TVORNICA ulja Zagreb - čija je jedina preostala, trošna zgrada smještena unutar modernog stambenog bloka u Branimirovoj ulici - više je od spomenika industrijske baštine. Uljara je simbol zaboravljenog Zagreba i njegove prve industrijske zone te krvave povijesti dvadesetog stoljeća u kojem su njeni vlasnici prognani zbog svog židovskog porijekla.

Građevina u širem središtu Zagreba podsjetnik je i na zaboravljenu ideju Muzeja Holokausta koja je zamrla s pokojnim gradonačelnikom Milanom Bandićem.

Galerija

Lokacija na kojem se danas nalazi zgrada Tvornice ulja znatno je smanjena nego što je sjećaju stariji Zagrepčani. Dio je srušen zbog produžetka Branimirove ulice, dok je dio uklonjen između 2005. i 2010. prilikom izgradnje stambenog bloka.

"Bila je u funkciji više od stoljeća"

"Rušenjem dimnjaka nekadašnje tvornice ulja otklonjena je mogućnost da preostale povijesne građevine - utopljene u novom naselju - na prepoznatljiv način podsjećaju na prvu plansku industrijsku zonu u Zagrebu, koja je bila u funkciji više od stoljeća," kaže za Index Goran Arčabić, kustos Muzeja grada Zagreba.

Današnja tvornica ulja Zvijezda - koju je u studenom 2025. preuzela Žito grupa od tvrtke Fortenova - povijesni je sljednik stare uljare. Nalazi se na Žitnjaku gdje je proizvodnje preseljena 1950-tih godina.

Ostale samo ruševine

Od prve zagrebačke industrijske zone ostale su, uglavnom, samo ruševine i danas nekorišteni prostori - poput bloka Badel/Arko u Šubićevoj i klaonice u Heinzlovoj.

 "Od početka 1920-ih između Kanala - današnje Radnička ceste - i Sajmišne ulice - Heinzelova - koncentrirani su novi tvornički pogoni. Istaknuto mjesto u tom prostoru na početku 1930-ih zauzele su Gradska klaonica i stočna tržnica. Novum u odnosu na razdoblje prije Prvog svjetskog rata bio je rast broja postrojenja smještenih sjeverno od magistrale željezničke pruge, a istočno od Klaoničke ceste do koje je sezala granica dopuštene izgradnje industrije. Sredinom 1920-ih ondje je, nasuprot postojećoj tekstilnoj tvornici i Gradskoj plinari, izgrađen sklop Prve hrvatske tvornice ulja," napominje Arčabić.

Kako je sve krenulo?

Prva hrvatska tvornica ulja utemeljena je 1916. kao dioničko društvo u kojem su glavninu udjela posjedovali pripadnici obitelji Aleksander. Najviše udjela imao je industrijalac Samuel David Aleksander, industrijalac i većinski vlasnik velikih pivovara u Sisku i Zagrebu, Ugljenokopnog dioničkog društva Mirna te posjednik znatnih dioničkih udjela u drugim tvrtkama.

 Prve godine poslovanja, od 1917. do 1920., Prva hrvatska tvornica ulja radila je u Palmotićevoj ulici. Zatim je preseljena na lokaciju u današnjoj Branimirovoj, pored željezničke pruge. Samuel David Aleksander preuzeo je većinsko vlasništvo 1928. godine i uljara je postala dio obiteljskog koncerna čiji se vlasnici još uvijek bore za povrat svog vlasništva.

 "Jačanjem antisemitizma uoči Drugog svjetskog rata obitelj Aleksander bila je prisiljena predati većinu dionica Prvom hrvatskom industrijskom i trgovačkom d. d. (POHIT), a ostatak vlasništva oduzet im je 1941. godine i predan Uredu za podržavljeni imetak NDH," objašnjava kustos Goran Arčabić.

Ključno mjesto u povijesti industrijske baštine Zagreba

 Prvobitna zgrada Prve tvornice ulja ima važno mjesto u povijesti zagrebačke industrijske baštine.

Kustos Muzeja grada Zagreba Arčabić o tome kaže: "Prometno skladište i pripadajuća poslovno-stambena zgrada izvedeni su prema projektu Vjekoslava Heinzela iz travnja 1912. Dvije godine kasnije Heinzel je izradio nacrt javnog skladišta za lako zapaljivu robu Hrvatske eskomptne banke, čiju izgradnju je izvelo poduzeće Braća Carnelutti. Najkasnije do sredine 1930-ih te su građevine pripojene Prvoj hrvatskoj tvornici ulja".

"U kolovozu 1916. Heinzel je projektirao jednokatnu tvorničku zgradu i sušu za tvornicu ulja, koje su pozicionirane uz sjeverni rub tadašnje parcele, uz među koja je dijagonalno dijelila tvorničko i susjedno zemljište. Otkup dodatne parcele od Zagrebačkog kaptola 1920. omogućio je bolju dispoziciju građevina unutar budućeg sklopa", navodi naš sugovornik.

Zgrada koju danas možemo vidjeti bila je strojarnica i kotlovnica.

"Građevinsko poduzeće Pollak i Bornstein izgradilo je 1925. jedinstvenu zgradu strojarnice i kotlovnice te dvorišnu gospodarsku zgradu namijenjenu pogonu stolarije i bačvarije. Zgrada strojarnice i kotlovnice dvoetažna je građevina pravokutnog tlocrta koja se sastoji od suterena i visokog prizemlja. U suterenu su smješteni temelji kotlova i pomoćne prostorije. U središnjem dijelu prizemlja locirane su strojarnica i kotlovnica, međusobno odvojene zidom, dok se servisne prostorije nalaze u istočnom i zapadnom dijelu građevine. Sjeverozapadno od zgrade izgrađen je dimnjak."

 Zgrada strojarnice i kotlovnice je 2017. godine zaštićena kao kulturno dobro. Snimka dronom prikazuje kako danas izgleda iz zraka.

Nakon oslobođenja od nacističke vlasti 1945. godine uljara je nastavila proizvodnju u državnom vlasništvu. Od 1946. naziva se Tvornica ulja - Crvena zvijezda te Tvornica ulja Zagreb.

 Nakon 1950. proizvodnja je modernizirana. Mehanizirana je doprema sirovine u prešaonicu, izgrađena sušara za uljarice i osnovan istraživački laboratorij za kontrolu proizvodnje.

Tvornica ulja počela je izbacivati nove proizvode koji nije bilo na tadašnjem jugoslavenskom tržištu. Godine 1956. počeli su proizvoditi margarin, potom biljnu mast i majonezu u tubi 1959. Nakon 1965. majoneza se, kao i danas, počela prodavati u vrećici. Bila je to jedina majoneza u Jugoslaviji u tim vremenima.

Kupnja golemog prostora od 56 hektara na Žitnjaku 1957. godine, izgradnja modernih tvorničkih linija i postupno preseljenja smanjivali su proizvodnju u Branimirovoj ulici.

Najpoznatiji proizvodi Zvijezde pojavili su se osamdesetih godina - mazivi margarin Margo te salate s majonezom, povrćem i mesom - ruska ili francuska salata.

U devedesetim godinama proces pretvorbe i privatizacije nije zaobišao ni Tvornicu ulja Zagreb. Pripala je Ivici Todoriću i koncernu Agrokor 1993. godine, da bi od 1995. poslovala kao Zvijezda d.d. Nastavila je razvijati nove proizvode. Nakon debakla Agrokora tvrtka je bila dio Fortenove koja ju je lani prodala Žito grupi za, kako je objavljeno, sto milijuna eura.

Nasljednici traže nadoknadu za oduzetu imovinu

Vlasništvo nad starim tvorničkim objektom, simbolom zagrebačke privrede prošlog stoljeća, još nije razriješeno. U katastru stoji kako je ta čestica - 6895/27 k.o. Centar - u vlasništvu Grada Zagreba te kako je to preventivno zaštićeno kulturno dobra.

No, od 1997. nasljednici iz obitelji Aleksander traže nadoknadu za imovinu koja im je oduzeta. Mediji su izvijestili kako još od tada, na osnovu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, obitelj imućnog industrijalca traži povrat imovine. Osim uljare, to su i pivovara te stambeni prostori. Navodi se kako su dobili naknadu za vilu na Tuškancu, dok su ostali procesi u tijeku.

 Maja Aleksander izjavila je krajem 2024. kako ne očekuje povrat nekretnina, nego financijsku nadoknadu.