Dan kada se Sabor nacerio invalidima u facu

Dan kada se Sabor nacerio invalidima u facu

Foto: Hina, Anita Bukljaš

ZNATE li kako je imati dijete u invalidskim kolicima? Znate li kako je imati dijete koje je imalo snažan moždani udar? Znate li kako je općenito imati teško invalidno dijete koje ne može samo ni na zahod? Kako je brinuti se za njega. Kako je brinuti se za njega kako postaje svakog dana sve veće i teže, a vi sve stariji i slabiji. Kako je brinuti se za njega kada postaje mladić ili djevojka, ali nije u stanju otići vani s prijateljima ili biti u nekom obliku samostalno?

I u konačnici – gledati kako to vaše dijete odrasta u čovjeka, pravog i punog čovjeka sa svim vrlinama, ali tjelesno slabašno ili uma punog dobrote, ali koji se jednostavno ne može snaći u svakodnevnom životu? I znati kako sami postajete sve stariji i sve bolesniji, i pitati se tko će se jednog dana brinuti za to vaše dijete, kada sami ne budete mogli. Ili kada vas ne bude više. A ono bude već odrasli čovjek, na brizi nekih nepoznatih ljudi?

Većina nas srećom to nikada neće doživjeti. Velika većina nas imamo zdravu i sposobnu djecu koja se godinama razvijaju u samostalne i društvu vrijedne ljude. Dan kada odu živjeti od nas, dan kada se osamostale bude nam tužan – no to treba biti dan sreće. Dan koji potvrđuje da smo mi uz pomoć prirode ili Boga, ovisno u što vjerujete, ispunili svoje poslanje i poslali svoje nasljednike da grade novi svijet. I kada ste god u problemima, financijskim, oko posla, kada vas šef iznervira ili plaća djeluje tako daleko – ako imate zdravu djecu sretni ste! Sretni ste i bogati.

Pomoć potrebitima

No, neki nisu te sreće. Njihovoj djeci treba pomoć, jako puno pomoći, pažnje i ljubavi. I kada su mala, ali i kada su već ljudi od 30-40 godina, a njihovi roditelji u svojim 60-tima i 70-tima. Takvi roditelji odrekli su se često svega: karijere, odmora, dugog spavanja vikendom ujutro i puno toga što većina nas smatra normalnim i uobičajenom rutinom.

Imate dijete s iznimnim posebnim potrebama znači i još nešto – biti obično u novčanim problemima. Briga za takvo dijete obično onemogućava karijeru. Onemogućava da napredujete na poslu jer morate bježati kući. Onemogućava da naučite još jedan jezik jer ne stignete na tečaj. Onemogućava da zaradite vikendom u fušu ili kako bi mi dolje rekli faturetom, jer treba ići s djetetom na dodatne vježbe ili ga barem malo šetati po prirodi.

Zato tim ljudima pomažemo. Koliko se može. No, hrvatski zakonodavac je i između njih napravio razliku. Ne s obzirom na invaliditet – nego da s osnove kada su napunili 27 godina. Prije ili poslije jednog datuma. Hrvatski pravni sustav uspio je napraviti i ovdje ljude prvog i ljude drugog reda.
I onda se našao jedan saborski zastupnik, neovisni zastupnik Mladen Novak, koji je kratkom zakonskom dopunom htio ispraviti nepravdu. Nepravdu o kojoj je pisao i Ustavni sud. I pitanje je došlo pred Sabor, gdje je Novak izigran. Gdje su izigrani i svi oni koji su htjeli da ovaj Zakon ide dalje. Gdje je izigran Sabor, Poslovnik Hrvatskoga sabora, roditelji teško invalidne djece, javnost, praktično svi… No, krenimo redom. Pri tome ću čitatelje ovdje zamoliti za malo koncentracije, jer područje nije jednostavno ni za nas pravnike. No, istine i pravde radi – treba iznijeti i pravnu pozadinu.

Nepravda još iz 2002. godine

Prvi Zakon o doplatku za djecu iz 2000. godine (NN 17/99) propisivao je da dijete koje postane, potpuno i trajno, nesposobno za samostalan život i rad do navršene 15. godine, ostvaruje pravo na dječji doplatak za sve vrijeme osposobljavanja za samostalan život i rad, bez obzira na životnu dob (dakle i nakon 27. godine).

Dana 01. siječnja 2002. godine na snagu je stupio novi Zakon o doplatku za djecu koji ukida ovo pravo osobama starijima od 27. godine. Namjera zakonodavca nije bila ostaviti korisnike produženog prava na dječji doplatak bez financijske potpore, već predviđa da osobe koje su već ostvarile pravo na dječji doplatak i nakon 27. godine to pravo zadržavaju, do donošenja posebnog propisa o pravima osoba s invaliditetom koji bi uključio sve osobe s težim oštećenjima zdravlja, bez obzira na godine.

Taj posebni propis trebao je biti Zakon o inkluzivnom dodatku, koji je dugo najavljivan i očekivan od svih vlada koje su se izmijenile u periodu od 2002. godine do danas. No, ni nakon 13 godina od prvih najava, Zakon o inkluzivnom dodatku nije donesen. Posljedica ovakvog (ne)postupanja jest činjenica da je određen broj osoba s invaliditetom zadržao pravo na dječji doplatak i nakon navršene 27. godine (oni koji su to pravo ostvarili do 31.12.2001. godine), a drugi dio, s jednako teškim oštećenjima zdravlja, to pravo nije mogao ostvariti.

Otprilike 1100 diskriminiranih ljudi

Ukratko, oni teški invalidi koji su do 31.12.2001. primali dječji doplatak i dalje imaju pravo na dječji doplatak. Oni koji su počeli primati dječji dodatak kasnije – s 27 godine gube pravo na njega. O tome 2008. godine piše i Ustavni sud: „Ustavni sud primjećuje da višegodišnje nedonošenje »posebnog propisa o pravima osoba s invaliditetom«, (…) nije ustavnopravno prihvatljivo budući da će se u prijelaznom razdoblju – do donošenja posebnog propisa – jednoj skupini korisnika iznimno i privremeno priznati pravo na doplatak i nakon što im dijete navrši 27 godina života.“

Prema podacima Ministarstva socijalne politike i mladih, u 2013. godini bilo je 4.050 djece s navršenih 27 i više godina s težim oštećenjem zdravlja, a kojima doplatak pripada i nakon navršene 27. godine života, u svoti od 831,50 kuna. To su dakle oni koji su dodatak primali do 2002. godine.

U razdoblju od 01. siječnja 2002. godine, kada je novim Zakonom ukinuto pravo na dječji doplatak osobama s težim oštećenjima zdravlja starijima od 27. godina, do 31. prosinca 2013. godine, to je pravo zbog ispunjenja starosnih uvjeta izgubilo 785 djece. To su oni koji su u međuvremenu napunili 27 godina. Do danas ih je još oko 300. Ukupno oko 1100 osoba koje bi trebale primati dječji doplatak od 831,50 kuna. Ukupno, nešto manje od 11 milijuna kuna na godinu. Kap u državnom proračunu, no novci koji roditeljima te djece jako puno znače. Znate li koliko mjesečno koštaju samo primjerice pelene za odraslu osobu?

Ako ne znate jer vam ta informacija ne treba – sretni ste. No nekima trebaju. Trebaju i bolja kolica jer ona koja se dobiju preko „socijalnog“ su teška i skoro neupotrebljiva. Treba i posebna prehrana. Treba sto stvari i 831,50 kuna je tu sitnica za državu. No, sitnica koja tim ljudima jako, jako, jako puno znači.

Bešćutno Ministarstvo

Nekada sam i sam bio državni službenik, kada je Državni proračuni bio puno manji od današnjeg i jednu stvari uvijek kažem – novca, ako se treba, ima. Uvijek, ali baš uvijek se među proračunskim stavkama može naći novca za neku stvarnu potrebu, a ispravljanje ove nepravde, nakon punih 13 godina jest stvarna nepravda.

