Torres, već se tada vidjelo da će biti strašan igrač.

S Vama u ekipi je bio i Mario Gregurović, koji je svojedobno dobio prednost u omladinskom pogonu Hajduka ispred Luke Modrića. Mnogi koji se sjećaju tog vremena kažu da je u tim trenucima zaista bio bolji igrač. Koliki je talent bio Grgurović? 

Bio je strašan talent, dobro ga se sjećam. Imao je strašnu lijevu nogu, ali kao i mnogima nešto mu je na kraju nedostajalo. U mlađim kategorijama igrao sam s puno strašno talentiranih igrača koji nisu napravili ništa. Puno stvari ti se u nogometu treba poklopiti, faktor sreće je također velik.

Nešto kasnije, 2003. godine, probijate se u prvu ekipu Rijeke. Kako ste se etablirali u seniorskom nogometu?

Nas nekoliko počelo je trenirati s prvotimcima. Imali smo period adaptacije. Debitirao sam pod Cicom Kranjčarom, a kasnije me trenirao i Ivan Katalinić. Na gostovanju u Osijeku ušao sam s klupe i zabio gol za pobjedu. To mi je bio prvi gol za Rijeku u prvenstvu. Jako dobro ga se sjećam, bilo je to iz gužve, lopta mi se odbila na nogu i nakon tog gola mi se put otvorio.

Što je najizazovnije u prijelazu iz juniorskog u seniorski nogomet?

Svi mi mladi igrači smo željni igre, što je normalno i zdravo razmišljanje. Ne možeš doći u prvu ekipu i biti zadovoljan sjedenjem na klupi. To nije pravi put. Svi želimo igrati i mislimo da smo najbolji, ali kada gledam iz ove perspektive naravno da shvaćam da je nekada potrebno ići postepeno.

Teško je staviti mladog igrača ispred nekog dobrog i iskusnog, a mi smo tada imali više takvih poput Tome Ercega, kasnije Zekića, Vugrineca, Krpana, Bobića, Mitua. Imao sam veliku konkurenciju i dosta sam sjedio na klupi. Naravno da sam bio nestrpljiv. 

Puno sam privatno trenirao s Anasom i fizički sam se osjećao odlično, ali nisam dobivao šanse koje sam mislio da zaslužujem. Kasnije sam dočekao svoj trenutak u sezoni 2005./06. jer su se Krpan i Zekić ozlijedili. Trener je bio Elvis Scoria i išli smo na gostovanje k Varteksu. U prvom poluvremenu bilo je 0:0, ulazio sam u svlačionicu i mislio: "Sada će me izvaditi i to je to, nisam iskoristio šansu."

Međutim, trener me ostavio i u drugom poluvremenu sam zabio hat-trick. Cijeli tjedan su mediji pisali o meni. Zabio sam golčinu Hajduku na Poljudu za pobjedu i nakon toga je Ćiro dobio otkaz, jednostavno sam eksplodirao i krenuo sam redovno zabijati. Nas napadače ili ide ili ne ide.

Koji je trener u Rijeci bio najznačajniji za Vaš razvoj?

Dragan Skočić. On je došao nakon Scorije i maksimalno me forsirao. Fredi Bobić je bio na klupi, a ja sam igrao. Skočić je stajao iza mene, trebalo je imati hrabrosti staviti igrača od 20 godina, a legendu poput Bobića staviti na klupu.

Skočić mi je otvoreno dao do znanja da vjeruje u mene i to mi je puno značilo. U zadnjoj sezoni u Rijeci igrali smo odlično pod Robertom Rubčićem, Anas i ja smo ubijali. To su mi bila dva najznačajnija trenera. Uz Ranka Buketu koji me dopeljao u Rijeku i Mladenovića koji mi je dao stipendijski ugovor.

Sjećate li se potpisa prvog ugovora? 

Naravno, u usporedbi s današnjima bili su jako skromni, možda oko 150 eura mjesečno, ali to nije bilo toliko bitno. Klub nam je pokazao da računa na mene i to me je najviše veselilo. Puno talentiranih igrača koji su rasli sa mnom nisu dobili tu šansu.

U Rijeci se u jednom trenutku skupio nevjerojatan broj sjajnih napadača. Zekić, Krpan, Vugrinec, Mitu... Jeste li od njih mogli naročito učiti na treningu?

