Zašto su bejzbolaši najplaćeniji igrači na svijetu?

Zašto su bejzbolaši najplaćeniji igrači na svijetu?
Foto: EPA

AKO ste fan sportskih ili općih pub kvizova, postoji mogućnost da jednog dana dobijete pitanje: "Tko je potpisao najveći ugovor u povijesti sporta?" Ako se pitate zašto bi to itko pitao na pub kvizu, sjetite se samo kakva ste sve pitanja znali imati. Iz osobnog iskustva, morao sam napisati u kojem olimpijskom sportu je Charlotte Dujardin osvojila zlatnu medalju ili nabrojati imena članica grupe Spice Girls.

Kako redovito prebacim program kad u vrijeme Olimpijskih igara vidim dresuru konja, odgovor na prvo pitanje nisam znao, a izuzev gospođe Beckham i Mel B, koju znam kao sutkinju iz američkog "Supertalenta", ostale nisam znao napisati. No vratimo se na stvar.

Dobijete li pitanje tko je vlasnik najbogatijeg igračkog ugovora u sportu, na praznu crtu upišite ime Bryce Harper. On je upravo za Philadelphia Phillies potpisao ugovor vrijedan 330 milijuna dolara. 13-godišnji sporazum je najveći u povijesti bejzbola i drugi najveći u povijesti sporta (rekord drži boksač Canelo Alvarez koji je sa streaming servisom DAZN potpisao za 365 milijuna dolara). Harperov transfer dogodio se samo nekoliko dana nakon što je Manny Machado potpisao desetogodišnji ugovor za San Diego za 300 milijuna dolara.

"Najgluplji sport na svijetu" 

Najgluplji sport na svijetu. To je rečenica koju izgovara prosječni Hrvat kad se spomene bejzbol. Mogu shvatiti što ljudima smeta kod tog sporta. Utakmica traje beskonačno dugo, 90% vremena se apsolutno ništa ne događa i ima relativno komplicirana pravila. S druge strane, riječ je o sportu kojemu ne morate biti posvećeni u potpunosti da biste znali što se događa na terenu jer sve je vidljivo na ekranu, preko raznih grafika. Primjerice, odete na dvije minute izvan sobe, a isti igrač je na redu za udaranje. Propustili ste pet lopti, od kojih su dvije bile loše, dva strikea i peta je bila faul-lopta. Ne samo da znate kojim su redom bacane nego vidite i kakva je lopta bačena (felšana, brza...) i kojom brzinom.

Bejzbol je sport koji je među prvima uveo masovno korištenje napredne statistike, što je dosta dobro prikazano u filmu "Moneyball" s Bradom Pittom. Riječ je o istinitoj priči o generalnom menadžeru Oakland Athleticsa Billyju Beaneu koji je iznimno tradicionalni sport pokušao pobijediti naprednom statistikom. Veliki je broj naprednih statistika koje se koriste u bejzbolu, od onih najosnovnijih i sličnih PER-u u NBA ligi do iznimno kompliciranih koje razumiju valjda samo najveći bejzbolski geekovi.

Spomenuti Bryce Harper potpisao je ugovor s Philadelphia Philliesima vrijedan 330 milijuna dolara za narednih 13 sezona, čime je preskočio Giancarla Stantona, kojemu su Miami Marlins 2014. dali 325 milijuna na 13 sezona. Harperov ugovor je najveći kada se pogleda ukupna vrijednost, iako je na godišnjoj razini sa 25,4 milijuna tek na 11. mjestu.

Najčešća napredna statistika u bejzbolu je WAR (wins above replacement) koja pokazuje koliko igrač donosi runova (bilo napadački ili obrambeno, najčešće kombinirano) ekipi u odnosu na svoju zamjenu. Procjenjuje se kako jedan WAR vrijedi šest do deset milijuna dolara, ovisno o poziciji koju igrač igra. Igrači koji imaju WAR preko 7 uglavnom osvajaju nagrade za najkorisnijeg igrača, od 4 do 6 su All-Star igrači, 2 do 4 dobri starteri, rotacija je 0-2, a ispod nule su uglavnom igrači koje želite što dalje od terena.

Harper je zanimljiv slučaj jer čovjek ima verzije Dr. Jekyll i Mr. Hyde. U 2015. bio je najbolji igrač cijele lige. Nogometnim rječnikom, odigrao je mesijevsku sezonu, kao da je postigao 60 ili više golova u sezoni. WAR mu je bio 10, odnosno ta sezona sama vrijedi 100 milijuna dolara. Problem je što je sljedeću sezonu odigrao na razini rotacijskog igrača, s ukupnim WAR-om 1,5. Godinu kasnije je odigrao sezonu u kojoj je WAR bio na 4,7, dok je prošlu sezonu završio s mizernih 1,3.

