ZLATAN IBRAHIMOVIĆ godinama je izvodio impresivne poteze, ali vjerojatno je najbolji u uvjeravanju nekih nogometnih fanova da spada među najbolje na svijetu. Iako je nesumnjivo izuzetno nadaren nogometaš, sposoban spojiti izvanrednu vještinu i atletizam do zasljepljujućeg učinka, Ibrahimović je uvijek bio daleko od Cristiana Ronalda, Lionela Messija i mnogih svojih suvremenika, za fourfourtwo.com piše Jack Beresford.

Ipak, pokušajte to objasniti njegovim zagriženim fanovima. Otkako je 2011. godine objavljena njegova autobiografija "I am Zlatan" (Ja sam Zlatan), pojavila se cijela industrija pristaša koji se rado klanjaju pred Ibrahimovićevim oltarom. Frustrirajući je zadatak izdvajanje mita o Zlatanu od realnosti o Ibrahimoviću. Većina online rasprava oko švedskog nogometaša obilježena je jednostranom statistikom i samopromovirajućim citatima koje prenose treće osobe.

Iako se njegovi golgeterski uspjesi ne mogu poreći, Ibrahimović pada na ispitu kad ga se stavi pod isto povećalo kao najbolje igrače modernog nogometa. U nekim drugim vremenima samo Ibrahimovićeva dostignuća u Italiji svrstala bi ga među velikane nogometa, ali Zlatan nije Diego Maradona ili Gabriel Batistuta.

Talijanski klubovi za koje je igrao nisu imali konkurenciju

Umjesto da svoj kult izgradi u klubovima poput Napolija ili Fiorentine, Zlatan je igrao za tri najveća talijanska kluba, i to u vrijeme kad je svaki od njih dominirao ligom. Njegov se uspon dogodio u doba kad je Serie A bila na najnižim granama u više od 20 godina, zahvaljujući financijskim nevoljama i pratećim skandalima oko namještanja utakmica.

Juventus je bio dominantan u razdoblju uoči Zlatanova dolaska, a Interu se priključio kad su njegova dva najveća suparnika bila u Serie B ili pogođena značajnim oduzimanjem bodova nakon afere Calciopoli. Do povratka u Italiju u dres Milana 2010. godine odnos snaga ponovno se promijenio. Milan je bio u usponu pod Massimilianom Allegrijem koji se brzo razvijao u najboljeg trenera Serie A. Inter je bio na rubu silazne putanje nakon odlaska Jose Mourinha.

Embed from Getty Images

Unatoč svim golovima, titulama i mnoštvu čarobnih predstava, zbog kojih su fanovi Zlatana nazvali Ibracadabra, talijanski je nogomet bio daleko od vrhunca iz 90-ih godina. Nigdje se to nije bolje vidjelo nego u europskoj konkurenciji. U pet sezona zaredom, prvo u Juventusu, a potom u Interu, Zlatan nije briljirao u Ligi prvaka, postigavši u tom razdoblju samo devet golova u 41 utakmici. Kad je Premier liga dominirala europskom konkurencijom, također je znakovito da se Zlatan, koji je jednom rekao Arseneu Wengeru da "ne dolazi na audicije", nije istaknuo protiv engleskih klubova.

U četiri od pet sezona u kojima su njegovi klubovi osvajali scudetto Zlatanove momčadi ispadale su iz Lige prvaka protiv Engleza. Gubili su od Arsenala, Manchester Uniteda i dvaput od Liverpoola, a u to vrijeme švedski je reprezentativac u nokaut-utakmicama proveo na travnjaku 450 minuta bez postignutog gola.

Koliko god dobar nogometaš bio, Ibrino nasljeđe, koje počiva na premisi da je pobjeđivao u serijama, uvijek bi se pokazalo manjkavim. Nikad nije osvojio Ligu prvaka, a Švedsku nije uspio odvesti do slave ni na jednom velikom natjecanju. Švedska nije prošla prvu prepreku u nokaut-fazi na tri turnira od 2002. do 2006., nije prošla skupinu na Euru 2008. i 2012., a na Svjetska prvenstva 2010. i 2014. nije se ni plasirala.

Momčadi bi procvjetale kad bi se riješile njegova ega

Ibrahimovićevi neuspjesi u Ligi prvaka nastavili su se u Milanu i Paris Saint-Germainu, klubovima u kojima je također briljirao u nacionalnoj konkurenciji, ali dramatično je podbacio u europskoj. U šest sezona nije uspio otići dalje od četvrtfinala Lige prvaka, a triput su njegove momčadi gubile od engleskih klubova.

Ibrahimović ne samo da nije uspio zasjati u Europi nego postoje i dokazi koji sugeriraju da su klubovi često procvjetali u izostanku njegovog ega. Nakon što je prodao Zlatana europskom prvaku Barceloni 2009. godine, u transferu koji je otvorio vrata dolasku Samuela Eto'oa i Diega Milita, milanski Inter osvojio je naslov europskog prvaka, a njegove su prinove postigle ključne golove u važnim utakmicama.

Embed from Getty Images

Nasuprot tome, Ibrahimović nije uživao u Barceloni, Unatoč osvajanju La Lige i solidnom golgeterskom učinku, nije uspio ostaviti dublji trag pa je za to optužio Guardiolino kadrovsko upravljanje i nadmoćni utjecaj Lionela Messija na katalonsku momčad. Mora da je bilo frustrirajuće za Zlatana, koji je nakon jedne sezone otišao u Milan, gledati kako se Barcelona vraća na europski tron pobjedom u finalu protiv Manchester Uniteda.

Taj fenomen nije ograničen samo na njegova dostignuća u nacionalnim prvenstvima. Ibrahimović je sa 62 gola najbolji strijelac u povijesti švedske reprezentacije i jednom je rekao kako Svjetsko prvenstvo bez njega nije vrijedno gledanja. Ali nikad nije postigao gol na svjetskoj smotri, a odigrao je sedam utakmica.

Vrijedi napomenuti i da je nakon njegova odlaska iz reprezentacije Švedska ne samo izborila plasman na Svjetsko prvenstvo 2018. izbacivši u doigravanju Italiju nego je stigla do četvrtfinala, što je njen najbolji rezultat od 1994. godine. 

Najbolja partija i najluđi gol za Švedsku u - prijateljskoj utakmici

Najbolja Ibrahimovićeva partija u švedskom dresu bila je nesumnjivo ona u pobjedi 4:2 protiv Engleske u studenome 2012. godine, utakmica u kojoj je postigao četiri gola, uključujući i nevjerojatni volej iz daljine. Ali i to treba uzeti s rezervom. Prvo, radilo se o prijateljskoj utakmici – za Englesku su igrali Steven Caulker, Leon Osman, Ryan Shawcross i Carl Jenkinson – drugo, Zlatanov čudesni gol u 91. minuti dogodio se i zbog kamikaza-obrana Joea Harta.

Ništa slično nije se ponovilo u međusobnoj utakmici kasnije te godine na Euru 2012., kad je Engleska izbacila Švedsku već u skupini.

Embed from Getty Images

Čak su i njegove utakmice u Manchester Unitedu prenapuhane. Iako 28 golova u prvoj sezoni na Old Traffordu pokazuje da se dobro nosio s pritiskom Premier lige, vrijedi napomenuti da je više od četvrtine tih golova postigao u Europskoj ligi i Liga kupu. Njegovi pogoci nisu pomogli Manchester Unitedu da završi bolje od razočaravajućeg šestog mjesta.

Osvajanje Community Shielda, EFL Cupa i Europske lige može se tehnički smatrati trostrukom krunom (ako ste Jose Mourinho), ali čak će i Zlatanovi puristi imati teškoća da to prikažu kao impresivan podvig.

I u MLS-u, u dresu LA Galaxyja, čini se da Ibrahimović ponovno radi ono u čemu je najbolji – postiže spektakularne golove protiv nedorasle konkurencije u nebitnim utakmicama. Još nije osvojio trofej, ali zato je osvojio mnoge navijače, i to zahvaljujući tome što je jednostavno bio – Zlatan.

Ibrahimović je savršena nogometna ikona za generaciju društvenih mreža, a njegov prenapuhani osjećaj vlastite vrijednosti, impresivna osobna statistika i jezičavost trebali bi osigurati vječnu nedodirljivost njegova kultnog statusa. To je vjerojatno najbolje što je ikad postigao.