U SRBIJI se danas održavaju izbori koji će odrediti budućnost zemlje. Aleksandar Vučić suočava se s najvećim izazovom otkako je 2012. godine došao na vlast.

U nastavku članka navest ćemo deset razloga zašto bi bilo dobro srušiti Vučića.

1. Ljudi su doslovno umrli zbog propusta

Dana 1. studenog 2024. na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu urušila se betonska nadstrešnica, pri čemu je poginulo 16 ljudi, a tragedija je izazvala masovne prosvjede diljem Srbije. Ljudi su izgubili živote zbog propusta povezanih s obnovom javne infrastrukture koja je trebala biti sigurna za građane.

Pad betonske nadstrešnice nije bio nesretan slučaj, već izravna posljedica korupcije, nemara i netransparentnih poslova pri rekonstrukciji kolodvora.

2. Politički sustav izvrgava ruglu

Aleksandar Vučić donedavno je bio predsjednik Srbije, što je funkcija koja prema Ustavu ima znatno manje izvršnih ovlasti od premijerske, no u praksi je i dalje bio najmoćnija osoba u državi.

Iako bi vladu trebao voditi premijer, a parlament nadzirati njezin rad, ključne političke odluke i smjer države određivao je Vučić. Dominirao je javnim prostorom i političkim životom. To se najbolje vidjelo početkom ove godine kad je Vučić došao na sjednicu te pred kamerama "izribao" ministre.

3. Sprega vlasti s mafijom i kriminalom

Istraživanja neovisnih novinara i izvješća međunarodnih organizacija ukazuju na duboko ukorijenjenu sistemsku korupciju i povezanost državnog vrha s kriminalnim strukturama u Srbiji.

Podsjetimo samo na slučaj "Jovanjica", u kojem je na imanju koje je subvencionirala država otkrivena najveća plantaža marihuane u Europi, a optužnice su potvrdile da su uzgajivače izravno štitili pripadnici tajnih službi (BIA) i MUP-a.

U aferi "Krušik" otkriveno je da su osobe bliske vlasti kupovale naoružanje iz državne tvornice po povlaštenim cijenama i preprodavale ga uz ogromnu zaradu, dok je zviždač koji je to razotkrio uhićen. Veliki infrastrukturni projekti, poput "Beograda na vodi" i kineskih investicija, provode se potpuno netransparentno, bez javnih natječaja i uz suspendiranje domaćih zakona.

Konačno, spregu države i organiziranog kriminala dodatno potvrđuju veze političkog vrha s huligansko-kriminalnim skupinama koje su godinama korištene za gušenje prosvjeda, političke pritiske i obavljanje prljavih poslova na terenu.

4. Vučićevi mediji

Vučić sustavno uništava medijske slobode u Srbiji pokušavajući staviti medije pod izravnu kontrolu vlasti, pretvarajući ih u alate za propagandu i demonizaciju političkih protivnika. Putem državnog kapitala, financiranja iz proračuna te selektivne dodjele javnih sredstava i reklama, neovisni i kritički mediji ostaju financijski iscrpljeni i gurnuti na marginu društva.

Vučićevi mediji potpuno ignoriraju masovne prosvjede ili umanjuju broj prosvjednika. Kada su skupovi preveliki da bi se prešutjeli, režimski mediji koriste snimke snimljene iz niskog kuta te iznose drastično umanjene procjene o "šaci jada".

Istodobno, provladini tabloidi i televizije prosvjednike dehumaniziraju nazivajući ih "lešinarima", "huliganima" i "stranim plaćenicima" koji žele destabilizirati državu. Dok se na ulicama traži odgovornost vlasti, medijski prostor zagušuje se satima izvanrednih obraćanja predsjednika i usporednim prikazivanjem lažirane, idilične stvarnosti.

5. Odbijanje suočavanja s prošlošću

Aleksandar Vučić i njegov režim sustavno odbijaju prihvatiti odgovornost Srbije za agresiju i ratne zločine počinjene u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu tijekom 1990-ih, potičući umjesto toga povijesni revizionizam. Vučić zastupa narativ prema kojem su Srbi bili isključivo žrtve.

Osuđeni ratni zločinci u današnjoj Srbiji uživaju punu državnu i medijsku zaštitu: osuđenici poput ratnog zapovjednika Vladimira Lazarevića predaju na Vojnoj akademiji, dok se Kapetanu Draganu osiguravaju resursi i prostor u javnom životu. Vučić održava bliske osobne i političke veze sa svojim političkim mentorom, osuđenim ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem.

Državni aparat aktivno štiti i financira veličanje zločina na ulicama, što se vidi po tome što policija čuva i obnavlja murale posvećene ratnom zločincu Ratku Mladiću u Beogradu, umjesto da ih ukloni.

6. Kontrola nad izborima

Vučić želi osigurati potpunu kontrolu nad izbornim procesom u Srbiji kombinacijom sistemskog pritiska, zlouporabe državnih resursa i institucionalne manipulacije. Izborni dani redovito su obilježeni organiziranim "fantomskim glasačima", ucjenama zaposlenih u javnim tvrtkama te kupovinom glasova i vođenjem paralelnih biračkih popisa na samim biračkim mjestima.

Vrhunac nepoštivanja izbornih procedura dogodio se u izbornoj noći 2022. godine, kada je iznenađena javnost svjedočila situaciji u kojoj je Republička izborna komisija (RIK) prekinula rad i otišla spavati, dok je sam Vučić iz sjedišta svoje stranke prvi izašao pred kamere i proglasio vlastitu pobjedu.

Takvim preuzimanjem uloge državnih tijela Vučić šalje poruku da neovisne institucije ne postoje te da je njegova riječ jedina mjerodavna u prebrojavanju glasova. Međunarodni i domaći promatrači redovito dokumentiraju nepravilnosti, navodeći da u Srbiji ne postoje uvjeti za slobodne i poštene izbore.

7. Ruski igrač u susjedstvu

Povezanost Aleksandra Vučića s Rusijom temelji se na dugogodišnjem političkom balansiranju u kojem Srbija odbija uvesti sankcije Moskvi i služi kao glavni ruski energetski i obavještajni oslonac na Balkanu.

Zbog ovisnosti o ruskom plinu i nafti, vlasništva nad energetskim sektorom te jake ruske medijske prisutnosti, Kremlj koristi Vučićev režim za širenje svojih interesa i opstruiranje integracije regije u EU i NATO. Za Hrvatsku je opasnost takvog susjedstva izravna: riječ je o stalnoj geopolitičkoj nestabilnosti i sigurnosnom riziku na samim granicama Europske unije.

Prisutnost ruskog utjecaja omogućuje Beogradu provođenje "hibridnog rata", od kibernetičkih prijetnji i dezinformacijskih kampanja do stalnog poticanja kriza u Bosni i Hercegovini te na Kosovu, što izravno ugrožava stabilnost hrvatskog okruženja.

8. Zastrašivanje i pritisak na protivnike

Režim Aleksandra Vučića sustavno koristi različite oblike zastrašivanja i pritisaka kako bi oslabio i neutralizirao političku oporbu te sve kritičke glasove u društvu.

Prva razina zastrašivanja provodi se putem neprestanog ciljanja i medijskih hajki, u kojima se oporbeni lideri i aktivisti u provladinim medijima i tabloidima javno označavaju kao "izdajnici", "strani plaćenici" i "kriminalci", čime im se svjesno crta meta na čelu. Druga razina uključuje fizičko nasilje i napade na terenu.

Uz fizičke napade, režim primjenjuje i institucionalni pritisak putem radnih i ekonomskih ucjena, pri čemu zaposlenima u javnom sektoru i državnim tvrtkama prijeti otkaz ako podupiru oporbu ili odbiju sudjelovati na organiziranim političkim skupovima vlasti.

Konačno, protiv neistomišljenika, novinara i lokalnih aktivista redovito se pokreću namješteni inspekcijski nadzori, policijska privođenja te zlouporaba pravosuđa putem neosnovanih tužbi s ciljem njihova financijskog i psihičkog iscrpljivanja.

9. Narušena neovisnost institucija

Umjesto da poštuje trodiobu vlasti, vladajući režim sustavno podređuje neovisne institucije interesima jedne političke opcije. Samostalan rad tužitelja, sudaca i regulatornih tijela aktivno se opstruira čim se uoče pokušaji istraživanja nepravilnosti u državnom vrhu, što se postiže političkim pritiscima, smjenama i opstrukcijama unutar samog sustava.

Nadzorna i regulatorna tijela, koja bi trebala štititi javni interes i osigurati zakonitost radijskog i televizijskog prostora, pretvorena su u mehanizme za zaštitu vladajuće strukture i izbjegavanje sankcija. Parlamentarni nadzor nad izvršnom vlašću u potpunosti je oslabljen čestim donošenjem zakona po hitnom postupku i suspenzijom rasprava.

Institucionalni pritisci prošireni su i na zviždače, stručnjake i neovisne promatrače kroz razne oblike nadzora i opstrukcija, čime se sustavno onemogućuje bilo kakva stvarna kontrola rada vlasti.

10. Predugo je na vlasti

Aleksandar Vučić već je više od desetljeća na ključnim pozicijama moći u Srbiji, od mjesta ministra obrane, preko premijerskih mandata, pa sve do dugogodišnje predsjedničke funkcije s apsolutnom kontrolom nad državnim aparatom.

Tako dugotrajna i neprekinuta vladavina jedne osobe vodi u autoritarizam, zarobljavanje institucija i stapanje jedne političke stranke s državom. U svakom zdravom društvu redovita i demokratska smjena vlasti ključni je mehanizam koji sprječava zlouporabu moći i korupciju te primorava političare na stvarnu odgovornost pred građanima.