BRONČANA medalja ženske rukometne reprezentacije najbolja je sportska vijest u Hrvatskoj u ovoj godini.

Rukometaši su u siječnju na Euru osvojili srebro, no muška reprezentacija godinama spada u vrh europskog i svjetskog rukometa, dok ovakav iskorak djevojaka u Danskoj baš nitko nije očekivao.

Ćamila Mičijević, Tea Pijević i ostale hrvatske junakinje preko noći su postale nacionalne zvijezde iako do početka prvenstva za njih nije znao nitko osim poznavatelja ženskog rukometa i članova obitelji. Velike zasluge za povijesno treće mjesto ženske reprezentacije idu i izborniku Nenadu Šoštariću koji, kažu svi oko reprezentacije, jako dobro zna kad treba povisiti glas, a kad treba biti podrška i očinska figura na terenu i izvan njega. Prije nekoliko godina najavio je da ima djevojke koje su kvalitetom za vrh Europe. 

Šoštarić je na klupi naslijedio Gorana Mrđena, a prije njih žensku reprezentaciju vodili su Vatromir Srhoj, Zdenko Kordi, Željko Tomac, Josip Šojat, Zdravko Zovko i Vladimir Canjuga. Već na prvu u oči kad se pogleda taj popis upada činjenica da na njemu nema nijedne žene. Istovremeno, svima su puna usta ženskog sporta.

> Milanović rukometašicama pričao o grčkoj mitologiji: Znam Dance, podcijenili su vas 

Svih 16 reprezentacija ima muške izbornike

Nije to slučaj samo u hrvatskoj reprezentaciji. Na ovom Europskom prvenstvu nastupilo je 16 reprezentacija. Znate koliko ih je imalo žensku izbornicu? Nijedna. 

Kao i u svim ostalim ekipnim sportovima, ženskih trenerica i izbornica u ženskom rukometu je jako malo. No malobrojne žene koje su vodile ekipe ili su danas aktivne na klupi imaju ako dobre rezultate. Anja Andersen, jedna od najboljih igračica svih vremena, imala je solidnu trenersku karijeru, a pokazala se i kao vrsna klupska menadžerica. Marit Breivik je u 15 godina na klupi Norveške osvojila sve što je mogla, i to nekoliko puta. Marta Bon je ostvarivala sjajne rezultate s Krimom, a Indira Kastratorović je s Vardarom tri godine zaredom išla na Final Four.

Trenerica i izbornica u ženskom rukometu bilo je vrlo malo, ali su imale vrlo dobre rezultate. Ipak, vrlo malo igračica odlučuje se nakon igračke posvetiti trenerskoj karijeri.

"Mislim da to možete usporediti s poslovnim svijetom u kojemu je malo žena na velikim pozicijama. Kad muškarac dobije otkaz, odmah krene tražiti novi posao. Kad žena dobije otkaz, počinje se pitati je li dovoljno dobra za taj posao i okrene se nečemu drugom. Ista stvar događa se u rukometu. U omladinskim kategorijama imate strašno puno trenerica u U-16 ili U-18 ekipama. No u rukometu na najvišem nivou, u kojemu su očekivanja sponzora, javnosti i medija golema, žena nema jer se jako teško nose s tim pritiskom", rekla je proslavljena danska rukometašica Helle Thomsen, danas trenerica turskog Kastamonua.

Žene se nakon igračke karijere okreću drugim interesima

Rikke Skov, trostruka osvajačica Lige prvaka i članica danske reprezentacije koja je na OI-ju u Ateni osvojila zlato, smatra da žene za ozbiljan trenerski posao jednostavno nemaju vremena.

"Jako puno igračica se nakon igračke karijere okreće obitelji, odgoju djece i osobnom napretku. To ne možete kombinirati s poslom profesionalne trenerice u sportu. Mislim da žene imaju više empatije od muškaraca i da bi dobro došle i momčadima. To ne znači da kritiziram muške trenere. Dapače, imala sam ih prekrasnih u igračkoj karijeri, ali smatram da bi i muškarcima u teškim situacijama u igračkoj karijeri puno više odgovarao drukčiji pristup trenera od onoga na što su navikli od muškaraca. No mislim da nećemo imati puno trenerica u rukometu, kako ženskom tako i muškom. Puno igračica postanu majke i osjećaju se loše jer su puno odvojene od svojih obitelji", kaže Skov.

Helle Thomsen se ne slaže.

"Kad imaš malu djecu, to je sigurno problem. No kad ti djeca odrastu, ništa te ne priječi da budeš trenerica. Meni osobno uopće ne smeta što je puno više muškaraca među trenerima nego žena. Ne mislim da žene imaju bilo koju kvalitetu koju muškarci nemaju. Isto je i sa sucima. Jako sam protiv toga da žene moraju suditi samo jer su žene. Ako su muški suci bolji, onda neka oni sude. Ako su muški treneri bolji, neka oni treniraju. Spol tu ne igra nikakvu ulogu. Žena mora dobiti priliku biti trenerica samo ako je u tome dobra, a ne samo jer je žena", smatra Thomsen.

"Hrvatska ima izbornicu kadetske reprezentacije Adrianu Prosenjak. Norvežanke su dugo imale izbornicu dok ih 2011. nije preuzeo Islanđanin, koji je i danas na klupi. Snježana Petika je pomoćnica našem izborniku Šoštariću, ali to su rijetkosti. Žene manje dobivaju prilike, a često se i ne odlučuju na taj put jer je teži. Malo je žena i na funkcijama u klubovima", rekla je Indexu proslavljena hrvatska rukometašica Klaudija Klikovac i dodala:

"U Hrvatskoj inače nema puno profesionalnih trenera, svi rade nešto drugo, a ovim se bave u slobodno vrijeme, kojeg nema puno. I ja radim u školi kao profesorica, a u klubu sam, iako imam funkciju, više vanjska suradnica. U hrvatskoj prvoj ligi samo je jedna trenerica, u Čakovcu. Preuzela je klupu prije nekoliko mjeseci. Žene se uza sve moraju brinuti o obitelji, djeci, drugim obvezama... To su naši stereotipi, Hrvatska je i dalje patrijarhalna sredina u kojoj je teže ženama. Tako je u politici, tako je u privredi, tako je i u sportu."

> Bubalo piše za Index: Političari se naslikavaju, a ne mogu ove cure ni potapšati po ramenima 

Situacija je slična u drugim ekipnim sportovima.

Na Svjetskom prvenstvu košarkašica 2018. godine natjecalo se 16 ekipa i samo su Francuska, Kanada, Australija i SAD na klupi imale ženu. Iste godine igralo se Svjetsko prvenstvo u odbojci na kojemu su sudjelovale 24 ekipe, a samo su Japan i Kina imali izbornicu. Prosjek tek neznatno popravlja, zanimljivo, nogomet, koji djeluje "najmuškije" od svih spomenutih sportova.

Na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Francuskoj natjecale su se 24 reprezentacije, od kojih je čak devet imalo izbornice, što je bio novi rekord svjetskih prvenstava. Trenerice su ostvarile sjajne rezultate pa je šest od devet reprezentacija sa ženom na klupi prošlo skupinu, a pet ih je ušlo u četvrtfinale. 

Žene izbornice ostvarile najveće uspjehe u nogometu

Najbolje svjetske reprezentacije najveće rezultate ostvarile su s izbornicama. Sjedinjene Države su pod vodstvom April Heinrichs, Pije Sundhage i izbornice Jill Ellis osvojile dva svjetska prvenstva i tri zlatne olimpijske medalje. Njemačkoj su dvije titule svjetskih (2003., 2007.) i jednu olimpijskih prvakinja (2016.) donijele Silvia Neid i Tina Theune, dok je Nizozemska bila europski prvak 2017. pod vodstvom Sarine Wiegman. U periodu od 2001. do 2017. godine 12 od 13 trenera koji su osvojili SP, Euro ili Olimpijske igre bile su žene.

Pa ipak, trenerice u nogometu, kako ženskom tako i muškom, praktički su iznimka koja potvrđuje pravilo. Omjer muških i ženskih trenera u svijetu je 89 naprema 11 posto. Uefa je 2015. godine objavila da najvišu Uefa Pro licencu ima 9387 trenera i samo 65 trenerica. Broj trenerica s Pro licencom se do 2017. udvostručio, ali je i dalje zanemariv. U nogometu je kampanja za više ženskih trenera glasnija nego u drugim momčadskim sportovima pa je Fifa 2015. uvela pravilo prema kojem na svjetskim prvenstvima od kategorije U-17 naniže svaka reprezentacija mora imati ženu na klupi.

Nogometom se na svijetu bavi oko 60 milijuna žena, a trenerice u obje konkurencije prava su rijetkost. Priče o trenericama koje vode muške klubove bile su prave senzacije, poput Chan Yuen-ting koja je 2016. osvojila prvenstvo Hong Konga s Eastern SC-om pa ga uvela i u azijsku Ligu prvaka. Corinne Diacre je od 2014. do 2017. vodila francuskog drugoligaša Clermon Foot, a 30-godišnja Renate Blindheim je u srpnju ove godine preuzela norveškog drugoligaša Sotru i uvela ga u Ligu za prvaka.

Situacija u Hrvatskoj nije puno drukčija. Rukometašice su uvijek vodili ženski treneri dok su na klupi košarkaške reprezentacije sjedile dvije dame: Linda Antić-Mrdalj i Anđa Jelavić. Odbojkašice su uvijek vodili muškarci, uz iznimku legendarne Irine Kirilove 2011. godine, baš kao i nogometašice.

U Hrvatskoj samo jedna trenerica s Pro licencom

Uefa je u godišnjaku za 2015. godinu objavila da je omjer ženskih i muških trenera u Hrvatskoj 95 naprema pet posto. Vlasnika Uefa Pro licence bilo je 138, od čega je samo jedna jedina žena, dok je A licencu imao 451 muškarac te samo pet žena. Na HNS-ovoj akademiji trenutačno nijedna žena ne pohađa seminare za Uefa Pro licencu. Interesa očito nema.

Fenomen manjka ženskih trenera u sportu aktualiziran je i u SAD-u u kojem su do 1972. godine čak 90 posto ženskih sveučilišnih ekipa vodile žene. Te godine u Americi je uveden propis Title IX, koji je ženama omogućio jednake mogućnosti bavljenja sportom kao i muškarcima, pa i bolje. U ženski sport ušlo je puno više novca i to je rezultiralo golemim brojem vrhunskih sportašica koje se natječu pod zastavom SAD-a.

No ulaskom novca u ženski sport, piše The New York Times, povećao se i interes muškaraca sa ženskim sportom. Tako danas samo 40 posto ženskih momčadi ima ženu za trenera, a u NCAA-u je na direktorskim pozicijama 89 posto muškaraca.

"Kad se žena ne pokaže kao dobra liderica, to se doživljava kao dokaz da žena ne može biti liderica. Kad se muškarac pokaže kao loš lider, opravdava ga se drugim razlozima. Žene moraju biti dvostruko bolje od muškaraca da bi ostale u igri, a mnoge od njih to obeshrabruje", stoji u tekstu New York Timesa objavljenom prošle godine.