Naravno. Najprije sam učio od Tome Ercega. Jedno vrijeme je zabijao gol svaku utakmicu i upijao sam njegove poteze na treninzima i utakmicama. Kasnije od svih drugih pa i od Fredija Bobića, vidjelo se da je iza njega fenomenalna karijera po svakom potezu i kretnji.

Prvi trofej u Rijeci je Kup koji ste osvojili na Poljudu 2005. godine. Tada niste puno igrali, ali kakva Vas sjećanja vežu uz to?

Nisam puno igrao, ali sam uživao u svom prvom trofeju. Nisam imao osjećaj da sam puno sudjelovao, ali svaki igrač je bitan bez obzira na minutažu. Nogomet je kolektivna igra. Danas stvari gledam drugačije nego kad sam bio mulac kojem je najbitnije bilo igrati i zabiti gol.

Je li naročito zadovoljstvo bilo pobijediti Hajduk u finalu? Jednom ste rekli kako su Riječani već onda Hajduk gledali s puno više rivaliteta nego Dinamo

Jesu. Tako je bilo otkad znam za sebe. Danas je to rivalstvo čak i veće. Najveće zadovoljstvo mi je bio doček navijača na Korzu. Nema ništa ljepše nego doći kući i vidjeti tolike navijače.

Čini li Vam se da je rivalstvo Rijeke i Hajduka danas puno "ružnije" kada se uzme u obzir vrsta navijačkih prozivki koje obilježavaju Jadranski derbi? 

Slažem se. Puno je gore nego 2005. i neke stvari su prešle svaku granicu. Žao mi je što puno mladih sudjeluje u tučnjavama i sačekušama. Kamo to vodi? Pošalješ dijete na utakmicu i moraš strepiti hoće li se vratiti kući. To je stvarno ružno, nebitno je rade li to "vaši" ili "naši".

Iduće sezone ponovno osvajate Kup, ali tada igrate puno više. U dvije utakmice finala pobijedili ste Varteks...

Tako je, doma smo pobijedili 4:0, a onda se kod njih jedva spasili, izgubili 5:1. Bilo je to jako čudno, izgubiti tim rezultatom i osvojiti nešto. Ali kada smo došli kući smo ipak proslavili kako treba.

Kakav suigrač je bio Dumitru Mitu, jedna od prvih inozemnih zvijezdi kod nas? 

Bio je najveći zabavljač u svlačionici. Čitavu karijeru sam imao super suigrače i svuda sam imao odličnu atmosferu. Naročito je tako bilo 2009. kad smo igrali pod Rubčićem, dva-tri puta tjedno smo imali team building, večere i druženja. Atmosfera u ekipi je bila najbitnija. Više smo se družili sa suigračima nego s familijom. 

Kako je izgledao balans između društvenog i profesionalnog života? Vaš brat Anas je često bio u medijima zbog izlazaka, jeste li i Vi voljeli izlaziti? Kako su treneri na to gledali? 

Naravno da smo voljeli izlaziti. Svoje igračke obaveze smo maksimalno izvršavali, ali nakon svake pobjede smo izlazili i feštali, nismo se skrivali. Išli smo na večere i u diskoteke. U jednom trenutku smo imali 13-14 pobjeda za redom, a uz našu kvalitetu ključ toga je bila atmosfera.

Jeste li ikada izlazili večer prije utakmice? 

Ne. To si ne možeš dozvoliti, a niti navijačima. Rijeka je mali grad, kako da te netko vidi u izlasku noć prije utakmice? Još možeš dobiti šamar (smijeh).

A večer prije treninga? 

To da. Nekada ti se zalomi pa su noge na treningu malo teže. Neki treneri primijete, neki ne. Sve je to normalno, svi smo ljudi i trebamo se opustiti, ali treba znati kada je pravi trenutak.

Ja sam tijekom karijere zaista puno trenirao, ali kada danas mislim o tome, trenirao bih još više. To je ono što razdvaja igrače na samom vrhu, poput Luke Modrića. Odmor i prehrana su također jako važni, mi nismo bili 100 posto u tome, moram biti iskren.

Kakva su Vam sjećanja na Kantridu i kako danas gledate na tu temu?

Predivna. Tamo smo odrasli i svaki odlazak na Kantridu budi emocije. Tamo smo doživjeli puno lijepih trenutaka. To je poseban stadion na svjetskoj razini. Rujevica je odličan kamp s uvjetima kakve malo tko ima, ali kao i svi navijači Rijeke također bih volio da to bude samo trening-kamp, a da igramo na Kantridi.

Nakon četiri sezone idete u Emirate. Kako je došlo do tog transfera? 

Nisam želio ići, ali klubu je trebao novac. Sve je bilo jednostavno, odigrao sam dobru sezonu i dobio ponudu. Klub nije radio probleme, dobio sam dobar ugovor i bilo je to zanimljivo iskustvo, nije mi žao. Jedno vrijeme je potrebno da se prilagodiš na vrućine, ali treninzi su u 9-10 navečer, svi prostori su klimatizirani i imaš što za vidjeti.

Nije mi bilo dosadno. Tamo sam proveo godinu dana. Zabio sam 11 golova u 12 utakmica, ali imali smo slabu ekipu i nismo imali neke rezultate. Tamo su ekipe imale pravo na tri stranca i nakon godinu dana su nas sve promijenili. Otišao sam u Švicarsku, u Luzern. Uskoro je došlo do konflikta između trenera i sportskog direktora, na moj zahtjev mi je raskinut ugovor i vratio sam se u Rijeku. 

Rijeka u sezoni 2008./09. igra odličan nogomet na krilima Vas i Anasa. Obojica ste zabili po 17 golova. Što se sve poklopilo? 

Sve se poklopilo. Dobra ekipa, atmosfera, trener... Odlično sam se fizički osjećao. Šta god smo opalili išlo je u gol. 

U prvom kolu iduće sezone, taman prije odlaska u Hajduk, Anas i Vi ispisali ste povijest nogometa. Svaki od vas zabio je hat-trick u 6:0 pobjedi protiv Lokomotive. Kakav je osjećaj bio postići zajedno s bratom? 

Što više reći? To je neopisivo lijep trenutak. Jedan od najljepših u životu. 

Kao omiljeni gol isticali ste najpoznatiju zajedničku majstoriju braće Sharbini, kada je Anas protiv Hajduka izveo fintu na svojoj polovici i asistirao Vam vanjskom s 50 metara iskosa.

Tako je, bilo je to za pobjedu u 90. minuti, pred sam kraj prvenstva. Hajduk je tu izgubio titulu. Oni su poveli golom Veića, Alen Pamić je izjednačio, a ja sam u 90. zabio nakon te Anasove asistencije.

Armada je dan ranije slavila rođendan i došli su nam trening navijati, pravili su bakljadu i motivirali su nas. Jako emotivno sam doživio taj gol, skinuo sam dres i slavio s navijačima. To svi igrači vole. 

Kakav ste odnos imali s Josipom Kužeom, koji Vas je također trenirao u Rijeci?

Jako dobar. Dobar trener i dobar čovjek. Uvijek je bio tu za saslušati i dati savjet. Kada su plaće kasnile financijski je pomagao igračima. Imam i anegdotu vezanu uz njega.

Gubili smo na nekom gostovanju i čekali smo ga na poluvremenu u svlačionici očekujući da će biti ljut, a on je bio više ljut jer mu nije prolazio listić koji je odigrao, samo je promrsio: "Gle ovaj Wolfsburg ne može dati gol." Svi smo prasnuli u smijeh, uvijek je bio jako korektan prema nama igračima.

Kako je bilo u danima kada se nisu primale plaće?

Naravno da nije bilo lako. Imali smo obrte i bez obzira je li ti stigla plaća morao si plaćati doprinose države. Ja sam imao sreće jer sam bio u Emiratima pa sam nešto zaradio i uštedio, ali drugi igrači su morali plaćati stanove, prehranjivati obitelji... Ljudi se često varaju kad misle da nogometaši žive lagodno. 

Kako dolazi do čuvenog transfera Vas i Anasa u Hajduk? 

Rijeka je bila u jako lošoj financijskoj situaciji i trebalo je spašavati klub. Znalo se da će prodati Anasa ili mene ili obojicu. Tata i Anas se nisu uspjeli dogovoriti sa Zdravkom Mamićem oko prelaska u Dinamo i Anas se vratio u Rijeku. Ljudi iz Hajduka su to saznali. Ivica Šurjak je zvao i delegacija Hajduka je krenula za Rijeku. 

U tom trenutku smo nas dvojica bili najbolji igrači lige, a u Hajduku je kao novi predsjednik došao Joško Svaguša. Prodali su se Gabrić i Kalinić i novo vodstvo je moralo pokazati da može dovesti pojačanja. Trebali su im napadač i krilo i išli smo u paketu. Sve smo brzo dogovorili, Hajduk nam je ponudio tri ili četiri puta više novca nego što smo imali u Rijeci. 

Sama Rijeka nas je forsirala da pristanemo na taj transfer. Naravno, zadnja odluka je bila naša i na kraju mi je drago što smo otišli. U Hajduku mi je je bilo super. To je veliki klub u kojem sam stekao puno prijatelja. Samo mi je žao što nisam dobio priliku da u Hajduku pokažem nešto na terenu. 

Rezultatski i upravljački bilo je to dosta teško razdoblje za Hajduk, spominjali ste kako ste od trenera najlošiju suradnju imali sa Špacom Poklepovićem...

Tako je. On je legendaran trener, ali nije mi bilo lijepo s njim jer me jednostavno nije vidio u svojim planovima. Za svlačionicu je bio dobar, bio je zafrkant, ali u tom trenutku me to nije nimalo veselilo jer sam bio nervozan i nezadovoljan.

Kako je bilo biti igrač Hajduka u Splitu u razdoblju dosta skromnih rezultata, kada se redovno zaostajalo veliki broj bodova za Dinamom? 

Naravno da u takvim trenucima nije bilo lijepo. U Splitu nema sredine, tamo si ili Bog ili ništa. Fantastična atmosfera i euforija. Mi sami nismo imali nikakvih neugodnosti, ali ekipa je nakon nekih poraza morala spavati na stadionu. Kada izgubiš na gostovanju navijači te sačekaju na pumpi i ozbiljno popričaju s tobom.

Tijekom razdoblja u Hajduku se treninzima prve ekipe priključivao talentirani kadet Marko Livaja, kakav je bio kao klinac?

Vrlo talentiran i vrlo vruće glave (smijeh). Nije dao na sebe ni na treningu, bez obzira koliko bi netko bio stariji. Nije šljivio nikoga. Danas je sigurno naučio drugačije razmišljati i reagirati.

U Hajduku ste 2010. osvojili Kup.

Da, bilo je to u Šibeniku. Za mene osobno pomiješane emocije jer nisam dobio šansu. Kod Balakova sam dobio neke šanse i zabio sam par golova, ali on se nije dugo zadržao u klubu. Anas i on su pogotovo imali sjajan odnos. 

Tonći Kukoč je u intervjuu govorio kako ste Anas i Vi novčano pomagali mlađe igrače kada bi plaće kasnile?

Jesmo. Bilo je takvih situacija. Mi smo imali bolje ugovore i nismo morali živjeti iz mjeseca u mjesec, naravno da smo bili na raspolaganju mlađim prijateljima i kolegama. Nimalo mi nije žao jer su dečki to zaslužili. Drago mi je da je Tonći to spomenuo, on je super dečko i drag prijatelj.

U Hajduku Vas je trenirao i Mišo Krstičević. Kakvi su bili njegovi čuveni treninzi?

Jako teški, ubijao nas je. Puno smo trčali. Tu nisi mogao ništa skratiti jer smo trčali na terenu, pod prismotrom pomoćnih trenera.

U Hajduku ste doživjeli i 100. rođendan kluba.

Da, to je definitivno najbolja atmosfera u kojoj sam imao prilike igrati. Splićani žive za Hajduk. Bakljade, pjesme... Teško je to opisati.

Jednom ste ispričali kako Vas je Špaco napao jer je uhvatio Anasa s cigaretom. Je li Vas kroz život nerviralo što su Vas ljudi smatrali odgovornim za mlađeg brata?

Jest. To me dosta dugo pratilo. "Di je Anas, zašto Anas kasni, zašto ovo, zašto ono." Naravno da me nerviralo, ali to je tako. Anas je bio jako atraktivan medijima, ali te stvari nisu nikada utjecale na naš odnos, cijeli život smo jako bliski. 

Koje su razlike između vas dvojice?

Ja sam dosta komunikativniji. Anas je jako povučen, ne voli pričati i izbjegava bilo kakve rasprave ili slično. Ali kroz karijeru se on naplaćao puno više kazni nego ja (smijeh). 

Na prsima imate tetoviran Anasov lik, kako ste se na to odlučili? 

U Rijeci smo imali suigrača iz Argentine Martina Šarića koji je imao tetoviranog svog brata. To mi se jako svidjelo pa sam odlučio napraviti isto. 

Za čime najviše žalite u karijeri?

Što nisam dobio pravu priliku u Hajduku i što nisam mogao dati više klubu. Nebitno čija je to krivica bila, a bila je, naravno, i moja. Ali žao mi je što nisam imao prilike sebi pokazati jesam li igrač za Hajduk i koliko stvarno mogu dati. 

Nakon kratkog razdoblja u Istri, gdje ste često bili ozlijeđeni, odlazite u Saudijsku Arabiju. Anas je igrao za najbolji klub u ligi Al-Ittihad, a vi za Al-Wahdu koja se borila za ostanak. Kako je izgledao Vaš život tamo?

Bilo nam je super. Anas je dobio vilu s bazenom na korištenje pa sam živio s njim. 

Vaša obitelj s očeve strane dolazi iz arapskog svijeta.

Da. Tata je Palestinac rođen u Siriji. U Rijeku je došao na studij. Ponosni smo i na naš palestinski identitet. Pratimo grozne stvari koje se tamo dešavaju, tata još više i često mi o tome priča. 

Kako bi izgledalo idealnih 11 sastavljenih od Vaših suigrača?

Neka golman bude Danijel Subašić, sve znamo o njegovoj reprezentativnoj i klupskoj karijeri. Stoper bi bili Hrvoje Vejić i Damir Milinović iz Rijeke. Desni bek bi bio Danijel Šarić, a lijevo Kristijan Čaval.

Stavio bih svoju ekipu u formaciju 4-2-3-1. Dva srednja veznjaka bila bi Srđan Andrić i Josip Skoko, a Davor Vugrinec iza mene kao polušpica. Desno krilo bi mi bio Igor Novaković, a lijevo zna se - Anas.

Kakav je osjećaj bio dijeliti teren s vlastitim bratom sve te godine? 

Odličan. Anas je bio top igrač i to je više puta pokazao. Bio je veliki radnik koji je ulagao u sebe. Odličan dribling, brzina, eksplozivnost, udarac, osjećaj za igru, sve znamo o njemu. Jako dobro smo se poznavali na terenu i sve je funkcioniralo super.

Jednom ste napomenuli da Anas nije svjestan svoje igračke kvalitete. Teško je govoriti o hipotetskim situacijama, ali koliko daleko mislite da je mogao dogurati?

Bez problema je mogao igrati neku ligu Petice. To govore veći stručnjaci od mene koji su ga trenirali poput Dalića i Keka. Top talent sam po sebi nije dovoljan. Mnogi veliki talenti s kojima sam trenirao u omladinskom pogonu napravili su puno manje nego Anas i ja.

Anas je imao neku blokadu čim se makne s Grobnika ili iz Rijeke. Također, čitav život ga je pratila velika pozornost medija i navijača, sve što je napravio se uveličavalo. Ja nisam bio pod takvom pratnjom medija i javnosti.

Koji Vam je najsretniji trenutak u karijeri? 

Uživao sam cijelu sezonu kada sam vratio iz Švicarske i kada smo Anas i ja počeli skupa igrati, tada smo stvarno bili odlični. Rado se sjećam osvojenih kupova, a ako bih izdvajao jedan trenutak bio bi to gol Hajduku na Kantridi na Anasovu asistenciju u 90. minuti, cijela ta utakmica.

To doživjeti kao domaći dečko iz Rijeke... Ne mogu Vam to opisati, taj osjećaj poslije utakmice kada vas navijači čekaju i praktički odnesu sa stadiona, svi smo zajedno išli u grad.

Dokad ste bili vani poslije te utakmice? 

Do jutarnjeg treninga (smijeh).