Ilustracije, dokumenti: U Ime države

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja. 4. lipnja u Zagrebu u sklopu Kliofesta 2014 - festivala povijesti, od 17 do 19.30 sati u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci održat će se tribina "Trgovina oružjem 1990-1995. Slovenija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska"

Treći dio treće knjige: Tko prizna, pola mu se prašta, tko ne, prašta mu se sve

Kurira Ministarstva obrane bilo je strah kao nikad prije u životu. "Zašto sve moram ja... Dosta mi je svega toga... Sutra ću reći šefu da ne mogu... Živci su mi..." Osjećao je kako mu po leđima klizi hladni znoj, kako mu divlje tuče u grudima i bubnja u sljepoočnicama. Ruke su mu obamrle, jedva je držao upravljač i s naporom je pomaknuo ručicu mjenjača. Približio se austrijskoj kontrolnoj točki na međunarodnom graničnom prijelazu u Karavankama za još pet metara. Ispred njega su bila još četiri automobila. Svaki se zaustavio pod nadstrešnicom i svi putnici morali su izaći iz automobila. Iz vozila su iznosili prtljagu i slagali je na dugačku klupu. Carinica je štapićem pipala po odjeći, hrani, igračkama, po svemu što je bilo izneseno iz vozila. Njen kolega za to se vrijeme s upaljenom baterijom saginjao nad otvorene prtljažnike. Zatim je pogledom ispitao svaki kutak u kabinama. To je zadesilo svakoga tko se tog prijepodneva vozio preko Ljubelja u Austriju. "Okrenut ću... Sada... I nazvati Lovšina... Neka se sam dogovara..." No, referent Ministarstva obrane i dalje je sjedio kao ukopan za volanom.

Zatim je naglo zgrabio poslovnu torbu do vrha napunjenu njemačkim markama. Pokušao ju je ugurati pod svoje sjedalo, zatim pod suvozačevo. Nigdje nije išla. Kad se ispravio, kroz vjetrobransko staklo vidio je samo širok torzo s pištoljem za pojasom, u sivosrebrnoj uniformi s natpisom Zollbeamte na prsima. Bio je preblizu da bi zapazio carinikov pokret da vozi dalje. Kad je začuo glasni "Vorwärts!"  i nakon toga nezgrapni slovenski "Naphh-hej!", trgnuo se. Bez riječi se odvezao dalje od kontrolne točke. Tek ga je pogled na austrijsku Korušku razbudio iz obamrlosti. Odahnuo je tako glasno da ga se moglo čuti dolje u Ferlachu. "Ufff... to je bila prava sreća... Ha, a što ako su znali... Bit će da su im naši javili", razmišljao je dok je raspojasano vijugao serpentinama prema Unterloiblu i drugim austrijskim naseljima. Vođa protuobavještajnog odjela Voma u Ministarstvu obrane Bojan Babič nekoliko godina kasnije istražiteljima je rekao kako je Franci Cimerman, vozač direktora Andreja Lovšina, "najmanje pet puta preko granice u Austriju prenosio poslovnu torbu punu njemačkih maraka."

Državni zbor je 29. ožujka 1994. u ranim jutarnjim satima Janeza Janšu razriješio dužnosti ministra obrane. Naslijedio ga je Jelko Kacin. Još isto prijepodne susreli su se u zgradi Ministarstva obrane na Kardeljevoj ploščadi u Bežigradu radi primopredaje poslova. Kacin se kasnije prisjećao kako je tada Janšu pitao o dokumentaciji oko oružja. "Odgovorio mi je da ima pripremljen izvještaj. Kad sam zahtijevao da mi ga preda, rekao je da mu je na računalu kod kuće u Grosuplju. Tog trenutka prekinuli smo primopredaju, da bi je nastavili poslijepodne, kad je donio disketu. Izvještaj je otisnuo na posebnom papiru te mi ga predao." Službeni naziv dokumenta, na koji se Janša poziva i danas, je Izvještaj o oružju od 15. svibnja 1990. do 1. rujna 1993. Napisao ga je više od pola godine prije nego što ga je predao Kacinu jer je na njemu zapisan datum 19. rujna 1993. Zajedno sa svim prilozima ima dvadeset i devet stranica. Mnogo godina kasnije, u travnju 2011., Državni zbor je na izvanrednoj sjednici raspravljao o odluci da se skine oznaka tajnosti sa svih dokumenata u vezi s trgovinom oružjem.

Predsjednik SDS-a je tada rekao: "Izvještaj je nastao na zahtjev predsjednika Vlade Janeza Drnovšeka. Premijer je izričito tražio da ga se ne umnožava i da Vlada o njemu ne raspravlja." Janšin izvještaj u uvodu navodi Drnovšekove zahtjeve Ministarstvima obrane, pravosuđa te unutarnjih i vanjskih poslova da odgovore na neka temeljna pitanja: kada, kome i zašto su izdavala dozvole za prijevoze i tranzite oružja i vojne opreme preko državne granice i slovenskog teritorija. Ministarstvo obrane također je trebalo navesti sve nabavke i prodaje oružja u tom razdoblju.

Ministar je kao odgovor ponudio odluku koordinacijske skupine Ministarstava obrane i unutarnjih poslova o pojednostavljivanju zakonodavstva, koja je stupila na snagu 1. prosinca 1991. U svom je izvještaju napisao kako su na taj način izmijenjeni propisi omogućavali nesmetane prijevoze i tranzite oružja preko Slovenije. Mnogo kasnije je prilagodbu zakona opravdavao time da ih je priredila pravna služba Ministarstva. "Njezin voditelj nije tako slab, inače bismo ga do sada već smijenili", objasnio je zastupnicima. Tek su se nakon više godina javili pravni stručnjaci tvrdnjom kako se radilo o očiglednom slučaju kršenja zakona. Čak je i Pavle Svete, tadašnji zamjenik direktora službe za zakonodavstvo u okviru Vlade, koji doduše dopušta mogućnost da je tu odluku tada parafirao, upozorio na besmisao preuzimanja samo onih članaka jugoslavenskog zakonodavstva koje nekima najviše odgovaraju. "Preuzimanje nadležnosti ne znači samo preuzimanje prava, već i preuzimanje obaveza", istaknuo je Svete. Praksa je potvrdila da Banka Slovenije tada nije imala nikakav nadzor nad prometom oružja jer prihodi od prodaje i tranzita oružja nisu zabilježeni ni u jednoj bilanci, ni u jednom financijskom dokumentu Republike Slovenije. Činjenica da u tim poslovima nije sudjelovalo Ministarstvo vanjskih poslova znači da nije bilo nadzora ni nad međunarodnim ugovorima, koji su bili potrebni prilikom izvoza oružja. No, s Hrvatskom i BiH, kamo je Slovenija od 1990. do 1993. slala oružje, u tadašnjim okolnostima uopće se nisu potpisivali ugovori.

Janša je najviše prostora u svom izvještaju namijenio razdoblju od 1. svibnja 1990. do 25. lipnja 1991. Tada je zapovjednik slovenske Teritorijalne obrane generalpukovnik Ivan Hočevar izdao nalog za premještanje oružja TO-a pod nadležnost JNA. Jugoslavenski vojni vrh spretno je iskoristio političku prazninu neposredno prije prvih demokratskih izbora u Sloveniji. Zbog toga je, piše u Janšinom izvještaju, "TO Slovenije ostao bez osamdeset posto oružja i streljiva te velikog dijela vojne opreme i vozila." Taj događaj i danas razbuktava strasti i izaziva raskole među vodećim političarima iz razdoblja kad je nastajala samostalna Slovenija. Autor izvještaja predbacio je Predsjedništvu države na čelu s Milanom Kučanom neshvatljivu sporost jer je čak čitava tri dana nakon Hočevarovog naloga oružje moralo predati još osamnaest općina i regionalni štab TO-a Ljubljana. Kučan je kasnije objasnio kako je odugovlačio zato što je želio izbjeći nesporazume i nezakonite postupke koje bi Beograd mogao pogrešno shvatiti i iskoristiti kao izgovor za uvođenje izvanrednog stanja u Sloveniji. Priznao je, doduše, da je na početku možda postupio naivno jer je vjerovao generalu Hočevaru, ali je ubrzo shvatio da mu zapovjednik slovenske teritorijalne obrane laže. Zbog toga je u jesen 1990. bio razriješen te dužnosti. Janšine tvrdnje da je TO tada izgubio osamdeset posto oružja bivši je predsjednik države označio kao "svjesno zavaravanje." Janša je tijekom godina o tom događaju mijenjao mišljenje. Najprije je isticao pozitivnu stranu jer se navodno u toj akciji "pokazala težina pojedinih kadrova u TO-u dok se Predsjedništvo Republike Slovenije uspostavilo kao stvarni zapovjednik slovenskih oružanih snaga."

No, danas tvrdi kako je "razoružavanje slovenske teritorijalne obrane jedan od najsramotnijih postupaka u povijesti Slovenije." U izvještaju je dosta pozornosti posvetio naoružavanju slovenske teritorijalne obrane prije stjecanja samostalnosti. U prvi plan je postavio svoje zasluge za nabavu oružja u inozemstvu. Istom se obračunavao s onim slovenskim političarima i javnošću koji nisu bezuvjetno poduprli njegove postupke. Pri tome valja naglasiti kako su slovensku politiku, unatoč ideološkim razilaženjima, koja su se mogla osjetiti već tada, ipak ujedinjavale prijetnje jugoslavenskog armijskog vrha. Također, većina slovenskih političara ni prije proglašenja samostalnosti, ni nakon njega, nije osporavala legitimno pravo naroda na samoobranu. Janša je u izvještaju napisao kako su Slovenija i Hrvatska prije napada JNA usklađivale neke obrambene aktivnosti, ali da "Hrvatska 26. lipnja 1991. nije provela mjere koje je morala u skladu s potpisanom izjavom predsjednika Kučana i Tuđmana. Jedan od izgovora hrvatskih predstavnika bio je taj da nemaju dovoljno minsko-eksplozivnih sredstava za zaustavljanje tenkova koji su prodirali prema Sloveniji." Zbog toga je, prema njegovim riječima, Slovenija Hrvatskoj početkom srpnja 1991. iz skladišta Borovnica besplatno ustupila osamsto tona mina i druge vojne opreme. No, Janša nigdje nije naveo onu prodaju oružja Hrvatskoj koja se odvijala još od jeseni 1990., dakle nekoliko mjeseci prije stjecanja neovisnosti. Pohvalio je "aktivnu tihu podršku SAD-a" te pomoć predstavnika Austrije i Bugarske prilikom prve prekomorske pošiljke oružja za slovenski TO.

Druge države nije ni spomenuo, premda su neke od njih značajno pripomogle naoružanju Slovenije. Ludvik Zvonar, bivši republički savjetnik u Ministarstvu obrane, zadužen za nabavu oružja iz inozemstva, kasnije je rekao da je o većim kupovinama oružja morao razgovarati s predstavnikom američke CIA-e, generalom ruske armije i obavještajcem izraelskog Mosada. "Svima zajedno morao sam zajamčiti da Slovenija oružje neće preprodavati u Hrvatsku i BiH. Oružje i opremu smo iz inozemstva dobili samo pod tim jednim uvjetom." Obećanje se najvjerojatnije odnosilo samo na suvremene ruske protuzračne rakete Igla i protuoklopne rakete Fagot, koje su u Sloveniju stigle trima brodovima 1991. i 1992. godine. To se oružje, za razliku od brojnih drugih pošiljki, doista nije prodalo dalje na balkansko bojište. Janšin izvještaj spominje i doprinos Slovenije u uvježbavanju dobrovoljaca iz Bosne i Hercegovine, naročito s ciljem jačanja obrambene snage žitelja Cazinske krajine na krajnjem sjeverozapadu države. Međutim, ništa nije napisao o pripadnicima stranačke formacije, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), koje je slovensko Ministarstvo obrane još u srpnju 1991. naoružavalo i osposobljavalo u kočevskim šumama. Spominjući u svom izvještaju pomoć Hrvatskoj, ministar je izričito istaknuo kako je o njoj "odlučivalo državno vodstvo Republike Slovenije na sastancima proširenog Predsjedništva i Vijeća obrane, kao i u razgovorima s Vladinim delegacijama Republike Hrvatske."

Ministar obrane je u prilozima uz izvještaj naveo vrste, količine i cijene prodanog oružja. Međutim, tablice su izuzetno nepotpune. Istražitelji su kasnije utvrdili kako su Hrvatskoj i BiH pribavljene mnogo veće količine od onih koje navodi Janša. Još veće nepodudarnosti otkrili su kod cijena jer su kupci oružje često plaćali neusporedivo skuplje nego što piše u izvještaju. Iz dokumenta je vidljivo kako je Hrvatska namirivala kupljeno nabavkom nafte i kupnjom automobila i posebne komunikacijske i računalne opreme za slovensko Ministarstvo obrane. Prema Janšinim izračunima, Hrvatska je primila oružje i streljivo u vrijednosti od 23,8 milijuna njemačkih maraka. Dug je "kompenzirala" naftom i njenim derivatima, koje je hrvatsko petrokemijsko poduzeće Ina dobavilo Petrolu i Nafti Lendava. Slična "kompenzacijska" politika vrijedila je i za pomoć Bosni i Hercegovini. Janša je napisao kako je pomoć iznosila 3,4 milijuna maraka, a kao hipoteku za neplaćeni dug Vlada BiH je založila helikopter Bell 412. Spomenute brojke, dakle pomoć Hrvatskoj i BiH u ukupnoj vrijednosti od 27,2 milijuna maraka, i danas su konstanta svih odgovora tadašnjeg ministra obrane. No, najveći je nedostatak Janšinog izvještaja u tome što uopće ne spominje prodaju oružja za gotovinu. Kad je Kacin, odmah nakon preuzimanja položaja svog prethodnika, vodećim službenicima u Ministarstvu obrane pokazao izvještaj, nitko ga nije prepoznao. Neki su iz njega razabrali samo segmente svojih doprinosa. Novi ministar je utvrdio kako o tom izvještaju Vlada nije raspravljala niti ga je potvrdio neki drugi državni organ.

"Da je autor, odnosno potpisani, takav izvještaj predložio Vladi na raspravu, to bi bio pucanj u vlastito koljeno i molba za vlastito razrješenje. Čak i kad me je autor javno pozvao da izvještaj predstavim javnosti, to nisam učinio, jer je napisan zbog političkih potreba autora, a ne odgovara na pitanja koja suverena država mora postaviti", rekao je kasnije Kacin. Usprkos tome, Janez Janša i danas tvrdi kako je primopredajni zapisnik, odnosno njegov izvještaj, temelj za razumijevanje "zakonite" trgovine oružjem: "Još 1994. godine predložio sam raspravu o izvještaju na zatvorenoj sjednici Državnog zbora. Ali sjednica nikada nije bila sazvana. Nakon ukidanja embarga prije više od deset godina predložio sam da se s izvještaja skine oznaka povjerljivosti, ali je on još uvijek označen kao državna tajna", rekao je u proljeće 2011. u parlamentu. Tada je ponovno sebe predstavljao kao žrtvu medijskih optužbi, napomenuvši kako mu je tajnost izvještaja onemogućavala da se brani.

Međutim, skidanje oznake tajnosti kasnije je razotkrilo prozirnost i rupičavost znamenitog dokumenta u svoj njegovoj veličini. Ujedno su izašli na vidjelo brojni nelogični postupci tadašnjeg ministra obrane. Ako ništa drugo, trebalo je pod svaku cijenu prikriti kršenja međunarodnog embarga, koji je bio iskorišten za ratno profiterstvo i proračunato deranje branitelja Hrvatske i BiH, koji su 1991. i 1992. očajnički tražili prodavače oružja. Ujedno su beskrupulozni trgovci oružjem s uspjehom zloupotrebljavali pogreške i loše promišljene odluke tadašnje Vlade i Predsjedništva Republike Slovenije. U tome se također krije dio odgovora na pitanje zašto se "priče oko oružja" već gotovo dvadeset godina bez epiloga vrte u začaranom krugu. Unatoč pokušajima Janeza Janše da prikrije svoja djela i preusmjeri pozornost dalje od sebe, dvosmisleni i neuvjerljivi izgovori oko nezakonite trgovine oružjem izazvali su u Vladi dileme i bili razlogom za zastupničke inicijative. Parlament je zato od Vlade "zahtijevao objašnjenja o kupovinama, prodajama i prijevozima oružja preko Slovenije od 1991. godine nadalje." Ministarstvo obrane je u međuvremenu utvrdilo kako je prikupljena dokumentacija, navedena u primopredajnom zapisniku Janša- Kacin, izuzetno manjkava. Iz nje se, naime, nije mogao razabrati izvanproračunski trošak, odnosno gotovinsko poslovanje u trgovini oružjem.

Sigurnosni organ Ministarstva obrane (Vomo) pokrenuo je u kolovozu 1994. internu istragu pod nazivom Trgovina. Njen cilj bio je da se u Ministarstvu istraži sumnja na stjecanje osobne koristi, sumnja na nezakonite novčane transakcije, rasipništvo, uništavanje i otuđivanje dokumentacije te prenošenje delikatnih dokumenata u privatne arhive. Tadašnji direktor Voma Marjan Miklavčič osnovao je posebnu komisiju, odnosno radnu skupinu, i postao njen vođa. Istražnu skupinu je, doduše, operativno vodio Stanislav Smolej iz sigurnosnog organa regionalnog štaba TO-a za Gorenjsku, dok su članovi bili Brane Lukač iz sigurnosnog organa TO-a za Ljubljanu i Damjan Režek, kriminalist iz odjela Voma za protuobavještajnu djelatnost. Nekoliko tjedana kasnije pridružio im se i kriminalist Andrej Osterman iz istog odjela kao i Režek. Bili su to prekaljeni i stručno osposobljeni ljudi. Za početak su tražili odgovore na zastupnička pitanja o pokušaju otmice grčkog državljanina u Klagenfurtu i odvozu oružja iz Borovnice. Čekala ih je istraga navodne zloupotrebe ovlaštenja u zapošljavanju bivših oficira jugoslavenske vojske u slovenski TO, kao i istraga sumnjivih nabavki pištolja Colt u Italiji za službenike Voma. Usredotočili su se na firmu Hillbrook, preko koje je direktor Voma kupovao elektronsku opremu, radiostanice, automobile i druga sredstva za vojnu tajnu službu.

Započeli su s utvrđivanjem navodnih nepravilnosti u nabavi zaštitnih maski iz inozemstva i u poslovanju Ministarstva obrane s Tovarnom avtomobila Maribor (TAM). Najtvrđi orah predstavljalo je raščišćavanje trgovanja oružjem za gotovinu. Istražitelji su na početku tapkali u mraku jer u vojnoj tajnoj službi nisu našli građu koja bi se odnosila na tu djelatnost od 1991. do ožujka 1994. godine. Kasnije su ipak došli do nekih materijalnih dokaza i prikupili prve izjave svjedoka, koje pojašnjavaju kako su se ti poslovi odvijali i tko ih je vodio. "Veći dio dokazne građe, kao što su računi, obavijesti i ostali dokumenti, bio je uništen, odnosno predan u Kočevsku Reku ili ministru Janši. Prema tvrdnjama pojedinaca, ostatak novca od prodaje oružja, koji nije bio potrošen u 1993. godini, predan je ministru Janši." Operativna skupina tada nije mogla zamisliti koliko težak i složen posao je čeka te kolik je bio obim gotovinskog trgovanja oružjem.

Prije nego što su istražitelji krenuli na posao, ministar obrane Kacin je od zaposlenih u VI. upravi zahtijevao da napišu izjave o tome kako se odvijalo gotovinsko poslovanje oružjem. U jednoj od njih mu je službenica podrobno objasnila kako je vojna tajna služba po nalogu tadašnjeg ministra Janeza Janše i pod vodstvom direktora Andreja Lovšina prodavala oružje predstavnicima općina, kriznih štabova i Ministarstva obrane Hrvatske, a kasnije i BiH. Prodaja se vršila "isključivo za gotovinu, u stranoj valuti, bez potvrda, odnosno dokumentacije o plaćanju." Službenica je detaljno opisala postupak prodaje oružja. Posvjedočila je kako su kupci svoje zahtjeve posredovali u posebnom obrascu, koji je potom odobrio i potpisao ministar Janša. Međutim, ti obrasci nisu nađeni niti u arhivima Ministarstva niti igdje drugdje. Napisala je da se u VI. upravi radilo prema nalozima direktora Lovšina, koji je tvrdio kako se naoružavanje Hrvatske i BiH odvija uz dozvolu državnog vrha, s ciljem da se spriječi opasnost od ponovnog napada jugoslavenske vojske na Sloveniju. Po njenom mišljenju, od prodaje oružja u "Lovšinovoj blagajni nakupilo se oko šezdeset milijuna njemačkih maraka u gotovini." Za taj novac kupovalo se novo oružje i oprema te su se plaćali materijalni troškovi. Naglasila je da ne zna gdje je završio veći dio novca. Nešto gotovine i dokumentaciju Lovšin je početkom 1993. godine predao zapovjedniku specijalne brigade Moris Antonu Krkoviču, a ovaj zatim Janši, zapisala je službenica koja se potpisala samo kao "radnica VI. uprave". Njezine navode kasnije su potvrdili brojni kolege iz Ministarstva.Istražitelji su među prvima na saslušanje pozvali Branu Praznika, sigurnosnog časnika Teritorijalne obrane, koji je još tada upozoravao na stranputice vojnih i policijskih organa. U informativnom razgovoru 2. rujna 1994. Praznik je naveo kako su pripadnici Manevarske strukture narodne zaštite (Manevrska struktura narodne zaščite, MSNZ) braniteljima Slovenije još u drugoj polovici 1990. godine podijelili dosta oružja, ali su im ga kasnije oduzeli da bi ga najvjerojatnije prodali u Hrvatsku. Nedugo nakon stupanja u stalni radni odnos u VI. upravi u studenom 1991., Praznik je bio svjedok događaju koji je u velikoj mjeri obilježio njegov život i rad. Dok je bio na dežurstvu, Lovšinovom referentu Franciju Cimermanu pomogao je brojiti gotovinu, koja je bila pohranjena u blagajni direktorova ureda. Izbrojivši sedamnaest milijuna njemačkih maraka, Cimerman je novac spremio u veliku putnu torbu koju je zatim odnio iz zgrade. "Premda je već to bio velik iznos, u ormaru je ostalo još mnogo novca u raznim valutama." Praznik je posvjedočio istražiteljima kako je u listopadu 1991. u Kočevsku Reku pristiglo približno šezdeset kontejnera s puškama i streljivom.

Nakon otprilike mjesec dana po oružje su došli Hrvati. Sa sobom su doveli trideset radnika koji su pomogli pri utovaru. Teret se u Hrvatsku vozio hrvatskim kamionima i vozilima poduzeća Avto Kočevje." No, dozvolu za odvoženje dobili su tek nakon što je štab specijalne brigade Moris primio potvrdu da je roba plaćena.

Milan Zorko je svoja zapažanja o trgovini oružjem početkom rujna 1994. sažeo u dvanaest točaka te ih uputio Ministarstvu obrane. U VI. upravi bio je od srpnja 1991. zaposlen na radnom mjestu sigurnosnog organa područnog štaba TO-a za Ljubljanu. Zapisao je kako su se kupovine i prodaje oružja odvijale na više načina: "Uz znanje Predsjedništva Republike Slovenije i ministra obrane, samo uz znanje ministra, ili samo uz angažman direktora Voma – i paralelno s time angažiranjem određenih osoba." Dodao je kako on sam nije bio neposredno umiješan u prodaju oružja i da za to nikad nije primio novac. S druge strane je priznao da je posredno sudjelovao u nekim poslovima. U vrijeme kad je tamo bio zaposlen bio je upozoren kako netko iz Ministarstva vodi trgovinu oružjem preko Austrije i mariborske zračne luke, i to u "sivoj zoni". To znači da avion nije na dosegu radara. Koristio se manji avion, ali nije znao tko je bio vlasnik. Zorko je opisao i događaj koji se zbio za vrijeme njegovog nedjeljnog dežurstva krajem 1991.godine ili početkom 1992.U poslijepodnevnim satima u svoj ured u VI. upravi ušao je direktor Lovšin. Iz željeznog ormara uzeo je nekoliko omotnica i krenuo u gostionicu Kovač u Brezovici, gdje su ga čekali hrvatski predstavnici. "Sve do dvadeset i jedan sat nisam ulazio u njegov ured, iako su vrata bila otvorena. Kad se uključio telefaks, koji je uvijek bio pod nadzorom dežurnog, ušao sam i upalio svjetlo. Na pisaćem stolu vidio sam mnoštvo novčanica velikih vrijednosti: njemačkih maraka, šilinga, dolara. Ništa nisam dotaknuo. Ugasio sam svjetlo i izašao. Pomislio sam da mi je netko podmetnuo veliku sumu novca, ili pak da je Lovšin na sve to bio zaboravio.

Nekoliko minuta poslije ponoći direktor se vratio. Bez pozdrava odjurio je u ured. Vidjevši novac, odahnuo je. I ne brojeći ga, spremio ga je u željezni ormar i otišao. O tom događaju nikad kasnije nismo govorili." Milan Zorko je kao pripadnik sigurnosnog organa ljubljanskog područja sudjelovao i u osposobljavanju dobrovoljaca TO-a Bosne i Hercegovine u ljeto 1992. u Svetlom Potoku u kočevskim šumama. O odvijanju te operativne akcije nazvane Potok morali su izvještavati VI. upravu i zamjenika ministra obrane Mirana Bogataja. Vježbanje i opremanje bosanskih dobrovoljaca odvijalo se preko različitih regionalnih štabova TO-a i Uprave za logistiku, no Zorko je rekao kako su pripadnici bosansko-hercegovačkog TO-a dio opreme kupovali i preko Lovšina. Kasnije je saznao kako je prilikom prodaje više od tisuću komada pištolja Makarov i streljiva došlo do nesporazuma. Direktor VI. uprave je od predstavnika BiH za to oružje iznudio nove cijene, koje su bile znatno veće od prvobitno dogovorenih.

Vid Drašček se u Vomu zaposlio početkom lipnja 1992. Ubrzo nakon toga Lovšin mu je naložio da mora pomoći pri spašavanju petorice avanturista iz Vrhnike, koji su bili u zatvoru u Klagenfurtu, gdje su ih nakon neuspjele otmica dvojice Grka zatvorili austrijski policajci. Sve to je Drašček detaljno opisao u izvještaju novom direktoru Voma Marjanu Miklavčiču. Nekoliko dana kasnije priznao je istražiteljima kako ga "nitko nije službeno upoznao sa svrhom putovanja petorice Vrhničana u Austriju i događajima koji su uslijedili." Drašček se inače s prodajom oružja prvi put susreo još kao pomoćnik načelnika policijske postaje Vič. U noći između 5. i 6. lipnja 1991. zajedno s kolegom policajcem naletio je na cesti u blizini Preserja kod Podpeči na kolonu od oko osam do deset kamiona nosivosti od pet do sedam tona.

Pratili su ih osobni automobili, a sva su vozila imala zagrebačke registracije. Taj su događaj prijavili stalnoj službi Ministarstva unutarnjih poslova. Drašček je noćni susret s kamionima povezao sa svjedočanstvima dvojice kolega. Jedan od njih je 5. srpnja 1991., dok je dežurao u Vomu, bio svjedokom dolaska dvojice hrvatskih državljana iz Donjeg ili Gornjeg Miholjca. "Na pult su stavili kovčeg i otvorili ga. Bio je pun novčanica po tisuću njemačkih maraka. Jedan od njih ga je upitao gdje je direktor i rekao: ‘Eto vam pare, dajte nam oružje.’ Po približnoj ocjeni, u kovčegu je bilo najmanje tri milijuna maraka gotovine. Zatim su došli nadređeni službenici Voma. Zajedno s hrvatskim posjetiteljima otišli su u Opera bar." Drugi očevidac, časnik i kasnije zapovjednik u 530. obrazovnom centru vojarne u Vrhnici, zapisao je kako je 5. srpnja 1991. u skladište minsko-eksplozivnih sredstava Strmec u Brezovici pokraj Borovnice došao tadašnji pomoćnik zapovjednika za pozadinu u Republičkom štabu TO-a. Pratio ga je konvoj kamiona zagrebačke registracije. Nije imao nikakve dokumente ili pismenu zapovijed nego je samo usmeno jamčio da je sve u redu. Drašček je na temelju raspoloživih podataka objasnio kako je iz skladišta Borovnica na hrvatske kamione, iste koje je tu noć zajedno s kolegom sreo u blizini Preserja, natovareno protuoklopno oružje. No, nitko nije napravio popis odvezenog oružja. Janez Janša je, doduše, u svom izvještaju napisao kako je Slovenija Hrvatskoj tada "besplatno ustupila osam stotina tona mina iz skladišta Borovnica", ali nije spomenuo prodaju protuoklopnog oružja.

Ciril Andoljšek zaposlio se u Vomu 1. rujna 1991., a istodobno je bio i pomoćnik sigurnosnog organa područnog štaba TO-a u Ribnici. Prije vojnih sukoba u Sloveniji kao rezervni časnik TO-a štitio je konvoj vozila kojim su u Kočevsku Reku dovezene radiostanice Racal. Kasnije je sudjelovao u još samo jednom prijevozu oružja, i to kamionom šleperom iz Kočevske Reke prema graničnom prijelazu Bregana. Osoba u hrvatskoj pratnji rekla mu je da se to oružje prodaje pripadnicima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). Iz svojih je izvora saznao da su se dobrovoljci stranke HOS obučavali na području Kočevske Reke. "No, sva moja opažanja u vezi s time bila su u Upravi odbačena s odgovorom da to što se zbiva u Kočevskoj Reki nije u mojoj nadležnosti i da se bavim stvarima sa svog područja", napisao je Andoljšek.

U razgovoru s operativnom skupinom istražitelja rekao je kako se iz razdoblja dežurstava u VI. upravi "sjeća samo predstavnika hrvatske vojske Josipa Vukine, koji je obično imao susrete s direktorom ili s voditeljem obavještajnog odjela Voma." Vukinu su kao najčešćeg posjetitelja iz Hrvatske spominjali i brojni drugi službenici VI. uprave. Jedan od vodećih predstavnika vojne tajne službe zapisao je u pismu ministru Kacinu kako se sjeća dviju izjava tog visokog predstavnika hrvatske vojske. Prva ide ovako: "Molim vas, ako netko od mojih pita za koliko prodajete pušku M-48, recite mu da je cijena dvjesto deset njemačkih maraka a ne dvjesto, inače mi ode glava." Druga glasi: "Vi Slovenci ste p... jer koristite priliku kada mi ne možemo nabavljati oružje pa nas derete i prodajete nam zolje po dvije tisuće maraka iako su na tržištu po tristo maraka." Izjave Josipa Vukine, koje govore mnogo o prilikama u slovenskoj vojnoj tajnoj službi i o odnosima među hrvatskim braniteljima, potvrdili su i neki drugi službenici Voma. Žarko Henigman se u Ministarstvu obrane, tada još Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu, kao samostalni savjetnik za sigurnosna pitanja zaposlio još u listopadu 1990. Zatim je bio i načelnik sigurnosnog organa regionalnog štaba TO-a za Dolenjsku.

Istražiteljima je detaljno opisao sudjelovanje u fizičkom i operativnom osiguranju prijevoza iz Kočevske Reke prema Hrvatskoj. Oružje i streljivo vozilo se preko graničnih prijelaza Brod na Kupi, Vinica i Bregana prema Zagrebu, Delnicama i Karlovcu. Policija i carina nikad nisu zaustavljale konvoje. Prijevozi iz Kočevske Reke nizali su se od kolovoza i rujna 1991. te su se nastavili još čitavu jesen te godine. "Utovarivali smo starije kamione s oznakama Treska – tvornica namještaja, i to na mjestu koje se zvalo ‘donje garaže’. Obično smo vozili noću, od dvadeset i dva sata do šest ujutro. Ponekad su za volan sjeli jednostavno službenici VI. uprave koji su imali ispit odgovarajuće kategorije." Vojni obavještajac iz Dolenjske rekao je kako su se i razmjene oružja i novca odvijale kod "donjih garaža". Tamo su obično bili prisutni direktor Voma Andrej Lovšin, načelnici obavještajnog i protuobavještajnog odjela Anton Peinkiher i Bojan Babič, zapovjednik specijalne brigade Moris Anton Krkovič i drugi.

Od hrvatskih predstavnika koji su preuzimali oružje i streljivo Henigman se najviše sjećao Josipa Vukine i predsjednika Hrvatske stanke prava Dobroslava Parage. O Vukini je posredovao i jednu neugodnu informaciju: "U upravu je dolazio toliko vremena, dok nismo dobili obavijest da je prekopirao sve popise zaposlenih, odnosno da je o svim zaposlenim u Vomu obavijestio odgovarajuću službu u Hrvatskoj." Policijske depeše bilježe kako je Henigman krajem listopada 1991. osiguravao konvoj od deset kamiona, koji je iz vojnog skladišta Vražji kamen kod Črnomelja vozio u Hrvatsku artiljerijsko streljivo. Međutim, tu informaciju istražitelji nisu zapisali.

Službenik VI. uprave iz Prekmurja Štefan Flisar prvi put se susreo s hrvatskim kupcem oružja u srpnju 1991. To je bio načelnik TO-a Krapine, koji je kombijem došao po vojnu opremu u Mursku Sobotu. Drugi put je Flisar u Murskoj Soboti bio prisutan prilikom ukrcaja oružja u kamion s prikolicom za branitelje Šibenika. Tada je došlo do zapleta. Hrvatski državljanin je od VI. uprave dobio dozvolu samo za odvoženje pušaka, a htio je preuzeti i dvadeset i osam protuoklopnih ručnih bacača za jednokratnu upotrebu zolja. I pored toga što su se u Ljubljani obratili za pomoć, hrvatski kupci su na šibensko područje odvezli samo puške. Flisarov kolega iz Voma, Božidar Horaček iz regionalnog štaba TO-a za sjevernu Primorsku, naišao je na još veće probleme u Rijeci. Saznao je kako je riječki krizni štab platio naručeno oružje u Sloveniji, ali ga nije dobio. Da bi izgladili spor, sastali su se predsjednik kriznog štaba Slavko Linić i ministar obrane Janez Janša.

Nakon tog sastanka Slovenija je vratila novac, ali, kako se sjećao Horaček, "nedostajao je dio novca". Inače, u Rijeku je otišao po nalogu direktora Lovšina, koji mu je povjerio zadatak da u Hrvatskoj potraži kupce oružja. Horaček je obišao i Karlovac, gdje su mu branitelji rekli da imaju dovoljno oružja. Tek u Delnicama su pokazali više zanimanja. Odatle su kasnije dva puta otišli u Ljubljanu da bi gotovinom kupili oružje. Sa sobom su imali dvjesto dvadeset tisuća maraka, ali po njegovim riječima nisu dobili oružje. Vojni obavještajac iz Primorske regije priopćio je istražiteljima kako je bio prisutan i prilikom ukrcaja velikih količina oružja iz vojnog skladišta Šentviška gora na tolminskom području. Tada se, naime, "u Hrvatsku odvezlo približno četrdeset kamiona streljiva, bombi i minsko-eksplozivnih sredstava." Horačekove navode o pražnjenju skladišta Šentviška gora potvrdio je Rajko Velikonja, službenik VI. uprave iz Nove Gorice. Istražiteljima je posvjedočio kako su "robu neposredno preuzeli Hrvati plativši gotovinom." Također se sjetio da su transporti iz Šentviške gore, koja je pripadala regionalnom štabu TO-a za sjevernu Primorsku, prevozili prije svega "sredstva za protuoklopnu borbu i druga bojna sredstva s kalibrom iznad 12,7 milimetara."

Zvonko Murko bio je u VI. upravi zaposlen od 1. svibnja 1991. Istražiteljima je priopćio da je Lovšinova tajna služba prodavala oružje u Hrvatskoj još prije osamostaljivanja Slovenije. Tako je, uz direktorovo znanje, sredinom svibnja 1991. u Puškarnu Kranj pratio dva osobna vozila hrvatske registracije. Predstavnici TO-a Novi Marof i TO-a Čakovec preuzeli su dvadeset automata MGV-176, koje su zatim odvezli u obrazovni centar Vinica u Hrvatskoj. Dok su čekali u Puškarni da preuzmu robu, Murko je opazio kako su se odatle odvezla tri kamiona osječke registracije puna automata MGV i streljiva.

Vojni obavještajac bio je više puta prisutan kod utovara oružja u ‘donjim garažama’ u Kočevskoj Reki. Teret je tamo dospio iz vojnih skladišta diljem Slovenije. Kad su se otvorili sanduci s automatskim puškama i pištoljima, najprije su se iz njih izvadile tehničke knjižice i uništile se, da bi se zamaglilo porijeklo. Prilikom tih radnji obično je bio prisutan direktor Lovšin, dok je njega pratio njegov financijski referent Cimerman. Potonji se Zvonku Murku povjerio da se oružje Hrvatima prodaje za gotovinu. Kasnije se oružje za prodaju nije više sakupljalo u Kočevskoj Reki, nego se nalogom nadređenih predavalo u pojedinim kasarnama. Kupci su se, dakako, prije toga trebali dogovoriti u Vomu. Murko se sjećao delegacija iz Osijeka, Slavonskog Broda i Šibenika.

"Hrvatski obavještajci su mi rekli da su došli do nas jer su čuli kako ministar obrane prodaje oružje, dok je za konkretno obavljanje poslova bio zadužen direktor VI. uprave. Operativci su sudjelovali amo u nadzoru transporta i otvaranju granice. Osobno sam vodio tri transporta, ali su mi suradnici rekli kako ih je bilo više. Na dežurstvu u Upravi sam najmanje dva puta vidio da se oružje plaćalo gotovinom i kako su kod preuzimanja novca i brojenja bili prisutni vodeći službenici. Sjećam se također da se novac čuvao u vreći za smeće, koja se zaključavala u blagajni." U jesen 1992. godine Zvonko Murko je zajedno s pet suradnika, po Lovšinovom nalogu trebao biti prisutan prilikom osiguranja VI. uprave jer je došla informacija da radnici Sigurnosno-informativne službe (VIS) namjeravaju otuđiti dokumente o trgovini oružjem. Osiguravanje je trajalo dva dana, a za to je vrijeme direktor "u svom uredu uništio brojnu dokumentaciju." U razgovoru s istražiteljima Murko se prisjetio kako su tada zabilježeni česti pozivi ministra Janše u Upravu i kako je Lovšin odande odnio četiri ili pet kovčega marke Samsonite s neznanim sadržajem. Neke detalje o prikrivanju tragova, do čega je očigledno dolazilo više puta, razotkrio je Miklavčičevoj komisiji Bojan Porok, vojni obavještajac iz Maribora. On se prisjećao kako su se u VI. upravi "početkom 1993. godine uništavali neki papiri". Tada je Porok dežurao u Upravi, i zbog toga u tome nije mogao pomoći. Po nalogu direktora pozvao je za pomoć još jednog službenika Voma. Uništavanje dokumenata trajalo je čak "dva dana i jednu noć".

Smolej, Lukač i Režek obavili su 20. rujna 1994. razgovor s jednim od vodećih ljudi u VI. upravi, načelnikom odjela za protuobavještajnu djelatnost Bojanom Babičem, koji je na tom mjestu bio zaposlen od 1. lipnja 1991. Rekao je kako se s prodajom oružja prvi put susreo prilikom pražnjenja skladišta Borovnica. Dio oružja odvezen je, prema njegovim riječima, direktno u Hrvatsku, a dio u Kočevsku Reku. Lovšin ga je ubrzo nakon sukoba u Sloveniji opunomoćio da primi neku hrvatsku delegaciju, koja je došla kupiti oružje. Vođa protuobavještajnog odjela je rekao kako je oružje bilo ukrcano u Kočevskoj Reki kod skladišta ‘donje garaže’. Nakon tog prijevoza s dva kamiona u Hrvatsku, obavljeno je s jednim ili dva kamiona još šest sličnih prijevoza. Direktor Voma je Babiču priznao da kupci plaćaju gotovinom, koju drži pohranjenu u svom uredu. Čak mu je velike svote novaca i pokazao. Sve brojke nije zapamtio, no u blagajni je vidio dvije police pune novčanica. Saznao je također kako su se "automatske puške prodavale po osamsto njemačkih maraka, zolje po dvije tisuće, te da je sve cijene određivao ministar Janša."

Gotovinski poslovi su procvjetali, tako da jedan čovjek više nije stizao obavljati sve u vezi s njima. Tako je u rujnu 1991. stvar preuzeo obavještajni odjel Voma. Babič je istražiteljima povjerio i tadašnju Lovšinovu zabrinutost što se u skladištima TO-a nalazi sve manje oružja. Zato je šef Voma predložio ministru Janši da se oružje kupuje i potom uz zaradu prodaje u Hrvatsku. "Prema Lovšinovoj računici, svaki uloženi milijun donio bi tristo tisuća maraka zarade." Prema Babičevim riječima, to je bio razlog zašto je Janša početno odobrio posao u iznosu od milijun maraka. Provedba je bila povjerena suradniku Voma Marjanu Čelecu iz Vrhnike i načelniku obavještajnog odjela Antonu Peinkiheru.

Novac su uplatili na račun poduzeća na Cipru, ali nakon toga nije bilo ni oružja ni novca. Uslijedio je pokušaj otmice dvojice Grka u Klagenfurtu. Prema riječima vođe protuobavještajnog odjela, s akcijom je bio upoznat i ministar, ali je završila kao fijasko. Unatoč tome, uslijedio je još jedan pokušaj kupovine oružja za daljnju prodaju. Taj put vrijednost posla bila je dva milijuna maraka. Za provedbu su bila zadužena braća, slovenski državljani. Međutim, Babič istražiteljima nije otkrio epilog te priče. Ipak, upozorio je kako se osim gotovinske prodaje oružja, koju je vodio Lovšin, prodaja odvijala i preko Ludvika Zvonara, ali da su oba "kanala" bila potpuno odvojena. Pokušao se sjetiti i kupovina koje je Vomo obavio novcem od prodanog oružja. Nabrojio je dvadeset i devet automobila, od toga službeni audi 100 za ministra Janšu i službenu vectru 2000 za generala Slapara. Osim toga su preko poduzeća Iskra nabavljena računala, TV prijemnici, rekorderi i druga tehnička oprema. Kupljena je i oprema za četverosobni stan i garsonijeru u četvrti Bežigrad. Radnicima uprave su isplaćivani prekovremeni sati, putni i gastronomski troškovi, što je uglavnom iskorištavao Lovšin, rekao je Babič. Početkom 1992. godine Ministarstvo obrane se iz Župančičeve ulice u središtu Ljubljane preselilo na Kardeljevu ploščad u Bežigradu. Bojan Babič se sjećao kako je novac prenesen u pet sanduka za oružje.

"Cimerman je pripremio sve potrebno za selidbu. Spomenuo mi je iznos od trideset milijuna maraka. Jedan dio gotovine potom je navodno odnesen u Škrilj u Kočevskoj Reki, a drugi na bankovni račun u Austriji. Cimerman je o svim poslovima pisao financijske izvještaje za ministra Janeza Janšu. U njima je navodio količine, cijene i ukupne vrijednosti prodanog oružja i utrška u gotovini." To da je Vomo na novu lokaciju preselio čak trideset milijuna maraka gotovine, potvrdio je i Babičev kolega, vođa obavještajnog sektora Voma Anton Peinkiher. U rujnu 1991. direktor Lovšin mu je povjerio vodstvo u gotovinskim poslovima s oružjem. "Za provođenje tog zadatka primio sam točne upute i naredbu da radim bez dokumenata i u okviru pomoći Hrvatskoj i BiH jer time odvraćamo vojna žarišta od Slovenije." Peinkiher je istražiteljima izložio kako je Lovšin o svim poslovima najmanje jednom tjedno obavještavao Janšu, dok je potonji osigurao oružje kod pomoćnika zapovjednika RŠTO-a za pozadinu, Petra Zupana. Ministar je potpisao sve popise oružja za prodaju. Određivao je cijene, objasnio je vođa obavještajnog odjela, potvrdivši Babičevu izjavu kako je financijski referent Cimerman pomno bilježio količine prodanog oružja i novčane iznose primljene u gotovini.

Bilježnicu je zajedno s novcem čuvao u jednoj direktorovoj blagajni. Sjetio se kako je oružje još u srpnju 1991. prodavano pripadnicima HOS-a, koji su automatske puške morali kupovati po osamsto maraka. Za njih je obavljeno pet prijevoza u Hrvatsku, a masno im je naplaćena i obuka. Na račun stranačke vojske Dobroslava Parage Vomo je naplatio između četiri i pet milijuna maraka. "Mislim da je do proljeća 1993. od trgovine oružjem utrženo približno šezdeset milijuna maraka gotovine. Za nabavu tehnike i drugih sredstava za VI. upravu potrošilo se od šest do sedam milijuna. Novac je iz Lovšinove blagajne zajedno sa svom dokumentacijom u cijelosti preuzeo ministar Janša." Vođa obavještajnog odjela je otkrio kako je gotovina dva puta bila namijenjena nabavci novog oružja, što je tada bilo u nadležnosti republičkog savjetnika Ludvika Zvonara. Vomo mu je platio između deset i petnaest milijuna maraka. S gotovinom su kupljeni i uzorci oružja iz Singapura, kao i suvremene protuzračne rakete Igla-3 za Slovensku vojsku.

Samo jedan dan prije saslušanja Antona Peinkihera, 20. rujna 1994., u prostorijama VI. uprave sastali su se članovi istražne skupine Voma: Stanisav Smolej, Brane Lukač, Damjan Režek i Andrej Osterman, kriminalisti iz Ministarstva unutarnjih poslova Drago Kos i Ljubo Pirkovič te Igor Fink iz Slovenske obavještajno- sigurnosne agencije (Slovenska obveščevalno-varnostna agencija, SOVA). Sastanak je vodio direktor vojne tajne službe Marjan Miklavčič, a govora je bilo o suradnji. Donesena je odluka da se u svoma radu međusobno usklađuju i na taj način zajednički skupljaju dokazne materijale o nedozvoljenoj trgovini oružjem, te o ulozi državnih ustanova u tim poslovima. Tako je bila osnovana međuresorna komisija. U to vrijeme kriminalisti su započeli istragu nad poslova s oružjem u Ministarstvu unutarnjih poslova. Odmah su naišli na slučaj Brnik i na njegovu zamršenu pozadinu.

Doživljavali su slične probleme kao njihove kolege, istražitelji Voma: blokade umiješanih institucija, prikrivanje i pretvaranje njihovih službenika, kao i gubitak pamćenja većine aktera. Miklavčičeva komisija je zatim saslušala pomoćnika zapovjednika za pozadinu Republičkog štaba TO-a pukovnika Petra Zupana. Predao joj je popise oružja koje su od 15. kolovoza 1991. nadalje trebali predavati pojedini regionalni i područni štabovi. Međutim, u svim dokumentima bile su zapisane samo količine, a nigdje nije bilo cijena, premda je oružje bilo prodano u Hrvatsku i BiH. Naposljetku, počele su se razotkrivati i nezakonite radnje Ivana Draušbahera. Trgovac oružjem i gradonačelnik Mute početkom 1994. godine je napustio Orbis, koji je unatoč unosnim poslovima s oružjem grcao u gubicima.

Zaposlio se kao savjetnik u grosupaljskoj podružnici poduzeća Snežnik iz Kočevske Reke. Kriminalisti su u listopadu 1994. tijekom pretresa stana kod njega našli i zaplijenili velike količine oružja. No, Draušbaher se opravdavao kako je "oružje vlasništvo specijalne brigade Moris, koja mu ga je 18. prosinca 1993. dala na čuvanje na vojnoj lokaciji." Kriminalisti su njegovu izjavu provjerili u Vomu. Tjedan dana kasnije vojni obavještajci su odgovorili kako je pohranjivanje oružja kod kuće dozvoljeno samo pripadnicima rezervnog sastava brigade Moris, u kojoj Ivan Draušbaher nije imao nikakav formalni status. 1992. godine je doduše zamolio da ga se rasporedi u jedinicu Moris, ali je zbog starosti bio odbijen. Draušbaher je u specijalnu brigadu dolazio samo kao osobni prijatelj bivšeg zapovjednika brigade Antona Krkoviča.

Istražiteljima se radeći u VI. upravi doista otvorila Pandorina kutija svih nesreća i jada. Početkom 1992. godine nestalo je iz odjela za tehniku još osamdeset tisuća njemačkih maraka. To je bila gotovina od prodaje oružja. Nisu pokrenuli vanjsku istragu i počinitelj najvjerojatnije nikada nije otkriven. Neuspješan je bio i pokušaj nabavke osobnog naoružanja za pripadnike Voma. Zapovijed o kupnji pištolja u Italiji dobio je radnik VI. uprave iz Nove Gorice Rajko Velikonja. U pismu direktoru Miklavčiču naveo je kako je u kolovozu 1992. preko poduzeća Koptex iz Nove Gorice nađen talijanski trgovac. S njim je, uz Lovšinovu suglasnost, dogovoreno da će kupiti sto revolvera Smith & Wesson i sedam tisuća metaka. Kad su dobili sve dozvole u Italiji i Sloveniji, stvar je zastala kod plaćanja. Lovšinov referent Cimerman je početkom prosinca 1992. iz klagenfurtske banke Bank für Kärnten und Steiermark na račun talijanskog trgovca u mjestu Lucinico kod Gorizije, doduše, izvršio dvije uplate u ukupnoj vrijednosti od šezdeset i devet milijuna lira. No, bilo je prekasno. Velikonja je objasnio kako je nabavna dozvola u međuvremenu istekla, a Italija je potom pooštrila zakonodavstvo i nadzor oružja tako da dozvolu više nije bilo moguće dobiti.

U ožujku 1993. Lovšin je dobio obavijest od talijanskog trgovca da na skladištu ima revolvere Colt Detective, ali da su izloženi i bez serijskih brojeva. Prema riječima Rajka Velikonje, sastavni dijelovi za nekoliko pištolja nekako su dovezeni u Sloveniju. Direktor je uzeo osam rastavljenih pištolja, a za ostale mu je naredio da ih sastavi. Službenik VI. uprave angažirao je potom jednog oružara iz Vipave, koji je od listopada 1993. do kraja svibnja 1994. u strogoj tajnosti ipak uspio sastaviti trideset revolvera Colt Detective. Velikonja je istaknuo da za zaplet ne preuzima nikakvu odgovornost jer je samo izvršavao naloge nadređenih. Rekao je, osim toga, kako je kod talijanskog trgovca ostalo još pedeset takvih pištolja, dok je trideset tisuća maraka vratio u austrijsku banku.

Operativna obrada u VI. upravi dotakla se poduzeća Hillbrook, što ga je u Velikoj Britaniji uz pomoć svoje polusestre osnovao Lovšin s ciljem da preko njega u Sloveniju uvozi elektronsku opremu i druga dobra. Međutim, do danas je ostalo nepoznato zašto britanski kriminalisti nisu pomogli slovenskim kolegama. Komisija Voma se između ostalog domogla podataka da je slovensko Ministarstvo obrane predstavniku hrvatskog Ministarstva obrane prodalo vojnu opremu u iznosu od tristo dvadeset i jednu tisuću njemačkih maraka. Posao su 5. studenog 1991. u prostorijama VI. uprave sklopili i potpisali Andrej Lovšin i Josip Vukina. No, još iste večeri Vukini je u Ljubljani iz automobila bila ukradena potvrda o plaćanju. Tri godine kasnije Miklavčič je poslao upit Upravi za logistiku je li primljenih tristo dvadeset i jednu tisuću maraka uknjiženo kao priljev Ministarstva obrane. Dobio je kratak odgovor: "Spomenuti iznos u to vrijeme nije evidentiran."

Određena objašnjenja o mogućnostima i dosegu istražne komisije daje svjedočanstvo Brane Lukača, jednog od njenih članova, koji je ranije i sam dežurao u Vomu. Tako je početkom 1992. godine na stolu za dežurnog primijetio fascikl s dokumentima o tranzitu, prelascima konvoja preko granice i ručno vođene evidencije o prodaji oružja. Upozorio je nadređene da ti papiri ne bi smjeli biti na stolu dežurnog. Deset dana kasnije, kad je Lukač ponovo dežurao, priča se ponovila. Za to vrijeme najmanje desetak službenika je moglo fotokopirati ili uzeti delikatne dokumente. Nakon toga ga je kući nazvao direktor Lovšin upitavši ga da li on iz njegovog ureda odnosi dokumente na stol dežurnog. Dokumentacija koja je preostala i koja je danas na raspolaganju je izuzetno nedostatna. Pa ipak se iz tih mrvica mogu razabrati neki detalji o gotovinskim poslovima s oružjem i njihovim posljedicama.

Interna istraga pod nazivom Trgovina trajala je više od godinu dana. U njoj su istražitelji Voma odnosno OVS-a ispitali četrdeset i dvojicu kolega iz Ministarstva obrane. Pripremili su izvještaj i predali ga ministru Jelku Kacinu, a on ga je proslijedio predsjedniku Vlade Janezu Drnovšeku. Zatim je sve utihnulo. Je li premijer bio toliko zabrinut za ugled države? Ili je štitio Janšu zato da sačuva osjetljive odnose među strankama? Ili je posrijedi bilo nešto treće, nešto što nitko osim njega nije znao? U svakom slučaju, Drnovšeku i još nekima se prikrivanje nelegalnih poslova kasnije žestoko osvetilo. Miklavčičev odnosno Kacinov izvještaj ni danas nije dostupan javnosti. Nisu ga dobili ni kriminalisti.

U ljeto 1996. i Vlada je također pripremila izvještaj o trgovini oružjem. U njemu je napisano: "Kriminalistička služba Ministarstva unutarnjih poslova i Obavještajno-sigurnosna služba Ministarstva obrane do danas su nadležnim državnim organima predale šesnaest kaznenih prijava. U njima je dvadeset i jedna osoba osumnjičena da je počinila dvadeset i pet kaznenih djela." Tužiteljstvo je sve te prijave jednu za drugom odbacilo. Zaustavivši se ispred prvog semafora na cesti koja vodi u grad u austrijskoj Koruškoj, bivši financijski referent vojne tajne službe iz Slovenije pogledao je iza sebe i zadnji put pogladio debeli kovčeg.

Nekoliko minuta kasnije izručio ga je neznancu. Tako, s dragocjenim teretom na zadnjem sjedištu službenog automobila, putovao je preko Karavanki najmanje pet puta. Preko granice iznio je novčanica u vrijednosti većoj od četrdeset milijuna njemačkih maraka. Netko ih je uplatio na račun u austrijskoj banci. Dio svote zatim je otišao prema zapadu, u švicarsku banku, a dio na sjever, prema Münchenu. To je bio novac od oružja, koje je bilo imovina nekadašnje jugoslovenske federacije te kasnije i države Slovenije. U domovini o njemu ne znamo ništa, a u stranim obavještajnim službama vjerojatno sve.