POSVE očekivano i ovogodišnji je Dan državnosti u znaku politikantskih igara, u osnovi vezanih uz navijačke sklonosti javnih aktera.
Za one koji ovaj datum vezuju uz proširenu stranačku proslavu prve od niza političkih pobjeda HDZ-a 1990. sve je ostalo nebitno. Indikativno, takvih je podjednako unutar i izvan „stožerne stranke sviju Hrvata“.

Naravno, u normalnim političkim okolnostima svakomu je na volju prihvaća li neku izvanjsku proslavnu obvezu ili ne. Ipak, to se ne odnosi na državne funkcionare, a posebice ne na „prvoga slugu republike“ (u terminima francuske Treće republike). Predsjednik Republike si doista ne bi smio dopustiti ignoriranje, pa i nijekanje, državnih praznika.

Ali kada je o Milanoviću riječ ovo je ponašanje građanina koji je žarko želio postati predsjednikom zapravo zanemarivo. Odlučivši da ga se tiču samo one obveze koje mu se sviđaju, počinio je posljednjih godina i mnogo teže povrede svojih obveza iz čl. 94., st. 2. Ustava.

Važne značajke 30. svibnja

U pozadini ostaju, međutim, važne značajke 30. svibnja. Ponajprije to što se kao državnost (dakle: ono što državu čini državom) obilježava pluralistička demokracija, a ne apstraktna neovisnost, suverenost, itd., upravo u skladu sa suvremenim shvaćanjem države.

Radi se o konkretno poznatome datumu, a ne o spornim konstrukcijama iz prošlosti (npr. Dan hrvatske ratne mornarice). Uz to, riječ je o datumu koji nije podložan naknadnim promjenama (poput Dana neovisnosti 25. lipnja 1991. koji bi mogla slaviti samo proklamirano vrdalamasta država jer ga je sama - pod pritiskom doduše - ukinula nakon nekoliko tjedana).

Ovaj praznik nosi još neke, uglavnom netematizirane, a važne odredbe:

• prvi put u povijesti, a i za razliku od mnogih drugih država, Hrvatska slavi događaj koji nije vezan uz ratne pobjede ili dvorske ukaze;
• junaci slavljene zgode stoga nisu oni koji su ubijali ili bivali ubijani za domovinu, nego građani/ke koji su izišli na (prve višestranačke) izbore;
• konačno, 30. svibnja 1990. rata još nije bilo te se jasno pokazuje da je država nastala prije rata i bez njega - da ju je, naime, vojska obranila, no ne i stvorila, pa i nema posebna prava na nju u tom pogledu.

Riječju, 30. svibnja je pravi datum državnosti moderne Hrvatske (nikada prije državu zapravo i nije imala), on je određuje takorekuć iznutra, iz institucija. Izvana je određuje (korelirani) datum, 15. siječnja 1992., jer do tada je Hrvatska bila samoproglašena politička zajednica, od tada je i izvanjski priznata (na osnovi liberalno-demokratskih postupaka vlastita konstituiranja i na osnovi - tada još uglavnom neuspješnih - ratnih napora).

Svakome je na volju hoće li ove argumente smatrati jačima od odanosti, ili animoziteta, spram hadezeovskoga partijskog poplavljivanja države, ili ne; hoće li praznik smatrati sadržajno praznim ili povijesno pogođenim. No činjenice ostaju; uostalom, uz malo sreće država bi mogla nadživjeti i one političke stranke koje još do sada nije.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala