ĐOKOVIĆ je očekivano imao uspješnu 2019. uz dva osvojena Grand Slama i manje padove forme tijekom godine, ali njegov odnos s teniskim fanovima se nije mijenjao.

Kad je na Mastersu u Londonu Roger Federer nakon četiri mjeseca dočekao "osvetu" protiv Novaka Đokovića za poraz u finalu Wimbledona i pobijedio ga prvi put nakon 2015. godine, publika u O2 Areni slavila je s njim.

Dojam je bio kao da je Federer osvojio taj Wimbledon, u kojem je propustio dvije meč-lopte i tužno gledao kako Đoković peti put u karijeri osvaja turnir u All-England Clubu. Takva atmosfera vladala je tijekom cijelog susreta, kao da su samo pojedinci navijali za Đokovića. Isti je slučaj bio u prethodnom Đokovićevu meč kada je igrao protiv Dominica Thiema, a za kojeg su Englezi mahom navijali jer je tako Federer imao veće šanse za prolazak u polufinale. 

U spomenutom finalu Wimbledona proteklog srpnja, najduljem, a možda i najboljem u bogatoj povijesti londonskoga Grand Slama, engleska je publika oduševljeno reagirala na Đokovićeve neforsirane i dvostruke pogreške, a tada je otišla i korak dalje te izviždala Srbina kod 11:11 u petom setu samo zato što se nakon uspješnog Federerova "challengea" išao konzultirati s glavnim sucem.

Nije problem samo u Englezima

Nema takav status Đoković samo na "svetoj travi". Kad je na US Openu predao meč četvrtfinala protiv Stana Wawrinke zbog ozljede ramena, Amerikanci su ga zasuli salvom zvižduka dok je odlazio s terena, u trenucima kada je Wawrinka vodio 2:0 u setovima, imao break u trećem te praktički riješio meč u svoju korist.

I drugdje u svijetu Novak se susreće sa sličnim reakcijama publike, a društvene mreže pune su otrova na njegov račun. Ali zašto je tako? Đoković je osvajač 16 Grand Slam titula i dokazani šampion kakve ljudi u načelu vole, no on se posvuda susreće s uvredama, antipatijama i naslađivanjem kad izgubi. Zašto ispada da samo Srbi vole Đokovića?

Većina hejtera najviše ističe njegovo ponašanje na terenu koje je često u potpunoj suprotnosti s njegovim stavom izvan terena. Đoković je u svojim izjavama uglavnom miran i staložen, ali na terenu si dopušta razne ispade na granici nesportskog ponašanja. 

Posvađa se sa sucem, u bijesu rastrga majicu, razbije reket, pogotovo u trenucima kada meč ne ide na njegovu stranu. Nedavno je urlao i psovao prema svojem stručnom stožeru, odnosno Goranu Ivaniševiću i treneru Marianu Vajdi.

Isforsirani "fejker" koji se na silu svima želi svidjeti

Kritičari ga nazivaju i isforsiranim "fejkerom" zbog proslave nakon pobjeda, kada slanjem poljubaca poziva svaku tribinu da ga pozdravi ili dok jede travu s terena na Wimbledonu. Smatraju da se tako pokušava na silu svidjeti teniskoj publici, što mu je zamjerio i Nick Kyrgios, najkontroverzniji tenisač današnjice.

"Mislim da ima bolesnu opsesiju da se svakome mora svidjeti. Želi biti kao Roger Federer. Toliko želi da ga svi vole da ga ne mogu podnijeti. Proslava nakon mečeva kada šalje poljupce publici je primjer toga, odmah se naježim. Vjerujem da će imati najviše Grand Slamova u povijesti, prvak je našeg sporta, jedan od najvećih, ali za mene nikad neće biti najveći, koliko god Grand Slamova osvojio."

Da, Đoković zna biti iritantan na terenu, zna se naljutiti na sebe i na cijeli svijet kad mu ne ide, baš kao što zna pustiti iskrenu emociju kad ostvari velik uspjeh. Baš kao i većina tenisača, sportaša, pa i "civila", običnih ljudi.

Ne treba pogledati puno dalje, ponekad samo na drugu stranu terena, da bi se vidjelo Rafu Nadala kako se više od pola minute češka po licu ili vadi hlače iz stražnjice, kako prije meča uvijek postavlja boce s tekućinom pored terena u istom položaju... Naravno da ima fanova koje i to nervira, ali Španjolac nikad zbog toga nije doživio zvižduke cijele dvorane ili stadiona. Nikad mu publika nije zamjerila, na primjer, predaju meča, kao Amerikanci Đokoviću.

Ne, Novakovo osebujno ponašanje na terenu ne može biti glavni razlog zašto je Đoković tako neomiljen. Možda je razlog ipak jednostavniji i plići. Đoković nije Federer i Đoković nije Nadal.

