Esport

Životna priča jednog od najboljih gejmera u Europi: 19-godišnji Luka Perkz otkriva što je sve prošao u karijeri

Životna priča jednog od najboljih gejmera u Europi: 19-godišnji Luka Perkz otkriva što je sve prošao u karijeri
Luka Šangulin/Index

LUKA “Perkz” Perković jedan je od najboljih igrača League of Legends u Europi sa zavidnim uspjesima i na svjetskoj razini. U vrijeme kada se podosta priča o esportu i profesionalnim gejmerima, često se šalje iskrivljena slika, a glavna tema koja zanima širu javnost je koliko oni zarađuju. Kako zapravo izgleda život najpoznatijeg hrvatskog profesionalnog gejmera, što je potrebno kako bi došao do vrha i koja je cijena uspjeha, upitali smo nedavno Luku u Zagrebu prije Fan Meetinga koji su organizirali KlikTech i Vipnet.

>DRUŽITE SE S NAJPOZNATIJIM HRVATSKIM GEJMEROM Luka "PerkZ" Perković stiže u Zagreb

Našli smo se u prostoru Stablo znanja powered by Vipnet u zagrebačkom Studentskom centru svega nekoliko sati prije nego što će se Luka družiti s fanovima iz Hrvatske. Rijetka je to prilika za razgovor s Lukom u Zagrebu. Naime, još sa 17 godina otišao je Berlin, gdje živi sa svojim suigračima iz tima i natječe se u europskom League of Legends Championship Seriesu (LCS), prestižnom europskom natjecanju u najpopularnijem esportu na svijetu.

Luka i G2 Esports, tim za koji nastupa, četiri puta zaredom su osvojili europski LCS. Uz ostale turnire, dva puta su nastupali na Mid-Season Invitationalu i World Championshipu, dva najveća League of Legends natjecanja na svijetu. No Luka se na prvu ni po čemu ne razlikuje od svojih vršnjaka. Nije došao u limuzini ni u pratnji tjelohranitelja, a već nakon nekoliko minuta razgovora, bio je otvoren i odlučan da ispriča svoju priču, onako kako treba.

Na početku karijere bio je mlad i neiskusan, nije se znao obraćati javnosti koja je to iskorištavala i slala iskrivljenu sliku u svijet. Posljedice su bile reakcije fanova s kojima se morao naučiti nositi vrlo mlad. Malo tko o tome razmišlja, ali sve je to dopiralo do njega i ostavilo trag. Brojni profesionalci pucali su pod manjim pritiscima od onih koje je Luka proživio u posljednje tri godine. On nije puknuo. Radio je na sebi i danas je na samom vrhu League of Legends esporta, a to su prepoznali i obožavatelji diljem svijeta, kao i ostatak esport javnosti.

 >NAJBOLJI HRVATSKI GEJMER PONOVO NA VRHU EUROPE PerkZu četvrta europska titula u nizu

Počeo si igrati League of Legends s 13 godina. Napravio si od toga iznimno uspješnu karijeru od koje danas jako dobro zarađuješ. Kakav je tvoj odnos prema igri?

“League of Legends mi je sada 90 % posao i tako ga tretiram. Bavit ću se s time koliko god dugo mogu biti uspješan, a onda i koliko dugo mogu zarađivati. Igra mi je i dalje zabavna, jako je izazovna. Svaka dva tjedna dolaze novi patchevi (balansiranja igre), a nakon nekoliko patcheva igra se skroz promijeni. Još 2016. bilo mi je skroz zabavno, ali doživio sam dosta susreta s realnošću i s javnosti, koji nisu bili dobri za mene i van je izašla skroz izvrnuta priča od one kakve stvari zapravo jesu.“

Foto: Luka Šangulin/Index

Sve do jednog trenutka bio si praktički kao i svaki drugi tinejdžer u Hrvatskoj. Išao si u srednju školu, završio si glazbenu školu gitare, prije si se bavio i hrvanjem. Kada si odlučio da ćeš igrati profesionalno i kako su tvoji roditelji na to reagirali?

