Zašto nogomet ne voli žene

Zašto nogomet ne voli žene
Foto: Getty Images / Guliver image

SAMO nekoliko tjedana prije nego će se španjolski vlasnik hrvatskog nogometnog prvoligaša Istre 1961 riješiti ženske sekcije pulskog kluba, u Skandinaviji je ponovno aktualizirano pitanje ravnopravnog tretmana ženskog nogometa na globalnoj sceni. Kako s europskog sjevera i inače dolaze progresivni sociološki i svjetonazorski trendovi, tako su u Švedskoj pronašli rješenje za diskriminatornu praksu FIFA-e kad je u pitanju naknada klubovima za sudjelovanje njihovih igračica na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 2019. godine.

Nije nikakva tajna da FIFA posluje fantastično. U posljednjem četverogodišnjem ciklusu na račun međunarodne nogometne organizacije prosječno je svake godine stizalo nešto manje od milijardu i pol dolara. Zato FIFA-i nije bio problem odgovoriti na zahtjev europskih klubova i uoči Svjetskog prvenstva 2010. u Južnoj Africi ustanoviti poseban odštetni fond. Svaki klub dobio je tako naknadu za svoga igrača koji u dresu reprezentacije nastupa na završnom turniru. Fond je s početnih 40 milijuna dolara narastao na 209 milijuna, a svaki dan svakog reprezentativca tijekom ovogodišnjeg SP-a u Rusiji vrijedio je 8530 dolara (uz naglasak da se plaćaju i dva tjedna priprema).

Znate li koliko će FIFA platiti ženskim klubovima za reprezentativke koje će nastupiti na SP-u u Francuskoj sljedeće godine? Ništa! Nula! Niti jedan jedini cent. Zato je jedan bogati sponzor odlučio švedskim klubovima za njihove švedske i norveške reprezentativke isplatiti potpuno istu naknadu koju bi dobile da se bave muškim nogometom. „Razvoj i obuka jedne nogometašice košta potpuno isto kao i razvoj jednog nogometaša. Zato i naknada mora biti ista“, tvrdi Linda Wijkström, glavna tajnica ženske sekcije Švedskog nogometnog saveza i s pravom se pita treba li FIFA-i uopće ženski nogomet.

Protivnice na SP-u spavaju u istom hotelu. Bitka još traje 

Kad zagrebemo malo dublje, shvatit ćemo da FIFA čvrsto stoji na braniku neravnopravnosti, odnosno da ženskom nogometu nudi tek mrvice u odnosu na muški. Nagradni fond na sljedećem SP-u za nogometašice iznosi 15 milijuna dolara, dok će se 32 muške reprezentacije na SP-u 2022. u Kataru boriti za čak 440 milijuna dolara, odnosno za gotovo 30 puta veći iznos. Ono što bi u muškom nogometu izazvalo skandal, poput noćenja suparničkih reprezentacija u istom hotelu tijekom SP-a, u ženskom nogometu dosad je bilo sasvim normalno. Tek tijekom SP-a nogometašica 2019. FIFA je odlučila ukinuti takvu praksu. Iako su mnoge međunarodne sportske organizacije odavno prepoznale problem spolne neravnopravnosti, ženska bitka za jednaki tretman počela je relativno kasno u 20. stoljeću i još uvijek traje.

Primjerice, tek 1967. Kathrine Switzer postala je prva žena koja je službeno istrčala Bostonski maraton. I to unatoč pokušaju atletskih dužnosnika da je fizičkom silom odstrane iz utrke. No, neki sportovi uspješno brišu granice između muške i ženske verzije, te tako tjeraju i ostale na akciju. Američka tenisačica Serena Williams optužila je suca Carlosa Ramosa za seksizam tijekom nedavnog finala US Opena i ponovno razbuktala raspravu o ravnopravnosti spolova u tenisu. Iako se čini da je sudac striktno slijedio pravila, Serenine zamjerke nisu bez temelja i upitno je bi li tenisač dobio istu kaznu. Međutim, upravo je US Open, još 1973. godine, izjednačio nagradni fond za tenisačice i tenisače (doduše, pod prijetnjom tada velike igračke zvijezde Billie Jean King da će bojkotirati turnir). Ostali Grand Slam turniri krenuli su istim putem, ali puna financijska ravnopravnost uspostavljena je tek prije desetak godina.

Nema gledatelja, nema novca 

Nogometni svijet danas je desetljećima daleko od bilo kakve jednakosti nogometašica i nogometaša. Tamo će i ostati ustraje li FIFA na stajalištu da je ženski nogomet dosadan  te nezanimljiv gledateljima i sponzorima. Protivnici ulaganja u ženski nogomet rado će napomenuti da je diskriminacija žena kad su u pitanju plaće i zakonski zabranjena, ali i da FIFA ne dijeli plaće već naknade koje ovise o marketinškim prihodima. Logika je jednostavna – nema gledatelja, nema sponzora, pa nema ni novca za nogometašice. Iako takav stav zasad zvuči opravdano, bilo bi potpuno nerazumno od međunarodnih nogometnih moćnika i kontraproduktivno po nogomet da na njemu ustraju. FIFA je strateškim odlukama i ulaganjima u posljednjih pedesetak godina uspjela probuditi prvo afrički nogomet, potom američki, a onda i azijski. Ako ne zbog sociološko-civilizacijskih razloga, onda barem zbog budućnosti i razvoja ove sportske igre, na isti način treba tretirati i ženski nogomet.

37 posto navijača su - žene 

Europska i svjetska prvenstva za nogometašice igraju se tek od 1991. godine, a kontinentalna i svjetska natjecanja za mlađe uzraste počela su tek prije desetak godina. Koliko se u ženski nogomet bude ulagalo, toliko se može i očekivati zauzvrat. Konačno, FIFA je nakon ovogodišnje svjetske smotre u Rusiji ustanovila da 37 posto navijačkog puka koji je pratio natjecanje širom svijeta čine upravo žene i da upravo u ženskoj populaciji postoji ogroman potencijal za porast gledanosti međunarodnog nogometa. Može li si FIFA i dalje priuštiti ignoriranje ženskog nogometa i žena u nogometu? Možda u 20. stoljeću žene i nisu posebno voljele nogomet, jer niti su imale vremena, niti novca, niti je priličilo jednoj dami stajati na stadionskim tribinama, a kamoli igrati nogomet. Ali vremena se nepovratno mijenjaju, društvene okolnosti su drukčije, ženske sklonosti, razmišljanja i navike su evoluirale. Žene danas vole nogomet, a nogomet bi im morao znati uzvratiti ljubav. 

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara