Foto: liderpress.hr

BROJKE pokazuju bi Hrvatska mogla sanirati deficit te podići mirovine i socijalu, kada bi u proračunu za plaće te kupnju roba i usluga izdvajala postotak BDP-a koji troše Njemačka ili Austrija, piše Velimir Šonje za Banka.hr.

Fiskalna iluzija

Talijanski makroekonomist Vito Tanzi u svojoj najnovijoj knjizi (prikaz ćete pronaći na mojem Facebook profilu) podsjeća na davno objavljenu knjigu Amilcarea Puvianija iz 1903. U njoj su fiskalne iluzije definirane kao namjerne pogreške kojima vlada ostvaruje neke svoje (kratkoročne) ciljeve. Fiskalnim se iluzijama može postići da glasači vide stvari koje ne postoje. Na primjer, vlade su nas uvjeravale da će izgradnja autocesta trajno riješiti problem ekonomskog razvoja.

Fiskalnom se iluzijom može nazvati i vladin pokušaj da nas uvjeri kako će odustajanjem od neke aktivnosti (npr. odustanak od smanjenja rashoda ili ukidanja jedinica lokalne vlasti) postići da nam bude bolje nego da se ta aktivnost poduzela. Iluziju je najlakše nahraniti floskulom da će "štednja" i smanjenje plaća otjerati najsposobnije iz državne administracije, ili iz zemlje.

Loše prepisane strane teze

Iza proizvodnje fiskalnih iluzija stoji ozbiljna, velikim dijelom spontano izrasla idejna mašinerija. Zahvaljujući njenom djelovanju, u Hrvatskoj se velik broj ljudi uvjerio u to da su zahtjevi za smanjenjem državne potrošnje ("štednja") plod loših teorija, neoliberalnih zavjera i loše politike. Zajednički nazivnik većine kritičara "štednje" profilirao se kroz njihovo uvjerenje da iza svega stoji krajnji cilj demontaže države blagostanja.

Riječ o lošem prepisivanju inozemnih rasprava koje su interesnim skupinama dobro poslužile za prikrivanje pravog stanja stvari. A pravo je stanje stvari takvo, da u izdacima hrvatskih proračuna na svim razinama vlasti primarni problem nije u mirovinama, zdravstvu i drugim socijalnim davanjima, nego u plaćama i materijalnim troškovima koji hrane ne tako loše plaćenu javnu mašineriju. Može se pokazati da bi se u Hrvatskoj mogao gotovo potpuno eliminirati deficit i smanjiti porezi ili malo povećati mirovine, samo kada bi vlasti (središnja i lokalne) na zaposlene i kupovine roba i usluga (relativno, u odnosu na BDP) trošile onoliko koliko troše vlade na svim razinama u Njemačkoj ili Austriji.

Pravo stanje stvari

Krenimo redom. Kada se udjeli državnih izdataka u BDP-u ne gledaju ukupno nego po komponentama, socijalni transferi (mirovine, zdravstvo, socijala) s oko 16% BDP-a nalaze se ispod europskog prosjeka. Premda je i taj udjel malo pretjeran u odnosu na položaj Hrvatske u Europi prema realnom BDP-u po stanovniku (treća najsiromašnija članica EU), položaj na donjoj slici uglavnom je očekivan:

Međutim, kada se gledaju šire "plaće" (sve naknade zaposlenima koje se plaćaju iz proračuna opće države), Hrvatska se s oko 12% BDP-a smješta u gornjem europskom razredu. Pronađite Njemačku i Austriju na donjoj slici.



Položaj Hrvatske još je zanimljiviji kada se pogleda koliko se iz proračuna opće države plaća za nabavke roba i usluga (intermedijarna potrošnja države):



Gdje su Austrija i Njemačka na gornjoj slici?

Na kraju, promotrimo i subvencije:




Austrija nas je konačno pretekla, ali gdje je Njemačka?

Prije objave usporednih podataka na Eurostatu zahtjev za racionalnošću u trošenju novca poreznih obveznika nikada nije bio utemeljen na brojkama. Nikada u Hrvatskoj nije isplivao kao javni interes. Oni koji su od toga novca imali koristi, uspijevali su isključiti brojke iz rasprave. U analitičkom vakuumu uglavnom su plašili narod baba-rogom neoliberalnog kapitalizma. Riječ o klasičnoj fiskalnoj iluziji kako ju je definirao Puviani.

Logika izvrnuta naglavačke

Kada se stvari tako ogole i pogledaju trijezno, onda se cijela političko-ekonomska logika naših elita može izvrnuti naglavačke. Može se postaviti pitanje - ne ono kennedyevsko o tome što možemo učiniti za državu - nego specifično hrvatsko pitanje o tome zašto su gospoda koja toliko troše na masu naknada zaposlenima i kupnje robe i usluga uzele toliko novca umirovljenicima i korisnicima zdravstvenog sustava i sustava socijalne skrbi? Da udjel naknada za zaposlene i izdataka za kupnje robe i usluga iz proračuna (relativno u % BDP-a) iznosi kao u Austriji ili Njemačkoj, ostalo bi dovoljno novca i za povećanje mirovina ili smanjenje poreza, i za smanjenje deficita. Dakle, zaključak glasi: što za Hrvatsku mogu učiniti oni koji se neposredno financiraju iz njene zajedničke blagajne?

I jednostavan izračun za kraj: svrha nije poručiti da se promjene u strukturi i visini javnih rashoda mogu izvesti u godinu dana. Demokratska se politika okreće teško poput tankera. Svrha brojki je ukazati na temelje problema i pružiti orijentir što nam je činiti da postanemo normalno društvo.



Pri tumačenju brojki treba voditi računa o sljedećem:

1. Ekonomski razvijenije države imaju u prosjeku veće udjele državnih izdataka u BDP-u. Stoga je "normalno" (očekivano) da Hrvatska ima niži udjel socijalnih izdataka u BDP-u od Austrije i Njemačke, ali nije normalno / očekivano da hrvatske vlasti na plaće (naknade za zaposlene) i kupnje roba i usluga (intermedijarna potrošnja) troše više od austrijskih ili njemačkih vlasti u postotku BDP-a.

2. Kada bi hrvatske vlasti realno (relativno) za plaće i troškove davale koliko i austrijske i njemačke (što bi bio neki minimum, jer bi bilo objektivno očekivati da trošimo i relativno manje, kao npr. Slovačka, jer smo slabije razvijeni), uštedjelo bi se (3,6 + 2,8 =) 6,4% BDP-a.

3. 6,4% BDP-a je iznos koji je dovoljan da se u isto vrijeme potpuno eliminira deficit i (malo) povećaju mirovine ili smanje porezna opterećenja!

4. Točka (3) ne znači da je smanjenje plaća i troškova za 6,4% BDP-a u godinu dana realna mogućnost ili poželjna opcija. Važna je i održivost društvenih procesa, racionalnost politike i kvaliteta javnih usluga (jednokratni rez može bitno narušiti njihovu ionako narušenu kvalitetu). Međutim, brojka nije izmišljena: ona precizno pokazuje smjer, a približno i intenzitet kojim treba ići u razdoblju bitnog povećanja kvalitete upravljanja u državnom sektoru.

5.  Bit poruke je više u kvaliteti nego u kvantiteti. Linearno rezanje državne potrošnje za 6,4% BDP-a ili za oko 25% bila bi puka političko-financijska operacija polu-mrtvog pacijenta ako ne bi bila praćena promjenom sustava upravljanja: depolitizacijom i uvođenjem mjerljivih kriterija uspješnosti, nagrada i kazni u obavljanje javnih poslova. Brojke su stoga ilustrativne, a poruka o upravljanju je bitna.