Do 2008. godine Nadal i Federer razvili su reputaciju najvećeg rivalstva u povijesti tenisa. Ne samo zbog činjenice da se radi o dvojici najboljih tenisača, već i zato što je svaki njihov meč donio osjećaj kao da gledate drugi sport. To je bio fantastičan tenis, na toliko većoj razini od ostatka konkurencije. 

"Kada publika viče Roger, ja čujem Novak"

U to društvo je polako ulazio Đoković 2008. kada je osvojio svoj prvi Grand Slam naslov, Australian Open. Do 2011. je čekao na sljedeći kada je ponovno uzeo Australiju, a do današnjeg dana sakupio je još 14 Grand Slam naslova. Ljudi ga ne vole jer uzima trofeje Nadalu i Federeru te znaju da je jedina konstantna prijetnja njima dvojici. Englezi mu nisu zviždali u Wimbledonu jer je pričao sa sucem, nego zato što nisu htjeli vidjeti da Michael Jordan njihovog sporta, zbog kojeg su se zaljubili u tenis, izgubi šansu za 21. Grand Slam naslov u karijeri, pogotovo znajući da bi mu mogao biti zadnji jer Federer ima već 38 godina.

"Kada publika viče Roger, ja čujem Novak", rekao je Srbin nakon tog meča i objasnio kako je mentalni trening najzaslužniji za to što je ostao miran u trenucima kada su svi bili protiv njega.

Zato nije napravio "pogrešku" kao na Australian Openu ranije u godini kada je nakon pobjede nad Nadalom u euforiji razderao majicu, nego je s osmijehom na licu prošetao do mreže, pružio ruku Federeru, pojeo malo trave kao nakon svakog naslova u Wimbledonu, lupio se nekoliko puta snažno u prsa i naposljetku pokazivanjem u nebesa zahvalio Bogu na najvećoj pobjedi u karijeri. Znao je Đoković kako bi publika reagirala da je izbacio svoje emocije urlikom nakon pobjede, iako je na to imao svako pravo. Samo ju je pogledao nakon meča u stilu: "Sve sam vas pobijedio."

Nije atraktivan kao Federer i Nadal, a uzima im trofeje

Nadalje, iako je kompletniji tenisač, Đoković nema vic u igri poput Federera ili Nadala. Nema čuveni Nadalov top-spin forhend ili Federerov servis, kratku loptu i forhend, već je najpoznatiji po reternu i obrani, a to nije jednako uzbudljivo kao Rafin ili Rogerov stil igre. Njih dvojica su zanimljiviji jer češće proizvode čarobne trenutke na terenu. Baš kada mislite da će Nadal izgubiti poen, on u trku iz apsurdnoga kuta pogodi nevjerojatan passing winner, a Federer okrenut leđima opali lopticu kroz noge i osvoji poen, ili je jedva stigne pa poentira iz jako teškog kuta udarcem oko mreže.

Takvi trenuci teniske čarolije zaokupe fanove, posebno one koji ne prate tenis svaki dan. Gledajući samo highlightse, Federerovi i Nadalovi potezi ravni su eleganciji zakucavanja Michaela Jordana ili lakoći slobodnih udaraca Lea Messija s 30 metara.

Zbog toga i zbog godina dominacije prije Đokovićeva probitka na scenu jasno je zašto Novak nikada neće biti popularan poput njih dvojice u teniskom svijetu, bez obzira na to koliko trofeja osvojio. Federer i Nadal svojevrsna su božanstva, a Đoković ih godinama ruši na terenu i dostiže u povijesnim knjigama. To je, u očima teniskih fanova, možda ipak ozbiljniji problem od kontroverznih proslava pobjeda.

Tri Grand Slama manje od Nadala, četiri od Federera

Iako je manje atraktivan od Federerova ili Nadalova, pa čak i stila mlađih tenisača poput Thiema, Tsitsipasa ili Kyrgiosa, koji su češće agresivni i znaju proizvesti čaroliju na terenu, Đokovićev je stil uspješniji. Nadal mu bježi tri, a Federer četiri Grand Slam naslova. Glavnu konkurenciju će imati u Španjolcu koji je samo godinu stariji od 32-godišnjeg Srbina, dok će Švicarac teško do još jednoga Grand Slama u sutonu karijere.

Sve dok Federer i Nadal igraju, publika će nastaviti navijati protiv Đokovića u velikim mečevima, što samo potvrđuje veličinu njegove psihičke moći da u takvim okolnostima ostvaruje fantastične rezultate. Koliko god naslova osvojio, nikad neće biti veći tenisač od Federera ili Nadala u očima većine teniskih fanova.

No bit će najuspješniji, a poštovanje koje zaslužuje će dobiti tek kada se umirovi, kada njegovi protivnici koji vole ovaj sport shvate kakvog su majstora godinama imali priliku gledati.