Foto: tacno.net

BORIS PAVELIĆ, publicist, novinar i kolumnist riječkog Novog lista, nedavno je objavio knjigu o kultnom Feral Tribuneu Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune, knjiga koja na  680 stranica opisuje  25 godina ovog kultnog političko-satiričnog lista. U intervjuu za tačno.net Pavelić govori o fenomenu Ferala, o tome zašto je i kako Feral postao više od novine – sinonim slobodnog uma - sloboda da se misli i piše, čita i razgovara, o progonu ljudi koji su radili u Feral Tribuneu ali i o tome kako je propaganda protiv feralovaca i kampanja gašenja Ferala bila suštinski neuspješna: nije ugašena slobodna riječ njegovih novinara.

S Pavelićem je za Tačno.net razgovarao Amer Bahtijar.

Otkud ideja za knjigu o novini? O Feralu. Slažete li se sa procjenom da je Feral više od novine, da je ustvari,  kulturološki pokret koji je nastao osamdesetih u Splitu?

- Čim se u lipnju 2008. ugasio, bilo je jasno da je nužno napisati neku vrst analize, pregleda, sažetka ili – zašto ne? – posvete tim nesvakidašnjim novinama. S vremenom, ta je potreba samo još jačala, u Hrvatskoj svakako, jer je na medijsko-političkoj pozornici uspostavljen neizglasani konsenzus o zdušnom kolektivnom prešućivanju Ferala. Za umjetnički svijet i manji dio izdavaštva to ne vrijedi, ali u medijima i u politici Feral kao da nikada nije ni postojao. Ugledni su izdavači samim Feralovcima predlagali da nešto otmu zaboravu – znam da je urednik Kruno Lokotar Predragu Luciću predlagao knjigu o Feralu, kao i Slavko Goldstein Viktoru Ivančiću da napiše tekstove o sto najboljih naslovnica – ali svi su oni to odbili. Lucić je ovih dana na Radio Puli to objasnio tvrdnjom kako “nema smisla da pišemo memoare”. I tako, kada je postalo jasno da se ni šest godina nakon gašenja Ferala nitko ne kani upustiti u taj posao, odlučio sam to učiniti sam. Stekle su se sretne okolnosti, moja redakcija, Novi list, omogućila mi je nesmetan rad, pa sam za osam mjeseci završio posao. Taj osjećaj, da publika snažno želi knjigu takve vrste, pokazao se posve opravdanim – prvo izdanje samo što nije rasprodano, a knjiga je na tržištu tek nešto više od dva tjedna. Do knjižara nije zapravo ni stigla – prodaje se u jednoj jedinoj knjižari, Superknjižari u Zagrebu.

A to, da je Feral bio splitski kulturološki pokret, to ne mislim. Štoviše – veliko je pitanje u kojoj je mjeri Feral uopće bio “splitski”. Ili, preciznije, on to istodobno i jest i nije. Suha činjenica dakako jest da je nastao u Splitu. Ali koliko je u svom gradu ikada bio prihvaćen? Toliko da je redakcija djelovala potpuno izolirana od grada u kojem je radila. Dugogodišnji pritisci na te ljude ozbiljno su ugrožavali njihovo zdravlje: mnogi će vam od njih, bez imalo preuveličavanja, spominjati simptome PTSP-a. Feral je u Splitu javno spaljen; uprava i uredništvo službenih gradskih novina, Slobodne Dalmacije, sustavno je, bez iznimke, uvijek činila sve da našteti Feralu; vlasti su ih ili ignorirale ili proklinjale… Dugo bi se tako moglo nabrajati. S druge strane, Feral je u Splitu, kao i drugdje, imao i ima kultno sljedbeništvo. Mnogi novinari Slobodne Dalmacije anonimno su radili u Feralu, mnogi fotoreporteri tajno su im pomagali. Odnos Splita i Ferala duboko je ambivalentan i iznimno kompliciran – on je tema, i to jako važna tema, za temeljitu studiju. Evo, splitskome povjesničaru Draganu Markovini javno predlažem da obavi taj posao. Split i Feral – mislim da nema bolje teme za preispitivanje splitskih devedesetih. Je li Feral pokret? Antipokret, možda – s obzirom na odij kakav feralovski duh pokazuje prema svim tim pokretima što su poharali ove prostore. Feral jest kreativni i svjetonazorski izraz cijele jedne južnoslavenske generacije čiji su životni ideali odbačeni i prezreni, i nisu našli izraza ni u politici ni u širem društvu. S druge strane, pokret nije utoliko što je elitan i izrazito kreativan: Feral je sretan i vrlo rijedak spoj humorističke, spisateljske i poslovne snage Studija Viva Ludež, koji je govorio uime zapostavljenih a prisutnih vrijednosti, onako snažno i autentično kako samo rock kultura može govoriti. Moglo bi se govoriti i o “feralovstvu”, nekoj vrsti tipično ovdašnjega svjetonazora izniklog baš iz Ferala, ali iskreno se nadam da ono neće prerasti u pokret – jer, samo da rata i pokreta ne bude!