Američka tvornica novca

Maknemo li na stranu nekoliko nogometaša i igrača kriketa koji su našli svoje mjesto na listi najplaćenijih sportaša svijeta, vidljivo je kako igrači iz tri američka sporta drže većinu pozicija na ljestvicama najplaćenijih igrača.

MLB je jedina od američkih profesionalnih liga koja nema salary cap. Umjesto tradicionalnog limita klubovi imaju poreze koje plaćaju ako prijeđu određenu svotu novca, s tim da ponavljači plaćaju iz godine u godinu sve veće kazne. Stoga ne čudi kako je upravo MLB liga u kojoj čak 37 igrača ima godišnju ratu preko 20 milijuna dolara. Manjak salary capa omogućava ekipama da usprkos skupom rosteru dodaju još jednoga kapitalca jer će na njega morati platiti samo porez, što je uz novac od TV prava, prodaje ulaznica, dresova i suvenira zanemariv iznos.

NBA je liga koja je novim TV ugovorom došla u situaciju da u svega nekoliko sezona salary cap skoči za 80% i time poveća ugovore. NBA za razliku od ostalih liga ima maksimalni ugovor koji ekipa može ponuditi igraču, a ovisno o njegovim postignućima, ekipi u kojoj igra i stažu u ligi to može iznositi 25, 30 ili 35% salary capa.

Igrači koji su već deset ili više sezona u ligi i igraju za isti klub cijelu karijeru (Russell Westbrook, recimo) mogu potpisati takozvani supermax ugovor koji u Westbrookovom slučaju iznosi 207 milijuna na pet sezona. Daljnjim rastom salary capa igrači koji će dolaziti u Westbrookovu situaciju moći će potpisati ugovore koji će startati s 40 ili 45 milijuna u prvoj sezoni i rasti do 60 u posljednjoj godini ugovora.

Američki nogomet zbog svoje specifične sezone omogućava igračima da po utakmici zarade i preko milijun dolara. Riječ je o sportu u kojem svi dugogodišnji ugovori nisu u potpunosti zajamčeni, zbog velikog broja ozljeda. Toga nisu pošteđene ni najveće zvijezde pa njihovi ugovori sadrže veliki broj stavki pisanih sitnim slovima koje omogućavaju klubovima da smanje udarac na salary cap, koji je također u rastu posljednjih sezona, ali mora pokriti čak 53 igrača, odnosno nešto više od tri milijuna u prosjeku.

Upravo iz tog razloga, zakopavanje dugačkim ugovorima ne dolazi u obzir i na znak pada forme i predstava na terenu igrači završavaju bez kluba brzinom munje. Aaron Donald, najbolji defenzivni igrač lige, u svojem ugovoru ima 40 milijuna bonusa pri potpisu te 87 zajamčenih ukupno od 135 koliko iznosi ugovor, s tim da ga već 2023. Los Angeles Rams mogu otpustiti bez štete na salary capu i time uštedjeti posljednje dvije godine i 48 milijuna dolara.

Leo Messi i Cristiano Ronaldo vjerojatno su dva najprepoznatljivija sportaša svijeta, koja mogu igrati i besplatno za svoje klubove s obzirom na to da sponzorski prihodi uvelike premašuju plaću u klubu. Isti slučaj je i s Đokovićem, Nadalom i Federerom koji u sezoni teško mogu uzeti više od 15 milijuna dolara od nagradnih fondova (iako i za to treba uzeti barem tri Grand Slama i pet Mastersa), te novčanike debljaju sponzorskim ugovorima.

Canelo Saul Alvarez dobio je 360 milijuna na deset godina za prijenose njegovih boksačkih mečeva, Tiger Woods redovito je bio na vrhu ljestvice najplaćenijih sportaša svijeta upravo zbog sponzora, dok je Floyd "Money" Mayweather samo na račun borbe s McGregorom pokupio 275 milijuna dolara od sponzora i PPV-a.

Sponzorski ugovori uvijek će biti izvor dodatne zarade u sportu, ali lijepo je za promjenu vidjeti da posljednjih godina rastu plaće u američkim sportovima i da su igrači adekvatno plaćeni za ono što pružaju na terenu upravo od strane onih koji zarađuju od njih.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara