"Problem sa socijalizmom jest što na kraju ostaneš bez tuđeg novca za trošenje.”
Margaret Thatcher

ZAMISLITE da djeca imaju poslovnu sposobnost, tj. da se mogu kreditno obvezivati. I tako, vaši juniori se uredno igraju u parku, djeca od 2-3-4 godine. Grade kule u pijesku, penju se na sprave, trčkaraju po livadi i što već djeca u tim godinama rade.

Dolazi neki tip s papirima i kaže da će njemu biti jako drago ako mu potpišu za kredit za auto, vratiti će to vaš junior za 15 godina. I dijete od dvije godine stavi neki znak na papir. Onda dođe drugi tip, isto s papirima, kaže da ima 55 godina, da mu je teško, da ga gazda mrzi a leđa ga bole, da bi on u prijevremenu penziju, da eto mu potpišu kredit koji će vaš junior vraćati za 20 godina. I klinac od tri godine stavi već par slova na papir. Pa se onda pojavi i 35-godišnji student koji se eto još „nije našao“, i vašeg juniora zamoli za potpis kredita koji će vaš junior uredno vraćati za 30 godina. Smiluje se ovaj od četiri godine i potpiše.

Vjerujem da bi većina vas takve žicaroše jako brzo izbacila iz parka i pazila da se više nikada ne približe. Međutim, kada država upravo to i tako radi – onda je to svima, ili gotovo svima normalno.

Trošimo više nego što imamo

Nema par dana kako Državni zavod za statistiku objavio podatke kako je konsolidirani dug države na kraju 2014. iznosio je 279,6 milijardi kuna ili 85,0% BDP-a, dok je za 2013. iznosio 266,1 milijardu kuna, odnosno 80,6% BDP-a. Opširnije.

Ministri Grčić i Maras su objašnjavali kako su „proračunski deficit i javni dug visoki, ali da Vlada čini sve što može kako bi kontrolirala takvu situaciju“. Također, eto kriva je EU, jer koristi drugu metodologiju mjerenja duga (u njega su sada uključena i javna poduzeća). Ukratko – kao država, i dalje trošimo više nego što imamo. Dodatno, izmislili smo metodologiju koja je eto pokazivala da manje trošimo, ali zločesta EU kaže da moramo mjeriti po zajedničkom aršinu, pa ne možemo bocu od 7 deci prodavati kao litrenu, nego lijepo sve staviti na papir – i moglo bi se reći da smo dužni k'o Grčka, da ta fraza i sama nije danas karikatura.

Jasno je – država troši više nego što prihodi, stvara se rupa koja se stručno zove deficit, i onda se ta rupa puni kreditima. Naredne godine dolazi još veća rupa, jer treba vraćati i kredite, a kako se reforme ne rade – sve ide u lijepu spiralu sve većeg duga. Brojčanik se vrti kao da potrošnja benzina u starog Pezejca ili Lade kada ih nagazite na autocesti.

Lijevo, desno – reformi nema

Stvarnih reformi koje bi smanjile proračun nema. Osim naravno dizanja poreza.

Ministar Branko Grčić: „A jeste li primijetili da smo najavili smanjenje naknada za ceste, negdje malo uzmete, negdje malo skinete parafiskalne namete, pa će i ovi i drugi poduzetnici biti u nešto povoljnijoj poziciji. Vlada ima plan skidanja 330 milijuna kuna parafiskalnih nameta i to nije mala stvar. Sve su to nameti koje plaćaju tvrtke a trošarine jednako opterećuju i građane i tvrtke, no budimo realni 20 lipa po litri goriva je malo opterećenje.“

Negdje malo uzmete, negdje malo skinete? Ministre Grčiću, pa jel´ vi to vodite državu ili igrate rulet u filmu Mamurluk 4? Scenarij već mogu zamisliti: ekipa hrvatskih ministara, sa zadnjom zalihom proračunskog novca, odlazi državnim avionom u Vegas, u očajničkom pokušaju da ulaganjem na ruletu izvuče zemlju iz krize. Ono, crveno ili crno, SDP ili HDZ, pa neka loptica odluči (kakve smo sreće, pala bi na nulu).

S druge strane imamo Tomislava Karamarka, kojemu se premijersko mjesto smiješi, no koji za najveće državne uhljebe, županije, izjavljuje: „Mi nećemo ukidati županije, jer je županijski sustav vrlo dobro prihvaćen, zaživio je i ljudi se identificiraju sa svojim županijama.“ Dragi čitatelji, da li se itko od vas identificira sa svojom županijom? Jasno je da se ljudi identificiraju sa svojim selom, gradom, nogometnim klubom ili općenito zavičajem, ali sa županijom? Osim naravno ako ne radite u toj županiji i za vrlo malo rada dobivate 8-9.000 kuna. Dakle, niti ako HDZ dođe neće biti reformi, jer ako ne žele dirati one koji zaista imaju najmanje smisla – županije, onda neće dirati ni druge.

Zaduživanje će se nastaviti, bili potpredsjednici Vlade Branko Grčić ili Miljan Brkić. To je već sada sasvim jasno. I nemojmo o tome kako se zadužuju i drugi, posebice Ameri – Amerima je dug u valuti u kojoj imaju štampariju, sasvim druga priča.

Zaduživanje države je samo zaduživanje budućih generacija

Država se istina može zadužiti i za korisne stvari – ako vam treba cesta ili pruga radi razvoja, ako vam nedostaje energetski objekt koji će sutra pogoniti industriju – to je smisleno dizanje kredita. Smisleno je naravno i ako vas susjed želi okupirati, pa vam treba hitno 100 tenkova i 50 aviona, jer branite opstojnost zemlje. Pri čemu smo, treba priznati tadašnjim premijerima, mi uredno progurali cijeli Domovinski rat bez većih zaduženja.

No, Hrvatska se danas zadužuje za – trošenje. Infrastrukturu smo uglavnom sagradili. Državni krediti se bjesomučno uzimaju kako se ne bi radile reforme, kako bi javni sektor, umirovljenici, zdravstvo, školstvo, udruge, socijala – imali svoje proračunske transfere, kako se niti jedna stvarna reforma ne bi radila i kako slučajno ne bi netko iz cijelog tog sektora morao možda tražiti novi posao – kako ih traži 100.000 onih iz realnog sektora čija su se radna mjesta ugasila.
Država se naravno svake godine zadužuje sve više! Onih koji sve to plaćaju je sve manje, realni sektor, broj platiša svega toga se smanjuje. Uzima se kome? Pa, budućim generacijama! Državni dug za dnevnu potrošnju, za isplatu svih proračunskih davanja, plaća, subvencija, poticaja i zakupa poslovnih prostora jednostavno je novac koji kreditori daju da bi ih narednih decenija uzimali od onih koji su se te rodili ili onih koji će se roditi!

Da li je tu djecu itko išta pitao? Da li bi se ta djeca složila da se smijemo zaduživati u njihovo ime? Ili sebično gledamo samo na sebe, samo na svoje prohtjeve i svoj komoditet? Evo, baš je u Piramidi Ruža Tomašić rekla kako trošimo novac koji nemamo, pa publici to nije baš sjelo. Dobro, Piramida je prilično trolerska emisija, reakcije publike su uvijek vesele, a natjecatelji ionako poslije pođu na zajedničko piće – no žena nije rekla ništa čudno…

Hrvatska kao država troši više nego što ima, prebacujući vraćanje duga s kamatama na buduće generacije! Pokrivač ima neku duljinu i njime se treba pokriti. Ili se treba zadužiti.

Primitivna zajednica je bila pametnija od nas

U ljudskom, humanom smislu, osnovnom egzistencijalnom smislu primitivne plemenske zajednice su uvelike pametnije od današnje Hrvatske.

Kada u takvoj zajednici dođe do teške krize, suše, poplave, potresa koji je sve uništio – onda poglavica kaže prioritete. A to su: prvo djeca – apsolutno i u svakom slučaju prvo se spašavaju djeca. Ona su budućnost. Bez njih pleme neće doživjeti novu generaciju. Potom idu spremljene žitarice i ostala blaga potrebna da bi se selo negdje drugdje uspostavilo, da bi civilizacija mogla rasti. A onda dalje – koliko se uspije. Tako slično ide i kada brod tone – prvo djeca, onda ostali.

Prebaciti dugove na djecu – normalno hrvatsko ponašanje

A što Hrvatska radi? Smatra se normalnim dignuti državni dug svake godine milijardu ili dvije eura, kako bi odrasli mogli dobro živjeti i ne zamarati se, a te milijarde eura prebacivati na naredne generacije. Kojima će dug doći na naplatu. I to se smatra normalnim! Umjesto da se to smatra pljačkom narednih generacija.

Dakle, djeca su zadnja na popisu – ona moraju rješavati današnje probleme (vraćati dugove s kamatama). Ili otići, pa neće biti opterećeni vraćanjem hrvatskog duga. Ono što je svakom plemenu prioritet, nama je postala zadnja stavka. I zato kao društvo propadamo. Jer, kada ministar Financija digne novi kredit – nema ni prosvjeda ni peticija niti udarnih naslova u novinama.

Savezna Republika Njemačka ove godine će imati uravnoteženi budžet – oni više ne žele zaduživati naredne generacije. Ima li u Hrvatskoj političara ili stranke koji će za naredne izbore predložiti tako nešto? Jednostavno reći: „Nismo dobili odobrenje naše djece da bi se zaduživali, Državni proračun Republike Hrvatske će biti uravnotežen!“ Potrošiti ćemo koliko imamo. Ako ne bude dovoljno, sva davanja iz proračuna idu dolje: plaće, mirovine, udruge, sve… Ili ćemo bitno smanjiti broj proračunskih ovisnika – svejedno je.

Da li bi građani podržali takvu stranku ili listu? Da li bi Hrvati zaista podržali nekoga tko bi pošteno rekao da ne želi zaduživati djecu, kako bi sadašnje generacije imale više nego što privređuju?
Ili smo zaista postali sebična, asocijalna zemlja, u kojoj postoji samo jedan prioritet: „Meni, odmah i sve!“ Zemlja grabeži, bez morala i bez odgovornosti za budućnost.  Ako je tako, ako smo pali na tu razinu – onda ne zaboravite jednu stvar. Naša djeca nemaju nikakvu obvezu ostati u ovoj zemlji i kroz 20 godina teško raditi za male plaće kako bi vraćali tuđe dugove. Otići će drugdje, upravo u zemlje gdje se nalaze oni koji nas kreditiraju.

Odgovor na pitanje da li nam je važnija vlastita sadašnjost ili budućnost vlastite djece dat će i odgovor hoće li će umirovljenici za 30 godina voditi ovakav razgovor:

- Znaš koliku je moj dida ima penziju! Kada bi platio režije, ostalo bi mu 700 kuna!

- E, koja su to dobra vremena bila…