Feral je bio politički i satirički tjednik, ali mnogi će reći da je bio istovremeno najbolje književno štivo?

Svakako, možda čak i prije svega. Viktor Ivančić u mojoj knjizi kaže upravo to – da je jezik Feralu “osnova svega”. Uvijek su pazili ne samo na kvalitetno istražene i potkrijepljene novinarske tekstove, nego i na lijepo pisanje. Ne treba sumnjati da će im to jednom biti priznato – naprosto ne može biti drugačije – ali zašto čekati da potpuno otupi oštrica njihove kritike, pa da se onda sjetimo koliko su vrijedili? Postoje u Feralu upravo povijesni, programatski, ali i nedostižno lijepo napisani tekstovi, poput, primjerice, uvodnika prvog broja samostalnog Ferala  od 1. lipnja 1993., objavljenog pod naslovom “Legenda živi”. O književnoj vrijednosti njihove satire i igrama jezikom nešto je već rečeno, ali je zaboravljeno: feralovce je tjednik Danas nagradio svojom nagradom Veselko Tenžera za dostignuća u novinarstvu za 1991. godinu, naročito pohvaljujući njihov književni stil i satiričku igru s jezikom. U žiriju su bili Ivan Lovrenović, Velimir Visković, S.P. Novak, Pavao Pavličić, direktor Danasa Mladen Maloča i ugledna novinarka Meri Štajduhar. Da, važno je osvijestiti da Feral nipošto nije bio samo novinska, nego podjednako tako i književna činjenica. Čita li ga se tako, postaje jasno do koje je mjere još nepročitan. Nedavno nas je na to podsjetio i mudri Sinan Gudžević svojom knjižicom “Protiv svih nastava” objavljenom u zagrebačkom Algoritmu, u kojoj istodobno znanstveno i lijepo analizira pjesme Predraga Lucića, uglavnom objavljene u Feralu. Gudževićevu knjigu toplo preporučam – uživat ćete čitajući je, ali i mnogo naučiti o dubokim, a neosviještenim, razinama Lucićeva i feralovskog jezika.

Viktor, Predrag i Boris

Prva asocijacija prosječnom hrvatskom desničaru na Feral jeste komunizam. Koliko je uopće poznato javnosti da su Feral  i njegov  urednik Viktor Ivančić bili pod udarima i bivšeg sistema te da su žestoko kritizirali i tadašnju vlast, od koje su mnogi kasnije bili u vrhu HDZ-a?

Da, komunizam i, u Hrvatskoj i “hrvatskim” dijelovima BiH, nekakvo izmaštano “jugoslavenstvo”, nerijetko i “četništvo”. Snaga kojom se te podvale i izmišljotine uspijevaju održati govori mnogo o tome u kakvom društvu živimo, ponajprije u Hrvatskoj. A da se istodobno, dobro kažeš, jedva zna, ili uopće ne zna, kolike su pritiske feralovci doživjeli u posljednjim godinama Jugoslavije. Ivančić i Velimir Marinković, koji je s Viktorom u prvim godinama uređivao Feral, od 1985. do 1987. zaradili su tri tajna optužna prijedloga objedinjena u optužnicu za “širenje lažnih vijesti”, podrivanje ustavnog poretka, izrugivanje ovoga i onoga, i tko zna što još. Sudili su im 1987. Oslobođeni su, tužitelj se žalio, suđenje je obnovljeno, ali je tada – jedna od veselijih epizoda u povijesti Ferala – propala Jugoslavija, pa suđenje formalno i danas valjda traje… Ivančić je bio čest gost isljednika sigurnosne službe na zloglasnom splitskom Katalinića brigu. U kolovozu 1988, Nedjeljna Dalmacija zabranjena je – zbog Ferala. Pritisci, isljeđivanja, suđenja – sva je ta zabava, međutim, više izluđivala urednike i kolege u Nedjeljnoj Dalmaciji, nego same feralovce. Svi oni budući splitski nacionalistički stjegonoše smjerno su šutjeli na komunistički progon feralovaca, pa su feralovci jasno osjećali da ih, kako kaže Ivančić, “gledaju kao da su pali s Marsa”. Dakle, da – progon je konstanta Ferala, i u socijalizmu, i u nacionalizmu. S tim što je važno reći: progon u Jugoslaviji bio je mlaka kamilica u usporedbi s onim što ih je čekalo u Tuđmanovim devedesetima.

Koliko je pokretač Ferala Viktor Ivančić, koji je fenomen za sebe, Hegel novinarstva rekao bih, bitna pojava ne samo za naše nego i za svjetsko novinarstvo?

Viktor Ivančić najvažniji je hrvatski novinar, najmanje u posljednjih četvrt stoljeća. Stilski virtuozitet ne odriču mu ni najzagriženiji protivnici – ako su pismeni, dakako. Ali postoji možda i važniji, a manje poznat dio Ivančićeva rada: uređivanje novina. Predrag Lucić nije jedini koji tvrdi da je Ivančić ključni čovjek Ferala, njegov pokretač i glavna motivacijska snaga. Od 1985. do 1988., kada je otišao u vojsku, Feral je uređivao praktički sam, fanatičnom upornošću. Teško je opisati u kakvoj su atmosferi početkom devedesetih pokrenuli samostalni Feral: trajala su dva rata, rat u Hrvatskoj i rat s Bošnjacima u BiH. Šest mjeseci nakon što je Feral krenuo, Ivančića su pokušali mobilizirati, što upućeni i danas smatraju državnim pokušajem likvidacije. Praktički, Ivančić od ranih osamdesetih živi u sukobu sa sistemom, koji je devedesetih prerastao u životnu opasnost za njega i njegovu redakciju. Usprkos svemu tome, novine je uspio održati nepotkupljenima i nezavisnima, na najvišoj razini kvalitete. Donekle sličnih primjera ima: B92 u Beogradu, Dani i Slobodna Bosna u Sarajevu, Mladina u Sloveniji… Ali ti su primjeri slični, ali ne i isti: nijedan od medija koje sam spomenuo, premda zaslužuju duboko poštovanje, nije razvio tako široku kreativnu lepezu, sve su to – osim dijelom Mladine, Feralova ranog uzora – bile regularne novine; Feral je, kako rekosmo, bio više od toga. Ključ je te priče Viktor Ivančić – on, zajedno sa svojim novinarima, zaslužan je za to da je Hrvatska doznala za zločine u Gospiću, Osijeku i Sisku, nad Bošnjacima u BiH, za sramotno nasilje u Splitu, ili – preciznije – onaj njegov dio koji do 1993. nije bila već objavila Slobodna Dalmacija, također zajedno s feralovcima… Ivančić je, dakle, prešućen i nepriznat, a najvažniji, najhrabriji i najbolji hrvatski novinski urednik. U svjetskim razmjerima on nažalost neće biti važan, jer živi u maloj i nevažnoj zemlji, ali ako već želimo uspoređivati, za Hrvatsku je on važniji i odvažniji nego Robert Fisk u Velikoj Britaniji, Ben Bradlee u SAD-u, i, kako je Nenad Popović odavna rekao, Karl Kraus u Austriji. No pustimo usporedbe, one malo znače – mi moramo postići da Viktor Ivančić i u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji postane ono što jest – Viktor Ivančić, sjajan pisac, najbolji urednik, uzor hrabrosti i borbe za profesiju, a ne izdajnik, veleizdajnik, četnik i jugoslavenčina. No tu počinje priča o zemlji i društvu, a završava o uredniku i novinaru.

Heni Erceg dugogodišnja urednica Ferala uz to što je sjajna kolumnistica radila je i najbolje intervjue, ratne izvještaje devedesetih riskirajući život pri tome, pa i napadnuta svojevremeno u Splitu. Koliki je značaj Heni Erceg u Feralovoj priči?

Nakon gašenja Ferala, Heni Erceg doživjela je najveću nepravdu od svih feralovaca, između ostalog i zato što je žena. Nije li zanimljivo da njoj nijedan hrvatski medij nikada nije ponudio baš nikakav oblik suradnje? Štoviše, nikada je nitko ni za izjavu nije zamolio. Urednici i novinari u Hrvatskoj, čini se, misle da je Heni Erceg i nepismena i nijema. Na nju kao da su svi kivni, svi je rado optužuju da je skrivila raspad Studija Viva Ludež, kao da je svima njima do Studija Viva Ludež uvijek bilo jako stalo. Ono što Erceg uistinu jest, nitko ne spominje: izvještavala je za televiziju s najtežih terena, s Kosova osamdesetih, pa su je u Splitu napali i optužili da je ustaša; iz Knina na prijelazu u devedesete – napravila je onaj znameniti intervju s Martićem, u kojem se nasilnička seljačina potpuno razotkrila, a atmosfera intervjua očito je opasna za Erceg – iz Dubrovnika je izvještavala 1991, jedva iz Grada spasivši živu glavu. A kada se vratila u redakciju, televizijsko dopisništvo u Splitu, pa dobila HRT-ovu nagradu, dočekala su je frktanja i sumnjičavi pogledi, jer je tadašnji direktor Antun Vrdoljak, u staroj komunističkoj maniri, izmislio da je snimke iz Dubrovnika navodno prodala nekakvim stranim tajnim službama, čemu li… Heni Erceg jedina je hrvatska televizijska novinarka koja je skupila prnje s televizije i otišla raditi u Feral Tribune. Deset godina bila je glavna urednica – najduže od svih. Znam, svašta ljudi o njoj govore – Heni Erceg, uza sve ostalo, meta je najbrojnijih i najružnijih tračeva od svih lijepih žena u hrvatskom novinarstvu. O njezinome novinarstvu i pisanju, koliko znam, napisan je tek koji racionalni tekst. Ali izvan Hrvatske, Heni Erceg je ugledna i poštovana novinarka: objavljuje u Mladini, kod vas na tacno.net, u beogradskom Peščaniku… U Hrvatskoj, ona se i danas povlači po sudovima, koji je i osobno zlostavljaju još uvijek nezavršenim suđenjima protiv Ferala. Ma koliko marginalni bili, svi ostali feralovci pišu – Heni Erceg u Hrvatskoj ne piše. To je sramotno. Ona i danas doživljava ono što je, negdje 1990, doživjela od Aleksandra Tijanića: tada mu je ona u Nedjeljnoj Dalmaciji, šokirana miloševićevskim divljanjem po Hrvatskoj, zabrinutim i jetkim tekstom prigovorila da u kolumnama relativizira Miloševićevu osobnu odgovornost. Ugledni joj je kolumnist i opinion maker odgovorio s nekoliko nadmenih i usputnih redaka, priupitavši je javno nije li njezina uzrujanost možda posljedica činjenice da je – u drugom stanju?! Tu vrstu muškošovinističkog prezira, utkanog u posvemašnju šutnju, Heni Erceg podnosi i danas.

Predrag Lucić pjesnik, nevjerovatan satiričar, vrhunski novinar i urednik jedne od najboljih biblioteka na ovim prostorima ali iznad svega čovjek čija dobrota i osjećajnost zrcale s njegova lica. Kako ga uopće objasniti?

Teško mi je suditi o boljima od sebe, ali reći ću ti što mislim. Predrag svakako jest sve to što spominješ, i ne moram dosađivati svojim opisima njegove pjesničke i parodijske snage. Tko želi o tome više, opet ga upućujem na Gudževićevu knjigu, ali dakako, i na “izvore” – Predragove opsežne pjesničko-parodijske zbirke, objavljene u zagrebačkom Algoritmu, kod uredničkog meštra Krune Lokotara. Osim ključnog doprinosa Feralu, Predrag je osmislio i, s Damirom Šodanom i Franom Cetinićem, duže od desetljeća vodio neodoljivu Feralovu biblioteku, u kojoj je objavljeno više od osamdeset naslova, od kojih su neke književno i osobno formativne knjige filozofije, literature, poezije… Rekao bih da je sloboda uvijek bila nit vodilja Lucićeva književnouredničkog odabira. Predragovo novinarstvo, pak, nikada se nije stidjelo one obične ljudske dobrote i suosjećanja, tako rijetke u ovome današnjem posvemašnjem cinizmu – to me se osobno možda i najviše dojmilo. Dopusti i osobno sjećanje: osamdesetih, na ondašnjem Trgu Republike u Zagrebu, kao nemirni student potpuno obuzet beatničkom poezijom, redovito sam čekao splitski tjednik Omladinska Iskra, jednu od omladinskih novina iz kojih će se s vremenom iznjedriti Feral Tribune. Čekao sam je ne zbog intervjua s Mikom Tripalom ili Ivanom Zvonimirom Čičkom, koje je Iskra pod uredništvom Zvone Krstulovića objavila prva u Jugoslaviji, nego zbog redovite rubrike Beat Street, u kojoj je prevoditelj Vojo Šindolić na jednoj stranici predstavljao bitničke pjesnike, poznate, ali tada još ne naročito mnogo prevođene u nas: Ginsberg, Ferlinghetti, Corso, Snyder, McClure… Tek godinama kasnije saznat ću da je Šindolića u Iskru doveo – Predrag Lucić. Krug naklonosti za mene se tako zatvorio: u osobnoj slici, Feral je za mene ona “naša” garaža u kojoj je Allen Ginsberg 1955. prvi put pročitao Urlik.  Predrag Lucić tu je meštar ceremonijala, Dežulović naglas čita “Pjesme iz Lore”, a Viktor Ivančić upravo se vratio sa saslušanja u policiji.

Boris Dežulović  čiji književni i novinarski talenat izaziva trajno divljenje kako danas tako i na samom početku izlaska Ferala.  Na našem portalu je najčitaniji autor. Kako ste doživjeli Dežulovića?

Zašto misliš da je Dežulović feralovac? Otišao je 1999. Pa već je petnaest godina u Globusu! Ne slažeš se, da, a imaš i pravo – rekao sam to samo da pokažem do koje je mjere Feral i profesionalno i osobno obilježio ljude koji su u njemu radili, ono najuže jezgro naročito. Kada smo razgovarali za knjigu, Dežulović je rutinski, bez razmišljanja, prvo lice množine rabio kada je govorio o Feralu, a treće kad je opisivao svoj rad u Globusu – premda je ondje već desetljeće i pol. Svjedočimo, dakle, paradoksu, koji se najbolje vidi na Dežulovićevu primjeru: i dandanas feralovci ispisuju Feral, ma gdje trenutno

radili. Za Dežulovića to i urednički vrijedi: u mojoj je knjizi objasnio da mu je prostor u Globusu nedodirljiv; nitko ga ne pita što će pisati, nitko od njega ništa ne naručuje, nitko mu ništa ne sugerira – on pošalje tekst, oni ga objave, i tu se urednički posao završava. O Dežulovićevu novinarstvu neću, jer ne bih sudio o boljima – ratni tekstovi posebna su knjiga, i njegovi i feralovog kruga iz Slobodne Dalmacije; tekst za koji je nedavno dobio evropsku nagradu gorki je, aktualizirani nastavak one povijesne reportaže iz okupiranog Vukovara objavljene 3. prosinca 1991. u Slobodnoj Dalmaciji; a ovaj njegov posljednji tekst o Kaštelaninu ubijenom u vlaku u Štrpcima, koji je poharao facebook… Ima u njemu rečenica koju treba zapamtiti: “Nema veće jednine i strašnije samoće od one u kojoj se ne može šutjeti.” Nije to rečenica samo o ubijenome Tomi Buzovu – uvjeren sam da je to i duboko i osobno iskustvo Dežulovića i feralovaca samih. Da je to jedina rečenica koju je napisao, Boris Dežulović bi trebao ostati zapamćen. One njegove waitsovske, upravo luđačke duge satiričke “reportaže” u Feralu: ako nisam pogriješio, mislim da je on pisao onu objavljenu na dvije stranice godinu nakon rušenja Starog mosta, kako je “Stari most i dalje pod kontrolom H2O-a”, te da je Praljak, fotomontiran u ronioca, umjesto “čovjek-žaba” – “čovjek-džaba”! Boris Dežulović, najveći frajer.

Marinko Čulić, Drago Hedl, Mile Stojić….

Marinko Čulić svojim je komentarima doslovno otvarao vrata pristojnoj, netuđmanovskoj politici. Njegova knjiga “Tuđman”, objavljena u Feralovoj biblioteci 1998. a nedavno i drugi put, s dodatnim poglavljem, kod Novog Libera, do danas je nedostignuta analiza tuđmanizma. I danas su Marinkove političke analize nenadmašne: jasne, logične, lijepo napisane, politički zahtjevne ali ne i utopijske, dobronamjerne i inteligentne. Drago Hedl, pak, vjerojatno je najhrabriji Feralov novinar – svjedoče to i sami feralovci. Sam je razotkrio Glavaša, posve sam u glavaševskom Osijeku. To je podvig samo po sebi. I ne samo Glavaša – osječku privatizaciju, o kojoj nitko više ne govori, pa zločin u Paulin dvoru – za novinarstvo to nije važno, ali Hedl je vjerojatno jedini novinar na mjestu čijega su se otkrića zajedno poklonila dva predsjednika donedavno zaraćenih država. Drago Hedl zaslužuje najdublje poštovanje, i kao novinar, i kao čovjek. Mile Stojić pridružio se Feralu nešto kasnije, ali je unio fini bosanski i hercegovački sevdah, sačuvavši u Feralu, ako baš hoćeš, obraz hercegovačkom hrvatstvu.

Feral je devedesetih bio  jedna od rijetkih slobodnih teritorija, koliko je za otpor  tzv. građanske Hrvatske bila važna ta slobodna teritorija?

Najvažnija. Naravno da je bilo – kako to ovih dana podsjeća Tanja Torbarina, ljuteći se što se opet govori o Feralu – još onih koji su se tukli protiv Tuđmana, i naravno da svi oni zaslužuju poštovanje. Ali ti su ili bili izolirani, poput Tončija Majića u Splitu ili Zorana Pusića u Zagrebu, ili slabo utjecajni, poput Arkzina i zagrebačkih mirovnjaka, ili nedosljedni i na nacionalizam slabi, poput Torbarine i njezinog Globusa. Feral je uspio postati više od novina – postao je stav, poruka, vrijednost – bilo to za nj dobro ili ne. Feral je bio građanska Hrvatska. Obrnuto ne vrijedi, jer građanstvo je u Hrvatskoj plašljivo – zastupat će vrijednosti ako je netko drugi spreman staviti glavu na panj. Ustreba li riskirati, građanske vrline naglo kopne. Utoliko su feralovci pozitivno ludi i vrijedni istodobno, i u tome je razlog kronične uzajamne ambivalencije Ferala s onime što u Hrvatskoj samo sebe voli smatrati građanskim.

Novinari Ferala su otkrili logore u Hercegovini ali i mučilišta u Hrvatskoj,  je li to sputavalo režim da zločini ne budu i veći?

Logore u Hercegovini, razaranja u Stocu i nasilje nad Bošnjacima otkrio je, valja podsjetiti, u Feralu novinar Gordan Malić. Mučilišta u Hrvatskoj otkrili su, najprije u Slobodnoj Dalmaciji, Nikola Visković i Zvonimir Krstulović, a potom u Feralu najviše Zoran Daskalović, Petar Dorić, Drago Hedl i Ivica Đikić, premda ne samo oni. No Feralova otkrića nisu sputala režim: Visković i Krstulović Loru su razotkrili još dok je postojala, Ivančićev Robi K. u rujnu 1992. vrištao je “Lora! Lora! Lora!”, ali spriječili nisu ništa. Feral je o zločinima poslije Oluje pisao istog trenutka, pa ih to nije zaustavilo. Općenito, utjecaj Ferala istodobno je bio minoran i golem: zaustavili nisu ništa, promijenili su malo toga, i u tom se smislu ne razlikuju od konvencionalnih medija, čiji utjecaj ljudi običavaju precijeniti, možda zbog buke koju mediji neprestano proizvode, pa se čini da su jako utjecajni. S druge strane, Feral je djelovao snažno, poput glasa savjesti: naprosto, govorio je što se ne smije. I to je, mislim, dugoročno djelovalo – sporo, ali djelovalo. Feral je, eto, i danas živ – koji je drugi medij živ toliko godina nakon što ne izlazi? Tajna tog posthumnog života slična je tajni zbog koje traju pisci i filozofi – njihovi “zločini” ne zastarijevaju. Feralova “izdaja” očito ne zastarijeva – utoliko ova zemlja ima nadu.

Je li pretjerano reći da je gašenje  Ferala tragedija za prostor koji zovemo zemlje bivše Jugoslavije?

Nije pretjerano. Ta praznina vapi. Dobar je primjer Nenad Horvat, varaždinski psihijatar koji je zbog benigne rečenice na facebooku suspendiran s mjesta voditelja Odjela za psihijatriju varaždinske bolnice. Za veteranski prosvjed u Savskoj u Zagrebu napisao je, otprilike: “Domoljublje na četiri kotača s pogonom na klerofašizam”. Precizno, istinito, žestoko – ali neduhovito. Tu nedostaje Feral. Oni bi vjerojatno smislili štogod urnebesno smiješno, a još ubojitije. A razlika između uvrede  i ismijavanja ključna je razlika, bila Horvatova rečenica uvreda ili ne. Uvreda izaziva mržnju, bijes i nasilje – pri čemu Horvata ne smatram ni za što odgovornim – dok ismijavanje liječi, često i onoga koga ismijava. Da danas imamo novine poput Ferala, mislim da bi bilo manje mržnje – umjesto da se mrzimo, možda bismo se malo više smijali. Što se novinarsko-istraživačkog dijela tiče, feralovci marljivo rade: zagrebačke “Novosti” objavile su mnoge ekskluzivne i škakljive priče, a ne zaostaju mnogo ni drugi mediji iznikli iz Ferala, poput, primjerice, h-altera Tonija Gabrića, ili lupige u Zagrebu i kontrapressa u Beogradu, portala ugrijanih feralovskom vatrom.

Feralovcima je bio ugrožen život svakodnevno, uz ljude u redakciji i dopisnicima Ferala poput Drage Hedla koji su donosili najmračnije priče rata, od Glavaša pa nadalje. Cijenimo li mi to danas uopće?

Ovisi koga smatraš pod tim “mi”. Ti, tvoja redakcija, svi poštovatelji Ferala – oni sigurno cijene, pod uvjetom da su svjesni razmjera nasilja koje su feralovci bili prisiljeni pretrpjeti. No to je manjina: uvjerljiva većina ne samo da ne poštuje ljudsku upornost, hrabrost i izdržljivost feralovaca, nego je ili prešućuje, ili umanjuje, ili otvoreno prezire. Ovo posljednje sada je jenjalo, ali treba malo poći u arhive pa pročitati što su novinari pisali kada je Ivančić 1994. protuzakonito mobiliziran, kao jedini glavni urednik u Hrvatskoj. Proglašavali su ga “dezerterom”, jedan je napisao otprilike da “država nema ni toliko snage da jednog nadobudnog publicista nekoliko dana zadrži u vojarni…” Vjerojatno bi se mogla ustanoviti i zakonitost: što su se ovi ustrajnije odupirali pritiscima, ravnodušnost i prezir bivali su snažniji. Dakako da je u pozadini takvih reakcija – loša savjest i zavist. Jer, nitko nikome nije priječio da se i suprotstavi i sam, da i sam odbije sudjelovati. A odbili su samo oni. Ta svijest muči, izaziva otpor, jed i jal.

Postalo je skoro opće mjesto tvrditi da je Feral postao lošiji  smrću Franje Tuđmana. Mislim da nije teško braniti tezu da je Feral dvijehiljaditih bio još bolji nego devedesetih. Otkud to površno čitanje Ferala?

Novine se i inače površno čitaju, naprosto zato što je brzina u prirodi novinskog fenomena. Novine traju dan ili tjedan, a onda se u njih umata povrće. No to i jest bio jedan od motiva da sjednem i sažmem taj Feral: svijest da nije samo novina. I točno je, uvriježila se predrasuda da je Tuđmanovom smrću Feral naglo oslabio. Nadam se da sam bar djelomice pokazao kako to nije točno. Ako je nečijim odlaskom Feral oslabio, bio je to odlazak Bore Dežulovića, a ne Franje Tuđmana. Ali i u dvijetisućitima, Feral je objavio sijaset ekskluzivnih priča o najosjetljivijim temama: pa Glavaš je u pravome smislu počeo tek 2005!. O Sanaderu su, nakon što je postao premijer, objavili tri ili četiri jake priče, koje su nedvojbeno najavljivale njegovu pravu narav, samo što nitko tada nije htio slušati. Za satiru se može tvrditi da je počela slabiti poslije Dežulovićeva odlaska, ali paradoks je u tome da je Feral od 2001. do 2004. imao najviše satiričkih stranica u cijelome svom izlaženju. Jednom riječju, moje čitanje Ferala potvrđuje tvoju pretpostavku: većina uvriježenih stavova o tim novinama pogrešna je, a za hrvatsko i postjugoslavensko društvo bilo bi korisno neke od tih predrasuda temeljito preispitati.

Gašenje Ferala nije bilo dovoljno njegovim mrziteljima, već su nakon toga pokrenuli histeričnu kampanju protiv njegovog vodstva, prije svega na Heni Erceg i Viktora Ivančića. Jeli ta kampanja imala za primarni cilj pokazati da smo svi isti, tj. da su i najbolji među nama obične varalice?

Zanimljiva je ta takozvana kampanja: histerična zapravo nije bila, jer je objavljen praktički samo jedan tekst, onaj u Nacionalu, i još dva, tri kroz godinu ranije u Slobodnoj Dalmaciji. Ali, točno je da se histerično uhvatila: danas, kada u Hrvatskoj spomenete Ivančića i Heni Erceg, automatski će netko dobaciti: “A stanovi?!” I priča će time završiti. Da, taj stereotip, da su Viktor Ivančić i Heni Erceg kriminalci od sanaderovske i vidoševićevske vrste, je vjerojatno najčvršća i najpodlija izmišljotina o Feralu. Nije to nipošto čudno: zgaziš li najvažnije, zgazio si sve. Cilj tih tekstova svakako je bio uniziti vrijednost Ferala, ljudi koji su ga stvarali, pa i samih vrijednosti koje je zagovarao. Ali, istodobno, i rasteretiti vlastitu savjest: hvala bogu, ipak jesmo svi isti! Da to objasnim, napisao sam i posebno poglavlje, epilog, u kojemu sam naznačio što se feralovcima događalo nakon što su se novine ugasile.

Kampanja protiv vodstva Ferala uz to što je bila zla bila je i maloumna, zar ima neko ko može povjerovati u priče o jahtama koje morem plove a sve su u vlasništvu Viktora Ivančića?