Prije par dana u izjavi za televizije ministrica Opačić priznaje da je riječ o diskriminaciji, ali kaže da država nema sredstava da diskriminaciju ispravi?!? Kako uopće može nekome pasti na pamet ovako nešto izjaviti? Zar ona nije tamo i zar ona nije plaćena upravo da nepravdi ne bude?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Niti po jednoj ustavnoj osnovi ne možeš jednoj kategoriji davati novac, a drugoj, u istom statusu ne davati! Pa to je suprotno temeljnim ustavnim normama i općenito ideji republikanske države…
Nadalje, pravi skandal je izazvala izjava pomoćnice ministrice Milanke Opačić, Ive Prpić. Naime, na saborskom Odboru za zakonodavstvo Prpić je rekla da roditelji svoju djecu prave većim invalidima nego što jesu! Naravno da zloupotreba uvijek ima i da se protiv njih treba boriti, no ovakva izjava kada se govori o meritumu stvari – dakle o samoj naknadi, a ne o nekom propisu kojim se sprječavaju zloporabe u sustavu je jednostavno skandalozna! Opširnije >>>

Nekako, čini se da su dužnosnice Ministarstva socijalne politike i mladih iznimno nervozne kada se itko osim njih bavi sustavom socijalne skrbi, a posebno kada netko ide ispraviti nepravdu koja postoje i koje oni u tri i pol godine vlasti nisu uspjeli ispraviti.

Šou počinje

Vlada Republike Hrvatske predlaže Hrvatskom saboru da ne prihvati prijedlog zastupnika Mladena Novaka. Navodi se da eto problemi postoje, navode i odluku Ustavnog suda, no eto opravdavaju se da postoje i druga prava invalida, da Zakon o inkluzivnom dodatku pripremaju za ovu godinu, a da nema ni love u proračunu – kao da se tih 11 milijuna uz malo truda ne može naći. I kao da ih neće morati naći kada donesu Zakon o inkluzivnom dodatku.

Stvar dolazi na saborsku raspravu u čevrtak. Dvorana više nego poluprazna, govori se o zakonu gotovo sat. Stiže i petak. Dan za glasanje. Ono što postaje očito  – SDP gubi podršku koalicijskih partnera. A ni samim SDP-ovcima nije jasno zašto je problem ovih 11 milijuna kuna. Novakov prijedlog zaista ima par tehničkih pogrešaka, ali to se da ispraviti do drugog čitanja.

Kreće glasanje. Svaki zastupnik glasa pojedinačno. Sada obratite pažnju na formu – predsjednik Sabora, Josip Leko postavlja prijedlog zaključka: „Ne prihvaća se prijedlog Zakona o izmjenama Zakona o doplatku za djecu (…)“, dakle glasovanje „za“ ovdje znači da Prijedlog pada, glasovanje „protiv“ da ide dalje, u drugo čitanje. Znači, glasovanje je „obratno“!

SDP-ovci, svjesni da nemaju podršku, a mnogi valjda i ne vide razloge zašto je Vlada protiv – glasaju redom „suzdržan“. Oporba uglavnom nije u dvorani, no onih par HDZ-ovaca glasa „protiv“, tj. da Zakon ide dalje. Petorica HNS-ovaca Boris Blažeković, Igor Kolman, Goran Beus Richembergh i Srđan Gjurković glasuje također „protiv“ odbijanja Novakova prijedloga, znači da prijedlog ide dalje (usput, u HNS-u nije došlo do raskola oko ovog pitanja, već ostali glasuju „suzdržano“ uvjereni da to znači pad zaključka predsjedavajućeg Leke i Prijedlog ide dalje u drugo čitanje).

Prijedlog zaključka dobio je sljedeći broj glasova: 21 "protiv", 68 "suzdržanih". Nitko nije glasao „za“, tj. za zaključak da se Prijedlog zakona ne prihvaća (još smo u „obratnoj“ logici).

Grbin ima svoje tumačenje

Novak i dobar dio Sabora misle da je Prijedlog time prošao! Nije prošao zaključak da se Prijedlog ne prihvaća – logično je da to znači da je Prijedlog zakona prihvaćen i dalje ide dalje u proceduru. Međutim, SDP-ov predsjednik odbora za Ustav Peđa Grbin ima drugo mišljenje: “Nitko od radnih tijela Sabora formalno nije predložio da se usvoji prijedlog zakona. Zaključak kojim bi se taj zakon odbio nije podržan. Formalno nema prijedloga da se zakon usvoji.”

I prema Grbinu – to je gotova priča. Nitko nije podržao prijedlog da se „ne prihvati Prijedlog zakona“, no to automatski ne znači da je prijedlog prihvaćen – i Prijedlog ostaje „u zraku“, niti je nestao, niti može u drugo čitanje. Situacija je to koja uopće nije predviđena Saborskim poslovnikom i koja se uopće nikada nije dogodila u zadnjih 25 godina!

Saborska sramota

Ono što se dogodilo – jest da je prijedlog Vlade, odnosno konkretno ministrice Opačić izgubio podršku u Saboru. I umjesto da se to pošteno kaže, i umjesto da se pohvali zastupnik Novak što će jedna nepravda biti ispravljena i umjesto da Sabor jedinstveno krene u ovu zakonsku dopunu – radi se opaka saborska proceduralna igra kako bi stvari ostale kakve jesu. Jer, poznato je – za ministra je vrlo nezgodno da njegov prijedlog ne prođe u Saboru. U većini malo moralnijih zemalja od nas to znači trenutnu ostavku ministra. Ne u Hrvatskoj, ali valjda bi ego ministrice Opačić bio uvrijeđen.

Ono što se dogodilo jučer u Hrvatskome saboru nije ništa nego cerenje invalidima u facu.

Proceduralna igra, ali ne oko neke političke teme gdje su takve igre dozvoljene, pa i nadmudrivanje ponekad i poželjno i dio parlamentarnog folklora – ovo je bilo jučer igranje s 1100 ljudi koji su diskriminirani za 831,50 kuna. Novce koji saborski zastupnik zaradi za par dana.

Umjesto u napredak i nove propise, umjesto u ispravljanje nepravdi – energija je potrošena na jeftinu i podlu proceduralnu igru kako bi se plemeniti prijedlog zastupnika Novaka izbacio iz postupka. Na najgori način. Cerekanje na račun potrebitih. Igranje na račun onih kojima je najteže. U režiji SDP-a i sa HDZ-om koji je uglavnom bio izvan sabornice, lijepo je vrijeme za capuccino valjda…

Jadnog li Sabora jednog jadnog naroda

Jadan li je ovaj Sabor i jadan li je narod koji ga je izabrao. Upravo se u ovome, načinu brige prema potrebitima, prema najtežim invalidima, vidi istina jednog naroda. A ako je suditi po Saboru jučer, mi smo narod jalan i podao, gramziv i lažljiv, narod koji će nestati sa povijesne scene. Ne radi drugih, nitko nas neće osvojiti, već ćemo radi laži i podlosti i prijevara pojesti sami sebe. A do tada ćemo živjeti u laži, zloći i uvlačenjima nadređenima. A većina mrziti one koji tako ne žive.

I hvala svima onima, a znam da ih je bilo u Saboru i novinarima i aktivistima udruga koji su stajali na terasi sabornice – koji su se borili da prijedlog zastupnika Novaka prođe. I hvala zastupniku Novaku koji nas je još jednom podsjetio koliki Hrvati mogu biti i ljudi i neljudi.

Kolegi Grbinu želim da negdje nađe čovjeka u sebi. Izgubio ga je. Nažalost, obzirom na funkciju koju obavlja. A i ne bi bilo zgoreg da malo pročita koju knjigu iz ustavnog prava.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara