HAJDUK posljednjih godina vodi otvoreni rat sa sudačkom organizacijom i traži poštenu ligu. Logistički se naprežu do krajnjih granica u toj uzaludnoj utakmici, jer suđenje u hrvatskom nogometu oduvijek je kriminalno, a u tome su sudjelovali praktički svi.  Mijenjale su se strane, imena i stolice u HNS-u, ali pravi problemi su i dalje su isti.

 

No, nema više ljudi kao što je bio Zlatko Papec.

 

Zlatko Papec, inače rođeni Zagrepčanin, bio je jedan od najvažnijih igrača Hajduka s prijelaza iz pedesetih u šezdesete godine prošlog stoljeća.

 

Rodio se u Zagrebu 1934., a prve je nogometne korake napravio u Lokomotivi. U Hajduk je stigao 1956. godine i nastupao do 1964., odigravši u tom razdoblju za bijele 366 utakmica na kojima je postigao 167 zgoditaka.

 

 

Mogao je igrati na svim mjestima u napadu. Bio je vrlo dobar tehničar, dribler i pucač, jakog i preciznog udarca, nesebičan, odličan asistent. U Hajduk ga je doveo snagom svog autoriteta njegov zemljak, također Zagrepčanin, Bernard Vukas. Premda rođeni Purger, Papec je baš kao Vukas jako brzo postao fetivi Dalmatinac. Split mu je postao novi dom, njegov grad. Tu se i oženio, a navijači sa ga prigrlili kao svoga. 

 

Za A reprezentaciju Jugoslavije, od 1953. do 1956. godine, odigrao je Papec šest službenih utakmica i postigao četiri zgoditka.

 

Sudionik je Svjetskog prvenstva 1954. godine u Švicarskoj i Olimpijskih igara 1956. u Melbourneu, gdje je osvojio srebrnu olimpijsku medalju.

 

Priča o Zlatku Papecu, priča je o istinskom nogometnom znalcu i ponajprije moralnoj veličini kakvih je danas u sportu sve manje. Ljudi poput Zlatka Papeca postali su simboli nekih prošlih i davno zaboravljenih vremena.

 

 

Nakon zlatnih pedesetih, Hajduk je u šezdesetima proživljavao možda i najteže trenutke svije burne i slavne povijesti. Nekoliko puta je bio na granici ispadanja iz prve lige, a niti prvo osvajanje Kupa maršala Tita 1967 nije moglo uljepšati otužno desetljeće splitskog kluba.

 

Svoj veliki jubilej – 50. rođendan – Hajduk je dočekao s velikim nadama. U prvenstvu je bio konkurentan s najboljima, a u Kupu je bez većih problema dogurao do polufinala.

 

Međutim, nije prošlo niti mjesec dana od velike proslave Hajdukovog jubileja, slavlje se nije ni stišalo, kad je Hajduk doživio jedan od najtužnijih trenutaka u svojoj povijesti.

 

 

Hajduk je u polufinalu Kupa gostovao u Varaždinu kod drugoligaša Varteksa. Nikome nije bilo jasno kako je jedan takav autsajder uopće dogurao među četiri najbolja, no nikoga previše nije bilo ni briga. Navijači Hajduka Varaždince nisu ozbiljno shvaćali i unaprijed su proslavili ulazak u finale i priliku da u Split dođe pehar maršala Tita, trofej koji im je nedostajao.

 

No, Hajduk nikako nije uspijevao slomiti žilave domaćine. Gosti su napadali, no do gola nisu mogli doći. Ipak, pri kraju drugog poluvremena Hajduk je zabio gol. Strijelac je bio Zlatko Papec. I onda se dogodilo nešto neočekivano, nešto što do tada nikad nije bilo viđeno na tuzemnim nogometnim terenima. Papec je došao kod suca, koji je već pokazao na centar i rekao mu:

 

''Druže sudac, igrao sam rukom, gol nije regularan.''

 

Iznenađeni sudac prihvaća Papecovu sugestiju i poništava gol. U produžetku, unatoč nadmoći ''Bijelih'', Varteks postiže dva gola i senzacionalno ulazi u finale Kupa.

 

 

Bila je to velika blamaža i udarac za sportski Split. Poraz je doživljen šokantno, kao kraj svijeta. Igrače su navijači na kolodvoru dočekali zvižducima i pogrdama. 

 

Međutim, Papecu nitko nije zamjerio na onome što je napravio. U vrijeme kad je Papec svojim potezom zaprepastio sportsku javnost u bivšoj državi, nije bilo ni interneta, ni YouTuba, čak su i obične televizijske kamere bile rijetke. Drugim riječima, Papec je slobodno mogao prešutjeti da je igrao rukom, a pravu istinu ni crna zemlja ne bi znala. Ipak, znao bi je on i zato je napravio ono što je napravio.

 

Uzori, idoli, heroji, što god, njihova misija bi trebala biti istina i poštenje. Oni bi trebali biti ljudi koji svojim radom šire tu spoznaju. Dužnost i obveza uzora je da govori istinu, čak i ako ta istina nije najprihvatljivija u određenom trenutku. Naša je etička dimenzija jednako važna kao i estetička. Ne smijemo cijeniti sportaše koji kažu da ih ništa drugo ne zanima osim ogoljenog rezultata. Ljudi koje idealiziramo moraju stvarnost činiti boljom. Ne smiju biti kukavice.

 

Na žalost, u našem je životnom, a posebice sportskom prostoru previše kukavica, a premalo heroja. Danas su klincima nametnuti bogati i blještavi uzori poput Cristiana Ronalda i Neymar. Neka se ponekad barem sjete i Zlatka Papeca. 

 

Upravo iz tih pobuda je napisan ovaj tekst.