Haha. Te “jahte koje moram plove” posebna su vrst niskosti. “Otkrio” ih je kazališni kritičar Jutarnjeg lista Tomislav Čadeš u somnambulnom tekstu objavljenom 2014, u kojemu tvrdi da bi se urednik Ivančić i autor Ivica Đikić morali ispričati zbog ispovijedi merčepovca Mire Bajramovića, najpoznatije Feralove priče, koji je 1997. ispričao kako su ubijali u Pakračkoj Poljani. U tom je tekstu – ili u polemici koju je izazvao, ne sjećam se više točno – Čadež odnekud izvukao tu navodnu feralovsku jahtu. Koliko ja znam, direktor Ferala Zoran Erceg, rođeni Splićanin, ribar amater otkad zna za sebe, imao je nekad nekakav mali gumenjak, ali taj se davno probušio, pa je otpremljen na smetište. Da prastari, nepostojeći gumenjak pretvoriš u jahtu koja da se i danas ljuljuška u splitskoj marini – e, to stvarno može samo “novinarčina”.

Feralovi suradnici bili su najbolji ljudi koje je ovaj prostor imao. Ipak volio bih da posebno istaknemo vjerovatno najvažnijeg pisca koji je pisao na našim jezicima, Mirka Kovača, koliko je on davao dodatno dimenziju Feralu?

Kovač je u Feralu čuvao ono jugoslavensko i ono povijesno. Čuvao je istinu o onome što je u jugoslavenskome književnom i intelektualnom životu vrijedilo, i istinu o onome što je u njemu bilo zlo. Osobno, uvijek me očaravala ta spremnost umnih, pismenih i dobronamjernih ljudi da se pridruže toj redakciji, oplemene oni nju, i dopuste da ona uvuče njih. Danilo Kiš sigurno bi pisao u Feralu. Kovač je, rekao bih, pripadao onim Feralovim suradnicima koji nisu dijelili rockerski svjetonazor osnivača i urednika. Takvih je, uostalom, vjerojatno bilo i više: pisci, znanstvenici i publicisti starije generacije, suradnici Ferala, uglavnom nisu dijelili oduševljenje anarhičnom dušom tih novina. A opet, bili su tu, pisali, nerijetko zato što nisu imali gdje, ali često i zato da poruče: ovo je naša kuća, ovo je naše mjesto – sloboda da se misli i piše, čita i razgovara.

Volio bih da na kraju spomenemo sve one koji su napravili veliku povijest  Ferala.

Ne možemo, nažalost, spomenuti sve. Bavio sam se mišlju da u knjizi objavim imena svih ljudi koji su prošli kroz Feral Tribune, ali odustao sam: preosjetljiv posao, sigurno bih nekoga zaboravio, a to ne bih htio. Uostalom, znate li tko su Domagoj Horvat i Vjeran Grković? Ta su dvojica vjerojatno najupućeniji novinari u povijesti hrvatskog novinarstva – upućeno i istraživački su u Feralu pisali o svemu, od bankarstva do ratnih zločina. Kako to? Tako što su ta imena pseudonimi. I kako onda rekonstruirati tko je sve pisao za Feral, kada su mnogi tekstovi objavljeni pod pseudonimima? I to je tema za posebno istraživanje: tko je, zapravo, sve objavljivao u Feralu? Ali čak i bez toga: teško bi bilo pobrojati sve novinare, sve fotiće, grafičare, daktilografkinje, vozače, baš sve koji su u petnaest godina prošli kroz redakciju. To je, uostalom, posao za neku buduću prigodnu monografiju, što nije bila moja primarna namjera. No dva imena želim istaknuti, zbog mjesta i zemlje u kojima vaš portal djeluje: Ivan Lovrenović i Predrag Matvejević. Matvejević, rođenjem Mostarac, duboko je poštovao Feral, i nije propuštao priliku da u njemu objavljuje. Citirat ću što je napisao 20. lipnja 1994, samo koji mjesec nakon što su Amerikanci, srećom, uspjeli zaustaviti rat Hrvata i Bošnjaka: “Želim biti jedan od onih koji će kleknuti i zamoliti oprost od naše muslimanske braće”. Drugo ime je Ivan Lovrenović, briljantan stilist i politički mislilac koji je u Feralu ispisao cijelu jednu alternativnu civilizacijsku i kulturološku viziju Bosne i Hercegovine, ne zaboravljajući pritom ljepotu svoje zemlje pretočiti u nedostižan jezički virtuozitet. Lovrenovićevo pisanje u Feralu dio je veće, a još jedne posebne i nezaobilazne teme: Feral i BiH. I to je, bez ikakve sumnje, tema za dobru i zanimljivu knjigu.