“Već u petoj sezoni, dakle 2015., znao sam da ću ići pro, tada me želio Origen, jedna od najboljih ekipa u Europi. Iste su godine počele i svađe s roditeljima. Imao sam ponude iz Amerike i rekao sam mami sa 16 godina: “Želim ići u Ameriku”. Naravno, nisu se na prvu složili haha. Igrao sam zaista puno, bojali su se da sam previše za računalom. Klasične priče kakve su vjerujem slušali mnogi. Nisam cijenio školu i obrazovanje, želio sam putovati po svijetu, valjda kao i većina biti što dalje od doma.

Na kraju drugog razreda srednje pao sam dva predmeta, sjećam se kemiju i geografiju. Geografiju sam ispravio na tri. Tijekom prva dva razrede srednje škole izostao sam valjda 1000 sati. Tog ljeta smo se uspjeli kvalificirati za LCS , ali nisam mogao potpisati ugovor s Origenom, bilo je nekakvih problema. Plakao sam, to me slomilo. San svakog igrača tada je bio igrati za Origen. Na početku trećeg razreda, nakon prvih nekoliko tjedana znao sam da idem pro. Toliko sam dobar u igri, toliko ju volim, znao sam da to moram iskoristiti. Dobio sam priliku koju dobivaju samo rijetki i talentirani, imao sam i malo sreće pa sam je odlučio iskoristiti. Prepoznali su to i moji roditelji, koji su me pustili. Kasnije skužiš da škola nije toliko loša, a nedostaje ti i dom.”

Već sa 17 godina dva puta si osvojio europski LCS, ali i doživio neke loše rezultate na međunarodnim pozornicama Mid-Season Invitationala i World Championshipa. Od vas su se očekivali veliki rezultati. Sigurno ste i vi sami imali velika očekivanja. Kako si se nosio s pritiskom?

“To ti je iskustvo koje ti promijeni život. Bio sam pun ega, pun sebe, mislio sam da sam najbolji, a tek sam osvojio prvu titulu u Europi. Nakon loših rezultata na MSI i Worldsu pritisak je došao do mene i nisam se znao s njime nositi, kao niti s hejtom tisuća ili stotina ljudi koje te gledaju i osuđuju. Nakon tog Worldsa bio sam toliko razočarana da nisam mogao doći k sebi. Užasno sam loše igrao i živio nezdravo, još sam jeo slatkiše haha.”

Što se pritiska tiče...

“Kada sam tek bio došao, za solo kill u scrimovima (mečevima za vježbu) nagrađivali su me s Kinder Buenom haha. Bilo mi je previše i na kraju godine sam shvatio da nešto moram promijeniti. Vrijeme nakon sezone sam proveo s prijateljima i svaki dan razmišljao što moram promijeniti, što ne valja, kako bolje gledati na stvari. Moj šef Carlos “ocelote” Rodriguez, vlasnik G2 Esportsa, je i sam bio kontroverzna osoba kao igrač. Jako je iskusan, prošao je to što sam ja prolazio i užasno mi je pomogao imati bolji stav prema svemu. Bio mi je mentor.”

Foto: LoLesports/Flickr

Iduće godine opet ste dobro igrali u Europi i dobili ste novu priliku na Mid-Season Invitationalu. Odigrali ste dobro, tijesno prošli protiv Team SoloMida u doigravanja i onda pokazali pravo lice. Na kraju ste osvojili drugo mjesto. Što se promijenilo s obzirom na godinu prije?

“Van sezone sam odlučio raditi na svojoj igri i mentalnoj snazi. Svi se ljute kad gube, nitko ne voli gubiti bez obzira o čemu se radi. Ja sam stalno izložen tom kompetitivnom životu u kojemu mi je svaki tjedan poraz ili pobjeda. Osjećao sam napredak te sezone i vidio ogromnu razliku s obzirom na godinu prije. Moj suigrač Alfonso “Mithy” Aguirre Rodríguez mi je puno pomogao u tome da postanem bolji. Osjećao sam da smo puno bolji od konkurencije u Europi, kao da nitko nema šanse protiv nas. Ne samo zbog mene, već cijelog tima, puno smo napredovali. Prijelaz s 2016. na 2017. je bio veliki korak za naš tim, pogotovo emocionalno. Radili smo sa sportskim psihologom koji nas je učio važne stvari. Na početku su se činile kao gluposti, kasnije shvatiš kako je sve imalo smisla.”

Danas je normalno angažirati psihologe u profesionalnom esportu, ali jako se malo priča što oni konkretno rade. Možeš li nam izdvojiti neki konkretan primjer?

“Evo prvi primjer koji mi pada napamet. Mithy je nakon što bi se nešto loše dogodilo u igri bio tih minutu i 10 sekundi. Ne bi progovorio ni riječi. To je jako puno u igri poput LoL-a. Nakon dva ili tri tjedna rada s našim sportskim psihologom, to se vrijeme smanjilo na 14 sekundi. To je ogromna razlika.”

Na Mid-Season Invitationalu osvojili ste drugo mjesto. Nekoliko si puta navodio kako ti je to jedan od najdražih trenutaka u karijeri. U finalu ste izgubili od SK Telecom T1, tada najboljeg tima na svijetu. Kako si ti proživio taj turnir? Je li ti dodatan pritisak stvaralo to što igraš na midu protiv najboljeg igrača svih vremena Lee “Faker” Sang-hyeoka?

“Kada smo došli u Brazil gdje smo se pripremali prije turnira bili smo loši, konkurencija u Europi nije bila jaka, ali brzo smo napredovali u igri. Imali smo malo problema na početku turnira, ali u doigravanju gdje se igra više mečeva bili smo dobri. Kada se igra samo jedan meč protiv protivnika to je više strategija, odabir heroja. Mi smo to tada olako shvaćali, izgubiš meč, nema veze dobit ćeš drugi. Kineski World Elite nas je recimo potrgao u grupnoj fazi, u doigravanju nismo imali nikakvih problema protiv njih.

Što se Fakera tiče nije bilo velike razlike je li igraš protiv njega ili protiv nekog drugog. Ostali su radili veliku stvar od toga. Više je to što je SKT T1 odličan tim i u igri s bezbroj mogućnosti oni uvijek znaju što trebaju napraviti. Kada sam bio na pozornici bio sam sretan. Znao sam da ću odigrati najbolje što mogu. Ako pobijedim pobijedim, ako izgubim nisam bio dovoljno dobar. To je još jedna stvar koju smo radili sa sportskim psihologom, ako izgubiš i misliš da si bio bolji u krivu si. Ne možeš izgubiti i biti bolji, neovisno o statistikama i ne znam čemu. Prije nisam tako razmišljao. Ili si bolji i pobijediš, ili izgubiš i lošiji si.”

U nastavku sezone u Europi imali ste problema. Uspjeli ste se vratiti do kraja sezone. Što se dogodilo?

“Na ljeto smo imali krizu. Mislili smo da smo najbolji, ali loše smo igrali na početku. Brzo smo se digli i osigurali doigravanje. Tada je bila ona serija protiv Splycea koju smo pobijedili 3-2. Igrao sam jako loše, ne svaki meč i ne samo ja, ali uvijek moraš gledati sebe. Sjećam se, popio sam dvije kave haha, mislio sam bit ću duplo bolji i postao sam hiperaktivan, pala mi je koncentracija. Nisam tada znao kako funkcionira kofein.”

2017. godinu završili ste na World Championshipu ispadanjem u grupnoj fazi s rezultatom 3-3. Posljednji meč protiv Fenerbahčea nije imao nikakvu rezultatsku važnost. Ispunio si obećanje i igrao Yasua, a krenule su i suze prije meča. Dobili ste nevjerojatnu podršku kineske publike. Osobno, to mi je bio jedan od najemotivnijih trenutaka u esportu. Jesi li to doživio kao neuspjeh? Je li to bilo novo veliko razočaranje na najvećoj pozornici?

“Nije to bilo toliko razočaranje. U Europi smo bili najbolji. Znali smo što trebamo raditi i takvi smo došli na Worlds. Pobjeđivali smo u pripremnim mečevima, sve je bilo kako treba. Svi u timu smo osjećali da možemo otići daleko, ali finese odlučuju, to su detalji. Samsung Galaxy će osvojiti taj World Championship, a Royal Never Give Up MSI nakon nekoliko mjeseci. Možda nismo imali sreće.

Mi smo bili emocionalni tim i ja sam tada plakao, ne zbog poraza, nego zato što sam znao da više nećemo igrati zajedno, a nismo ostvarili svoj maksimum. Mithy je već neko vrijeme želio ići u Ameriku, znali smo da je kraj. Ja sam znao da mi treba promjena, nova ekipa da se mogu razvijati u drugim segmentima, kao lider, kao osoba. S novom ekipom dolazi i drugačija atmosfera.”

>Kako je u suzama završila sezona života Luke "PerkZa" Perkovića

Završetkom 2017. bio si zadužen za sastavljanje nove ekipe. Od G2 Esportsa se očekuju titule, vi ste Kraljevi Europe. Međutim, četiri igrača su otišla iz ekipe, gotovo ih je nemoguće zamijeniti u Europi. Mnogi su sumnjali u novu postavu. Kakva su bila tvoja očekivanja za ovu sezonu?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Uvijek očekuješ da pobjeđuješ. To sam i sada očekivao, ali s druge strane trudio sam se ostati realan jer sam znao da su Fnatic i Misfits napravili jednu promjenu po timu i bili su uspješni na Worldsu. Ne možeš očekivati da ćemo mi nakon nekoliko mjeseca biti bolji od njih. Na kraju smo došli do finala i izgubili 3-0 od Fnatica. Imali smo puno problema u ekipi, manje iskusni igrači koji nisu igrali puno mečeva protiv najboljih ekipa. Ja sam imao tu sreću da jesam pa im pomažem koliko mogu u tome, to je ta uloga lidera o kojoj smo pričali.”

Jesi li na kraju zadovoljan s drugim mjestom u Spring split EU LCS-a?

“Ne mogu biti zadovoljan s drugim mjestom. Zadovoljan sam što smo došli do finala, ali ne i kako smo tamo igrali. Gore je izgubiti 0-3 nego 2-3, ovako si bar nešto pokazao, bio blizu, ali onako kraće traje. Ne znam zapravo, nisam nikada izgubio 2-3, možda je gore haha.”

Nisi samo ti napredovao u zadnje tri godine. G2 Esports je mlada esport organizacija koja je ubrzo postala jedna od najprepoznatljivijih na svijetu. Kakav je tvoj odnos s vlasnikom Carlosom koji je i sam bivši igrač, igrao je istu poziciju kao i ti.

“Carlos je jako zauzet, ne vidim ga često. Nađemo se barem jednom svakih nekoliko mjeseci i popričamo, da je drugačija situacija pričali bi i češće. G2 Esports je mlada organizacija dok Fnatic recimo postoji 14 godina. Siguran sam da idemo u pravom smjeru i napredujemo. Ima dosta sponzora, došao nam je bio i Andre Gomes (vezni igrač Barcelone i portugalske reprezentacije), pričao sam s njim i privatno. Razmišljamo dosta slično, iako smo u različitim vodama.”

Poznato je da američka organizacija Team SoloMid najbolje plaća igrača, bi li odbio ponudu od TSM-a ili možda već jesi?

“Ne znam bih li odbio. Danas drugačije gledam na stvari, imam ugovor na tri godine, novac mi je naravno važan, ali i ovdje sam dobro plaćen. Meni je važnije da imam dobar tim, a u Americi bi morao igrati s tri američka igrača što je hendikep.”

Zadnje tri godine imaš izuzetno zauzet raspored. Europski LCS ima proljetni i ljetni split, a između njih su Mid-Season Invitational i World Championship. Mnogi mladi danas sanjaju o tome da postanu profesionalni gejmeri. Kako to zapravo izgleda? Imaš li ti išta slobodnog vremena?

“Imam mjesec dana godišnje. Prošle godine čak i manje jer sam imao posla oko sastavljanja nove ekipe, zato nisam mogao doći na završnicu Vip Adria League u Zagrebu. Ove godine imam nešto više jer se nismo kvalificirali za MSI haha. Dobro mi je to došlo. Puno stvari se događa, postao sam zreliji vjerojatno puno brže nego da sam recimo student. Moraš se priviknuti.

Naučiš se živjeti, razgovarati s ljudima. Danas se i bolje izražavam nego prije, vjerojatno bolje na engleskom nego hrvatskom. Hrvatski pričam mjesec dana godišnje. Budem uzeo knjige iz hrvatskog da naučim.”

Foto: Luka Šangulin/Index

Sjećam se, u magli doduše, kako je to imati 19 godina. Znam da imaš nešto slobodnog vremena za čitanje, filmove i serije, ali što je s društvenim životom izvan League of Legendsa? Imaš li curu, izlaziš li van?

“I na tome smo radili sa sportskim psihologom. Imali smo puno prezentacija da shvatimo kako bi trebali prići životu. Morali smo shvatiti da smo mi promil igrača i od tog promila još mali postotak profesionalnih igrača koji igramo zajedno u timu. To su ljudi s kojima živim i radim i imamo zajednički cilj, ne ostane puno vremena za ostalo. Imam još par prijatelja iz Zagreba, ali ni sa kim nisam jako blizak jer se vidimo mjesec dana godišnje posljednje tri godine. Ne živim njihova iskustva s njima, nema me. Ali kad sam tu družimo se i izlazim s njima. Trudim se održati odnose, znam da ne mogu sam. Nemam niti curu, za to je potrebno izdvojiti vrijeme kako bi se mogao nekome posvetiti, a ja tog vremena nemam.

Praktički jedino što nam ostaje je tim i odnosi sa suigračima. S njima provodim cijelu godinu i moraš na tome raditi. Tko god ti kaže da ne moraš biti dobar s nekim izvan igre, u našem slučaju moraš. To je laž. Jako je bitno i vidi se u igri.”

Može se primijetiti da konstantno radiš na sebi. Izjavio si da voliš učiti, ali ne i klasično učenje. Kako sada radiš na sebi?

“U posljednje vrijeme više se bavim zdravljem. Provodim u prosjeku 10 sati dnevno za kompjuterom, nekad više nekad manje, ali u svakom slučaju puno. Prestao sam piti sve osim vode, pazim na prehranu, smanjujem unos šećera. Posljednjih nekoliko tjedana eksperimentiram pa sam ga potpuno izbacio. Tri puta tjedno treniram, teretana, plivanje, trčanje, bicikl, bilo što, a sada planiram i češće, barem pet ili šest puta. Imam tu sreću da sam završio glazbenu školu gitare, nisam neko vrijeme svirao, ali ponovo sam počeo. Poučavala me moja sestra preko Skypea, ona je izvrsna gitaristica pa se tako odmaram od igranja. Čitanje ne volim toliko, umara mi oči haha, znam da zvuči smiješno jer sam 10 sati dnevno ispred monitora, ali zato slušam audio knjige. To mi je novo iskustvo i odlično je.”

Foto: Luka Šangulin/Index

Što je sa školom? Kada si odlučio postati profesionalni gejmer, to je jedna od stvari koju si žrtvovao. Danas si zreliji, rekao si da nije obrazovanje toliko loše. Jesi završio srednju? Imaš li kakvih dugoročnih planova?

“Imam još godinu dana, nekoliko ispita, odlučio sam to riješiti krajem ove godine. Stvarno nemam vremena, ali odlučio sam da ću ga za to pronaći. Poslije toga ne znam koliko ću biti pro igrač, možda do 25. Ako dotad, a možda i kasnije. Nakon igračke karijere mislim da mi paše uloga trenera ili ću ići u poslovne krugove G2 Esportsa i učiti od Carlosa, sigurno ću imati priliku za to. Možda mi nešto drugo padne napamet pa ću svirati gitaru na plaži do kraja života, možda izvanredno studirati. Toliko toga se dogodilo u protekle dvije godine, toliko sam se promijenio da ne mogu ni zamisliti što će biti za iduće dvije.”

Esport se počeo razvijati i u Hrvatskoj. Jedno od najvažnijih regionalnih natjecanja Vip Adria League sadrži i League of Legends ligu. Stigneš li što pratiti regionalnu scenu?

"Ne, iskreno nemam vremena baš ni volje. Počeo sam pratiti KlikTech kada je nastupao na European Mastersu, gledao sam njihove gameove. Igrače znam otprije iz igre, ali igrače većine ostalih timova nažalost ne."

Trajanje timova u esportu je velik problem, kako u regiji tako i u svijetu. Tvoja je ekipa trajala dvije godine, koja je tajna, što ekipu drži na okupu?

"To je veliki problem. Ako je tim dosta dobar, svaki igrač će tražiti da ga se dobro plati, ali esport još nije toliko razvijen da se svima mahom ispunjavaju želje. Problem je održati tim na okupu, recimo mi nismo mogli ostati skupa jer bi svi tražili jednako novaca, a to nije moguće."

Što od tebe i G2 Esportsa možemo očekivati do kraja sezone?

“Cilj je uvijek pobijediti i osvojiti europski LCS. Kome to nije cilj, ne mora niti igrati. Naravno, očekujem odlazak na Worlds i dobar rezultat. Ne očekujem da ćemo ga osvojiti, ali izaći iz skupine je prvi korak.”

Mnogima si danas idol, inspiracija. Tvoj uspjeh mnogima iz regije pokazuje da se može uspjeti i iz Hrvatske. Imaš li kakvu poruku za sve one koji te žele slijediti?

“Ako se želiš bilo čime uspješno baviti, moraš imati malo talenta i moraš jako, jako puno raditi. Moraš se tome posvetiti. Naravno, treba i malo sreće. Da nisam otišao igrati profesionalno, toliko bi sati života potrošio na igru, žalio za time što sam izostao iz škole i za svime drugim čime se zbog toga nisam bavio.”

Nisi previše aktivan na društvenim mrežama, pogotovo ne na hrvatskom. Rijetko si u Zagrebu i uglavnom te pratimo na streamu kada igraš. Što bi poručio svima onima koji te prate i gdje je najbolje da te kontaktiraju?

“Kad sam bio mlađi provodio sam dosta vremena na društvenim mrežama, bio sam rob toga, ali sam shvatio da je to gubitak vremena. Objavim što imam i maknem se. Nije da ne želim ili ne volim, zato i jesam danas ovdje da bi razgovarao sa svima koji to žele. Kada previše boraviš na društvenim mrežama počne dopirati do tebe, postane ti bitno što drugi misle, a to je samo distrakcija.

Nešto sam aktivniji na Twitteru i uvijek mi puno znači kad vidim poruke na našem jeziku. To je i moj jezik iako ga ne pričam najbolje haha. Hvala svima na podršci, puno mi znači posebice s naših prostora. Potrudit ću se izdvojiti vremena pa svaka dva tjedan odgovarati na poruke i što mi pošaljete.”

Foto: Luka Šangulin/Index

Hvala Luki na vremenu koje je pronašao za intervju i želimo mu još puno uspjeha, koji nastavi li istim tempom sigurno neće izostati. U vrijeme kada mnogim mladima iznimno privlačno zvuči profesionalno se natjecati u videoigrama i od toga živjeti, treba biti jasan - put za uspjeh u esportu isti je kao i u drugim karijerama. Puno učenja, truda, odricanja i rada na sebi.  Baš kao što to radi Luka, od Kinder Buena do World Championshipa.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara